Uz rižu, pšenicu, ječam i proso soja je zaslužna za opstanak i razvoj kineske civilizacije. Prvi nađeni zapisi što govore o soji potječu iz 2838. godine prije Krista. Tadašni vladar Shang-Nung objavio je knjigu u kojoj je opisao sve biljke Kine.
Prema svom kemijskom sastavu zrno soje je izuzetno dobar izvor bjelančevina i ulja, zbog čega se korisit i kao uljarica i kao nadomjestak bjelančevinama životinjskog podrijetla uz kikiriki, sezam, suncokret, gljve i alge. U usporedbi sa žitaricama, sojino zrno je izuzetno dobar izvor vitamina B-kompleksa, ali tijekom tehnološkog procesa i termičke obrade izgubi se 50-70% svih vitamina pa je u prehrani potrebno voditi računa o kombiniranju sojinog obroka s namirnicama koje su bogate vitaminima B kompleksa i vitaminom C.
