Doista, što je Hrvatima danas Bosna? Sve donedavno, najpreciznijim odgovorom na to pita-nje hrvatski su geopolitolozi smatrali definiciju koja se pojavila pod 1. okomito u jednoj Vjesnikovoj križaljci iz kolovoza 1993., gdje je pojam od tri slova - prvo ?B?, zadnje ?H? - pojašnjen kao ?fantomska država na Balkanu?.
Bilo je to u vrijeme kad je hadezeovskoj Hrvatskoj Bosna još bila samo prostor za raskusurivanje s Miloševićem, a Bosanci zapravo - Hrvati islamske vjere. ?Srbi jako dobro znaju da Muslimani nisu Turci, iako ih tako zovu, nego Hrvati!?, autoritativno je objašnjavao Šime Đodan, vodeći hrvatski antropolog i ekspert za šiljate glave i male mozgo-ve. Bosna kakvu su iz ?kurbe Jugoslavije? u sjećanju ponijeli sretnici koji pamte i Zuku Džumhura i Mehmeda Baždarevića dramatično se tih godina sužavala na ratne toponime koji su nestajali jedan za drugim: Prijedor, Bijeljina, Zvornik, Foča?
U vrijeme kad nam je postala ?fantomska država na Balkanu?, odnosno - kako je to onda pisao ?Glasnik HDZ-a? - ?muslimanska etnička paradržava pompozno nazvana ?Republika Bosna i Hercegovina??, već nam se suzila na zapadnu Hercegovinu i mitsku Lašvansku dolinu, a uznemirujuće vijesti iz Sarajeva dobivali smo samo u CNN-ovim ratnim paketima, zajedno s Gorskim Karabahom, Ruandom i Jemenom.
Tek, jednog neutvrđenog dana, u krvavom je ratnom metežu iz naših života netragom nestala Bosna, zemlja dubokih kanjona i vitkih ćuprija, sjetnoga sevdaha i rock?n?rolla, zemlja Meše Selimovića i Maka Dizdara, Bijelog dugmeta i Indexa, Safeta Isovića i Tome Zdravkovića, Mersada Berbera, Zijaha Sokolovića i Avde Sidrana, Ferhatovićevih ćevapa i jablaničke janjetine, zimske Olimpijade, Nadrealista i novog primitivizma, zemlja Drugog zasjedanja AVNOJ-a, žutih dunja i žutih golfova, bijelih minareta i franjevačkih samostana, sinagoga i manastira, Želje i Veleža, zemlja najružnijih gradova i najljepših čaršija, zemlja hercegovačke škije i sarajevskog Marlbora, ?službeno najboljeg Marlbora na svijetu?, zemlja velikih, dubokih šuma, najvećih na svijetu, toliko velikih - kako se u jednom vicu Bosanac pohvalio Amerikancu - da su četnici u njih ušli 1945., a izašli tek - 1991.!
Onda su nam Franjo Tuđman i Ivan Aralica objasnili da je ta Bosna bila samo iluzija, kolektivna halucinacija, i da nikakve Bosne zapravo nikada nije ni bilo. A ako je ?ikad i bilo Bosne, ona je bila viša sila, sila iznad čovjeka i protiv njega?, govorio je u Hrvatskom slovu ugledni redatelj Krsto Papić.
?Nikakvog suživota nikad u Bosni nije ni bilo!? grmio je sa saborske govornice drugi veliki poznavatelj Bosne, Ivan Milas, da bi svu tragediju naše iluzije podcrtao nitko drugi do potpredsjednik SDP-a Mato Arlović, u ljutitoj replici uvaženom kolegi: ?Izjave gospodine Milasa su bogohulne! I danas se u srednjoj Bosni Hrvati i Muslimani zajedno bore, a ponegdje se zajedno bore i Hrvati i Srbi, kad smatraju da je to potrebno!?
Diskusiju o prividu multikulturalne Bosne zaključio je naposljetku poznati animator Joško Marušić svojom šokantno fašistoidnom tezom o ratnom samoubojstvu Sarajeva i Bosanaca koji ?čibuče cijeli dan, piju kavu, seru po brežuljcima i prodaju filozofiju da su oni najpametniji zato što imaju Kusturicu i Bregovića?.
