Vladavina Saddama Husseina, koja je u Iraku trajala od 1979. godine, okončana je kada je SAD izvršio invaziju na tu zemlju u ožujku 2003. godine. Irački diktator dao se u bijeg dok je zemlja bila pod udarom zračnih napada da bi ga američki vojnici nekoliko mjeseci kasnije pronašli u maloj rupi u središnjem Iraku, jedva dovoljno velikoj da u nju stane jedna osoba.
Hussein, za kojeg se procjenjuje da je bio odgovoran za smrt najmanje 250.000 Iračana, zatvoren je i optužen, između ostalog, za genocid i zločine protiv čovječnosti te je u zatvorskoj ćeliji čekao suđenje.
Na njega je pazio tada 22-godišnji Adam Rogerson, jedan od 12 američkih vojnika koji su se rotirali ispred Husseinove ćelije ispod zgrade iračkog Visokog suda u Bagdadu, a koji je gotovo 20 godina nakon zarobljavanja iračkog diktatora u podcastu Sky Newsa odlučio podijeliti svoju nevjerojatnu priču o prijateljstvu koje se razvilo između njega i tiranina.
Rogers, očekivano, nije bio oduševljen kada je saznao da će morati provoditi toliko vremena s "Bagdadskim mesarom". Ipak, u mjesecima koji su uslijedili, prijateljstvo se rodilo i Rogers je u prosincu 20026. godine - kada je Hussein pogubljen - briznuo u plač.
'Bio je to početak naše veze'
"Rečeno mi je da ću biti prvi na straži. Bilo je to vrlo zastrašujuće za mene jer sam znao tko je on", prisjetio se Rogerson dana kada je saznao kojeg će zatvorenika morati držati na oku.
"Prvo je bio mrak i čuo sam ga kako spava, ali nisam ga vidio… Malo kasnije se probudio i pogledao me, a ja mu uzvratio pogled. Bio je to početak naše veze - bilo je vrlo nadrealno", kazao je vojnik.
Rogerson i ostali čuvari, koji su postali poznati kao Super dvanaestorica, imali su zadatak čuvati Husseina 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. Iako im je rečeno da ne komuniciraju s možda najpoznatijim zatvorenikom na svijetu, to pravilo ubrzo su prekršili.
"Saddam je bio ljudina. Nije jasno je li pokušavao manipulirati nama ili nam je iskreno bio prijatelj. Ali, ako živiš s nekim, komuniciraš s njim?", kazao je Rogers.
Hussein je bio zatočen u jednoj od svojih bivših palača zvanoj The Rock, a stražari su ga morali redovito prevoziti na irački visoki sud na njegova saslušanja.
"Čuli bismo minobacače, pucnjavu, mogli smo čuti sve zvukove rata. Saddam bi nas samo pogledao i nasmijao se. Nikada nije pokazivao znakove zabrinutosti. U više navrata pogledao bi i u šali rekao, 'Izlazim, oni dolaze po mene'", prisjetio je Rogers.
Dodao je kako nikada nije dvojio da je Hussein "manijakalni diktator" koji je kriv za zločine za koje je optužen, ali da je, kada ga je upoznao, otkrio da tiranin može biti istinski dobre volje. Jednom prilikom, stražari su pričali o tome kako se još jedan od vojnika Super dvanaest pomokrio u snu. Hussein je navodno prasnuo u smijeh kada je čuo priču.
Razmjena darova s vojnicima
Despot je, prisjetio se Rogers, imao mekšu stranu koja je pomogla da se u nadolazećim tjednima razvije prijateljstvo.
"Razmjenjivali smo priče. Vodili smo ga vidjeti obitelj, a oni bi mu donosili maramice i slatkiše. Podijelio bi te slatkiše s nama, a onda smo mu počeli davati stvari koje smo mi dobili od svojih obitelji", kazao je Rogers kojem je supruga tijekom misije poslala nekoliko mirisnih svijeća i on je jednu odlučio dati Husseinu. Hussein je u nju urezao pjesmu na arapskom i poslao ju kao dar svojoj kćeri.
"Imao sam priliku vidjeti stranu njega koja nije bila zla, iako sam znao da on to jest. Vidio sam samo 69-godišnjeg čovjeka. Nikada nije bio arogantan ili diktator - bio je samo osoba", kazao je Rogers.
Između suđenja, Hussein bi pobjeđivao vojnike u partijama šaha i na radiju slušao zapadnjačku glazbu. Jedne večeri, sjedio je u svom prostoru za rekreaciju i pušio cigare kada je pozvao Rogersa.
"Imao je fotoalbum i pokazivao mi je sve te fotografije na kojima se dobro zabavljao s Fidelom Castrom. Meni je to bilo nevjerojatno. Rekao mi je da ga je Castro naučio pušiti cigare."
POGLEDAJTE VIDEO Saddam Hussein i Baath stranka: Stvorili državu koja prosperira uz nasilje, ubijanje, mučenje, pogubljenje i još gore metode
'Skoro sam se osjećao kao ubojica'
Iako je bio impresioniran diktatorom, Rogers kaže kako je uvijek imao na umu da razgovara s "glavnim manipulatorom". Je li Hussein imao istinsku naklonost prema njemu i ostatku Super dvanaestorice, nikada se neće saznati, ali vojnici su očito razvili duboku vezu s čovjekom koji je trebao biti njihov neprijatelj.
U studenom 2006. suđenje Husseinu privedeno je kraju i osuđen je na smrt vješanjem. Rogers je bio među šačicom Super dvanaestorice koji su nakon Husseinovog pogubljenja plakali, u trenutku dok su mnogi Iračani slavili tiraninovu smrt.
Govoreći o tom povijesnom danu, Rogers je kazao da je "bilo emotivno".
"Gledali smo ga kako se češlja i korača okolo. Znao je što će se dogoditi toga dana i to je bilo tužno vidjeti. Bio je tužan i uznemiren, a i mi svi smo bili uznemireni. Upoznao sam ga, proveo vrijeme s njim, a onda je odjednom trebao umrijeti."
Rogerson je kasnije autoru Willu Bardenwerperu otkrio da je Husseinovo smaknuće "bilo kao gubitak člana obitelji".
"Gotovo da sam se osjećao kao ubojica, kao da sam ubio tipa s kojima sam bio blizak", dodao je.
Rogerson, sada u svojim 40-ima, u međuvremenu je napustio vojsku i živi u Ohiju gdje radi kao trener američkog nogometa. Ima 15-godišnju kćer i devetogodišnjeg sina, a od povratka iz Iraka pati od PTSP-a koji je, kako kaže, uzrokovan iskustvom čuvanja Husseina i potom svjedočenjem njegovom pogubljenju.
"Jednog dana, moji unuci će znati da sam učinio nešto za svoju zemlju. Zbog toga je bilo vrijedno", zaključio je Rogers.
