Trideset godina nakon što su užasi balkanskih ratova razotkrili nesposobnost Zapadne Europe da se nosi sa sukobom na europskom tlu, ruska invazija na Ukrajinu pokazuje koliko se malo toga promijenilo, piše Politico. Kada se Jugoslavija počela raspadati 1991., luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos izrekao je nesretno optimističnu primjedbu: "Ovo je vrijeme Europe, a ne vremena Amerikanaca". Od tada su prošle godine mučnog preispitivanja zašto Europa nije uspjela ustati kao vojna sila. Dovedeni do nove razine panike mantrom bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa "Amerika na prvom mjestu", i francuski predsjednik Emmanuel Macron i bivša njemačka kancelarka Angela Merkel izdali su strašna upozorenja da se EU više ne može oslanjati na SAD.
Macron neprestano govori o velikoj igri oko Europe koja uspostavlja vlastiti sigurnosni program, ali on obećava, zajedno s mnogim drugim visokim europskim političarima, da će slijediti politiku europske "strateške autonomije" u kojoj će EU masovno smanjiti svoju vojnu ovisnost o SAD-u.
Suočene s Putinovim napadom na najveću zemlju u cijelosti u Europi, Francuska i Njemačka provele su sedam mjeseci vojno se oslanjajući na Washington, i u manjoj mjeri na Britaniju, kako bi zajamčile demokraciju i slobodu u bliskom savezniku EU.
Pitanje političke volje
Prema Institutu za svjetsku ekonomiju Kiel, SAD je obećao 25 milijardi eura vojne potpore Ukrajini, a Ujedinjeno Kraljevstvo obećalo je 4 milijarde eura. Nasuprot tome, Njemačka je obećala 1,2 milijarde eura, iza Poljske s 1,8 milijardi eura, dok se francuska vojna potpora Kijevu jedva bilježi (iznosi 233 milijuna eura). Britanija je obučila 5000 ukrajinskih vojnika, dok je Francuska obučila njih 100.
Te su razlike pitanje političke volje, a ne gotovine. Francuska je primjerice naglasila da ne želi biti "suratnička strana" u ratu niti "ponižavati" Rusiju, dok njemački kancelar Olaf Scholz naglašava opasnosti od uvlačenja u sukob.
Sve su oči sada uprte u to je li potencijalna promjena mišljenja neizbježna i hoće li Njemačka i Francuska, jedina sila u EU-u s nuklearnim oružjem, pristati poslati tenkove Leopard 2 i Leclerc. Sama Ukrajina traži više oružja sada kada je Putin angažirao još stotine tisuća vojnika u borbi. Razlike u potrošnji između SAD-a i zapadnih Europljana postavljaju bolna pitanja čelnicima EU o tome što bi se dogodilo s Kijevom da je američki predsjednik bio manje otvoren za intervencije velikih razmjera.
U uvodnom govoru ovog mjeseca, njemačka ministrica obrane Christine Lambrecht priznala je da je situacija neodrživa. "Njemačka i Europljani ovise o mirovnom poretku koji ne mogu sami jamčiti", rekla je Lambrecht, dodajući da je to posebno problematično jer Amerika sve više usmjerava "glavnu pozornost" na Pacifik.
Washington "možda više neće moći jamčiti obranu Europe u istoj mjeri kao što je to činio u prošlosti", rekla je ministrica. "Zaključak je jasan: mi Europljani, a time i ponajviše mi Nijemci, stoga moramo učiniti više kako bismo sami mogli vjerodostojno pokazati toliku vojnu snagu da druge sile neće ni pomisliti da nas napadnu".
Njezini su kritičari brzo istaknuli da je bivša kancelarka Merkel već došla do sličnog zaključka 2017., rekavši na stranačkom skupu u šatoru u Münchenu da "mi Europljani doista moramo uzeti svoju sudbinu u svoje ruke". No nakon toga, nije se puno dogodilo.
Francuska se ne može osvrnuti na Njemačku?
Malo je stvari koje tako zorno prikazuju nevolje ove loše suradnje i nepovjerenja od nevolje francusko-njemačko-španjolskog projekta borbenog zrakoplova FCAS. Future Combat Air System godinama je bio zaglavljen u kašnjenjima i poteškoćama i pretrpio je nove neuspjehe iako su europske vlade obećale obnoviti predanost obrani nakon rata u Ukrajini. Prvi modeli borbenog zrakoplova ne očekuju se prije 2040. godine zahvaljujući nesuglasicama između Francuza i Nijemaca oko vodstva zajedničkog projekta.