?Sarajevo je bio izmišljen i napuhan grad, u kojem je sve bilo lažno?, tvrdio je Marušić. ?Bio je lažan jezik, kult, taj njihov kozmopolitizam, umjetnost, identitet? Sve je bilo umjetno i lažno, i grad se srušio na jednu realnu mjeru. Naravno, tragično je što su ti ljudi preživjeli, ali, na kraju krajeva, sami su krivi. Zašto se to ne dogodi u Zagrebu? Zašto se to ne dogodi u Splitu??
Bosna i Sarajevo preselili su se tako među legende i mitove, a Bosanci u izbjegličke logore, negdje u našim predgrađima i na otocima. Hrvati nisu htjeli znati za njih: što se njih ticalo, ?Bosne nikada nije ni bilo?. A ako nema Bosne, nema ni Bosanaca. Nisu im nedostajali niti kad im je ponestalo zidara i konobara na ljetnim terasama. Ostali su samo balije, Turci i mudžahedini, a istraživanja javnog mnijenja pokazivala su tada kako bi Hrvati svoje kćeri radije udavali i za Srbe nego za Muslimane.
Kad je tako muslimanska zajednica u Rijeci naumila u tome gradu sagraditi džamiju, bio je to skandal nacionalnih razmjera.
?U katoličku Hrvatsku uskoro dolazi sam Papa, a mi u Rijeci istodobno gradimo neku džamiju!? zavapio je u Jutarnjem listu stanoviti Ante Blažević, dok je skupina demobiliziranih zadarskih vojnika javno zaprijetila da će je dignuti u zrak.
Samo je jedan skandal bio veći od riječke džamije - kad je u obližnjoj Opatiji istog tog ljeta za Miss Hrvatske izabrana nesretna Lejla Šehović. Ksenofobičnim Hrvatima pritom nimalo nije smetalo što je samo dvije godine ranije Miss Kanade bila - Hrvatica. Ovo je bilo nešto drugo.
?Pa nisu Hrvati ubijali Kanađane i tjerali ih s vjekovnih saskatchewanskih ognjišta!?
Od Bosne i Hercegovine ostala nam je tako samo Hercegovina, i dogodilo se ono što se moralo dogoditi: kad su otišli Srbi, kad smo uručili administrativni izgon iz države Muslimanima, autentična je hrvatska ksenofobija svoje posljednje žrtve pronašla upravo u - Hercegovcima.
?Budimo pošteni: ima i poštenih Srba?, svojedobno je upozoravao don Anto Baković.
?Budimo pošteni: ima i poštenih Hercegovaca?, upozoravat će desetak godina kasnije Stipe Mesić. I dobiti izbore upravo na valu antihercegovačke klime u Hrvatskoj.
Paradoksalno, ali istinito: upravo će ta hrvatska ksenofobija na kraju priče ponovo ujediniti Bosnu. Dogodilo se to onog trenutka kad je prvi frustrirani Hrvat vozaču crnog BMW-a, koji je kroz crveno projurio s mobitelom na uhu, bijesno doviknuo: ?Vrati se u Bosnu!?
?Sve su to Bosanci?, čut će se nakon toga sve češće u Hrvatskoj. ?Sve su to Bosanci?, mrmorit će tako sebi u bradu Hrvati i kad ih na cesti budu pretjecali Hrvati iz Širokog Brijega, i kada uz cestu budu promicale srpske kuće naseljene Hrvatima iz Banje Luke.
A Ivan Aralica, ?nadvijen nad prazan papir u hladu svog klima-uređaja?, vjerojatno i sad lupa glavom o stol, pitajući se gdje li je to pogriješio.
Bosna nam se tako tiho vratila iz le-gende i mita. Mada državnopravno nikad upitnija nego danas - podijeljena na entitete, federacije, republike, kantone, zajednice i distrikte - postala je jedinstvena tamo gdje se svome suverenitetu najmanje nadala: naime, u glavama svojih frustriranih komšija. Ista ona ?fantomska država? koja postoji još samo u utopijskim programima bosanskih političkih romantičara i na CNN-u.
Cijelo to vrijeme, međutim, u Hrvatskoj su preživjela samo tri Bosanca: Mujo, Haso i Goran Bregović.
Kad sam, naime, u Beogradu ratne 1992. čuo ?posljednji vic o Muji i Hasi?: ?Išli Mujo i Haso šumom i sreli Arkana? - đavolji me smijeh u kafani sledio pri pomisli da sam možda zaista čuo posljednji vic o dva legendarna Bosanca.
Srećom, nije bio. Ako ništa drugo, čuo sam kasnije barem još jedan, u ljeto te iste godine, negdje kraj Kiseljaka: ?Išli Mujo i Haso šumom i sreli Darija Kordića.?
U Hrvatskoj, međutim, Mujo i Haso, izbjeglice iz bosanskih vrleti, živjeli su svih tih godina bez domovnica, ilegalno, ali svagdje rado dočekani gosti.
U znak zahvalnosti, kaže priča, Franji Tuđmanu poklonili su zelenoga papagaja. Kako je ovaj, međutim, čim bi tko ušao u sobu, kričao - ?Merhaba! Merhaba!? - Franjo ga odluči naučiti redu, pokrije ga crnom krpom i mjesec dana mu ne dade ni jesti ni piti. Kad ga se više nije čulo, preplaši se Franjo da mu zeleni papagaj nije uginuo, te skloni krpu. A papagaj će veselo: ?Elhamdullilah, prođe i ovaj Ramazan!?
Treći Bosanac u Hrvatskoj, Goran Bregović, izdržao je pod crnom krpom mnogo dulje, preživjevši među Hrvatima pod nikad dokraja razjašnjenim okolnostima. Iako razapet odmah na početku rata kao izdajnik i Bosanaca i Hrvata, živeći na krajnjim točkama ?antihrvatske osovine? Pariz-Beograd, Bregovićev je kultni status u Hrvatskoj ostao netaknut. Jedna od posljednjih potpuno neobjašnjivih tajni ovoga desetljeća ostala je činjenica da klinci na igralištu pod mojim prozorom, koji svaku večer uz gitaru motaju jointe i koji se nisu ni rodili kad smo mi stajali u redu ispred ?Jugotona?, znaju svaki tekst svake njihove pjesme, pjevajući - by the way - najčešće upravo hitove s posljednjih ploča, onih koje nikada nisu doživjele reizdanja i koje na CD-ima ne postoje.
Stoga nije čudno da je Bregovićeva izjava nakon povratničkog koncerta u Sarajevu - kako ne isključuje mogućnost koncerta obnovljenoga Bijelog dugmeta - prošloga mjeseca uzdrmala sve države bivše Jugoslavije, pa tako i Hrvatsku.
Nitko, naravno, osim Maje Freundlich i Joška Čelana, ne misli da se kotač povijesti može vratiti, ali nije li upravo nikad umrla legenda o ponov-nom okupljanju Dugmeta - baš kao i tvrdoglava opstojnost Muje i Hase - dokaz da je Bosna, makar kao iluzija koju ćemo do tada gajiti, imala nekog smisla?
Vijest o mogućem koncertu bosanskih Beatlesa bila je, uostalom, prva vijest iz Bosne u kojoj nije bilo mrtvih i ranjenih, još tamo od ?Sportskih pregleda? Seada Hadžijahića. Posljednjih godina i mjeseci, jedine vijesti iz Bosne bile su one o Tuti i Šteli, Ahmićima i ?Jokerima?, Ljubi ćesiću Rojsu i njegovim bagerima, ili suspenziji ameriČke vojne pomoći Hrvatima u armiji Federacije?
Morao se, eto, s mosta na rijeci Bosni survati pun autobus Zeničana da bi u hrvatske medije, prezauzete talaČkom krizom na Filipinima i lošim stanjem sigurnosti u ameriČkim školama, doprla neka vijest iz Bosne sjevernije od Ljubuškog.
Vijest o koncertu Dugmeta, podgrijana komentarom Željka Bebeka kako on ?nikad nije rekao ?nikad??, pa makar bila izmišljena kao nekadašnji ekskluzivi Džavida Husića i legendarnog sarajevskog AS-a, ?prvog jugoslovenskog tabloida?, ne pruža stoga možda preveliku nadu da će Bosne biti, već da je - koliko god nas Milas i Marušić uvjeravali u suprotno - Bosne možda ipak negdje, nekad, bilo.
Do tada, Bosancima, Čini se, Hrvatska znači mnogo više nego Bosna Hrvatima.
Hrvatski su mediji - dopuštam da to nije do Bosne, nego do Mesića, ali ipak - gotovo potpuno prešutjeli spektakularan doček novog hrvatskog predsjednika u Sarajevu, gdje su se za Mesića otimali i Zlatko Lagumdžija i Hanka Paldum. A Nina Badrić ili Magazin u Sarajevu se dočekuju s većom groznicom nego ne tako davno U2.