Francuski dužnosnici i obrambeni stručnjaci ljuti su zbog nedavne njemačke odluke da zamijeni takozvani "nuclear share" dio svojih zračnih snaga, koji bi trebao biti u stanju bacati američke nuklearne bombe u slučaju rata s Rusijom, američkim F- 35 borbenih zrakoplova. "U Njemačkoj nema baš jasne linije. Neke stvari umiruju, druge zabrinjavaju. Francuska se zapravo ne može osloniti na Njemačku u pitanjima obrane", rekao je Pierre Haroche, europski stručnjak za obranu u IRSEM think tanku koji podržava francusko ministarstvo obrane.
"Prioritet Njemačke nije izgradnja europske obrane, nego ponovna izgradnja vojske koja se raspadala. Želi vratiti svoj status dobrog učenika NATO-a", dodao je.
Njemački dužnosnici kažu da odluka F-35 ne mijenja predanost Berlina FCAS-u. Umjesto toga, oni tvrde da je to napravljeno samo zato što su novi avioni morali biti odmah kupljeni, dok je FCAS još uvijek bio daleko od operativnog rada. Nadalje, dužnosnici u Berlinu tvrde da Washington ne bi pristao da američke nuklearne bombe nosi avion čiji planovi izgradnje nisu prethodno bili dostupni američkim obavještajnim službama.
Njemačka je sa svoje strane optužila francusku obrambenu industriju da ne prebacuje lopticu kada je u pitanju vojna suradnja. "U svemu što razgovaramo mora biti jasno na kraju da ćemo biti tretirani kao jednaki. I da ne mogu postojati francuske industrijske tvrtke koje žele ograničiti pristup određenom znanju. Trebali bismo to platiti, ali nemamo puni pristup svim podacima? To ne može biti", rekla je Lambrecht za POLITICO.
Ipak, Lambrecht je priznala da, kako bi potaknula zajedničke europske obrambene projekte, Njemačka mora napustiti svoju politiku da može blokirati izvoz oružja od saveznika ako je to oružje izvorno iz Njemačke ili je zajednički razvijeno. NATO saveznici Estoniji, na primjer, zabranjeno je prodavati oružje Ukrajini malo prije rata.
Europska komisija je u svibnju predložila novi plan za koordinaciju vojne potrošnje među zemljama članicama EU. Kupuju li zemlje američko ili europsko postalo je ključna točka rasprave. Josep Borrell, prvi diplomat EU-a, naglasio je da Europa kupuje oko 60 posto svoje opreme izvan bloka i pozvao na prelazak na više domaćih izvora.
Zakašnjeli odgovor Scholza
S vremena na vrijeme se činilo da bi ozbiljnost ukrajinskog rata konačno mogla prisiliti Francusku i Njemačku da usuglase mišljenja. Prošlog mjeseca Scholz je iznio svoju viziju "jače, suverenije, geopolitičke Europske unije". U Parizu je Scholzova izjava pročitana kao zakašnjeli odgovor na Macronov poziv iz 2017. za "stratešku autonomiju". Macron se nadao da će ponovno osnažiti europsku obrambenu politiku i govorio je o potrebi izgradnje "zajedničkih interventnih snaga, zajedničkog proračuna za obranu i zajedničke doktrine djelovanja".
Ali osim diplomatskih ljubaznosti, ni Scholz ni Macron nisu uspjeli preuzeti vodstvo u ratu. Nekoliko francuskih dužnosnika reklo je da javno dostupni brojevi o vojnim donacijama nisu reflektirajući jer Francuska nije objavila sve svoje donacije. "Odlučili smo ne igrati komunikacijsku igru, ali to znači da je Francuska na sedmom mjestu na međunarodnoj ljestvici, u rangu s Norveškom. Ali mi ne igramo u istoj ligi kao Norveška", rekao je Philippe Maze-Sencier.
Macronovi prošli pokušaji da se predstavi kao posrednik u sukobu, promičući Francusku kao "silu ravnoteže" u Ukrajini, također su potaknuli sumnje u njegove dugoročne ciljeve. Njegova odluka da zadrži otvorene linije komunikacije s Kremljom i prošli pozivi da se "ne ponižava Rusija" ismijavani su u mnogim dijelovima EU-a.
"Francuska je izgubila vjerodostojnost zbog našeg stava o Ukrajini. Grubo rečeno, naši prijatelji u nordijskim zemljama, baltičkim državama i istočnoj Europi osjećaju se iznevjereno i čak to uspoređuju s nedostatkom solidarnosti u Drugom svjetskom ratu”, rekao je Maze-Sencier.