Tako je, eto, država s kojom Hrvat-ska ima daleko najdužu kopnenu granicu, do koje se granice i iz Zagreba i iz Splita stiže za manje od sat vremena, u koju smo ne tako davno išli na skijanje, koncerte i sindikalne izlete, nestala iz naših života, da bi se na koncu svela na neku daleku, nepoznatu zemlju iz koje su Tuta, Štela, Pašalić i svi oni ostali ?Bosanci? koji nam ispred nosa prolaze kroz crveno s mobitelom na uhu. Bosnom su nam, u nedostatku pravih Bosanaca, postali upravo oni koji jedini zapravo nikada Bosanci nisu ni bili.
Kad bi danas Hrvate pitali kako se, na primjer, zove bosanski premijer, ili prvak BiH u nogometu, ili kad bi im rekli da postoji zemlja gdje se jedu bolji ćevapi nego u ?Starom kotaču?, vjerojatno bi vas blijedo pogledali.
Mlađe generacije vjerojatno ni ne znaju da se u Bosni govori gotovo isti jezik kao u Hrvatskoj.
A Bosna, zemlja koje nema, ne samo da nam je tako blizu već nam je toliko slična da bi se i sam Ivan Aralica prestravio: znate li, na primjer, da i Alija ima svog ?Miroslava Tuđmana?, naime sina Bakira, čije veze s bosanskim podzemljem, visoka funkcija direktora kantonalnog Zavoda za izgradnju i luksuzan stan nekadašnjeg komunističkog funkcionera Milanka Renovice već godinama zabavljaju Bošnjake?
Znate li, primjerice, da i Bosna ima svoj ?Večernji list? - znameniti sarajevski hotel ?Holiday Inn?, čijom se prodajom fantomskoj tvrtki Teloptic već mjesecima bave svi bosanski mediji? (Provjereno: čini se da Ivić Pašalić nema veze s tim). Znate li da i Bosna ima svoju Hvidru - razne udruge bra-nitelja i šehidskih obitelji koje su nedodirljivi čuvari ?tekovina rata?? Znate li da se i Bošnjaci ovih dana pitaju gdje su nestale milijarde dolara humanitarne pomoći? Znate li da i oni imaju ?svoje Kutle?, koji su od radnika za par pfeniga otkupljivali tzv. certifi-kate i kupovali velike firme za šaku maraka? Znate li da se i u Bosni pitaju je li im nogometno prvenstvo regularno i treba li ga ukinuti? Znate li da i oni imaju svoje Tute i Štele, samo što se u njih zovu Zulfikar Zuka Ališpago i Ramiz Delalić ćelo? Znate li da je u bosanskim gradovima na nedavnim izborima pobijedio SDP? Znate li, naposljetku, da i Bosna ima svoje Bijelo dugme? Ah, da - pardon, to je isto.
Do tada, do zajedničkog susreta ?nakon svih ovih godina?, Bosna će Hrvatima biti samo kratka vijest iz crne kronike, ili, u najboljem slučaju, protivnik u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo. Nešto poput Malte.
A ako ste, međutim, pomislili kako Bosanci moraju biti baksuzni kad im je takva Hrvatska Zapad, prevarili ste se. Da ste bili u školi kad se iz zemljopisa učila Bosna, umjesto što ste bježali na koncerte Zabranjenog pušenja, znali biste da je, recimo, Bihać zapadnije od Zagreba, a da je Splitu i jedan Kulen Vakuf - Zapad.
Što se Bosnaca pak tiče, oni sami reći će kako je Bosna najbaksuznija zemlja na svijetu zato što ima toliko Muslimana, a nema - nafte.
Ostat će tako, na kraju priče, samo Mujo i Haso, koje će naši Bobi i Rudi onako, svisoka - srednjoeuropski - zajebavati:
- Mujo, ajde kaži dva.
- Dva.
- Jebo te ja! Ajde ti, Haso, kaži tri.
- Tri.
- Jebali te mi!
- De, vas dvoje, recite, devetn?est.
- Devetnaest.
- Idite u tri pičke materine, jeste l? čuli!
A tamo negdje, daleko na Zapad, ?u tri Srednjoeuropske inicijative?, poslat će nas i Josip Pejaković sa stare, isfrižane longplejke, psujući nam u onoj svojoj monodrami: ?Oni meni da nema Bosne!?
