U lipnju 1989. u Zagrebu je održano finale Europskog prvenstva u košarci u kojem su se reprezentaciji domaćina neuspješno suprotstavili Grci. Cijelu utakmicu navijači su bučno bodrili svoje košarkaše i državu koju su predstavljali. Nakon što su Dražen Petrović, Dino Rađa, Toni Kukoč i ostali stupili na pobjedničko postolje nastao je pravi delirij. Ponosno gledajući kako se njihova zastava podiže iznad grčke i zastave SSSR-a igrači i navijači u isti su glas zapjevali državnu himnu. Bio je to dan u kojem je jedan vrhunski sportski rezultat samo pojačao osjećaj patriotizma.
U lipnju 1990. u Zagrebu je odigrana nogometna utakmica u kojoj je domaća reprezentacija trebala u srazu s reprezentacijom Nizozemske izvršiti posljednju provjeru pred nastup na Svjetskom prvenstvu u Italiji. Kao i na prethodno spomenutom susretu navijači su i ovaj put svojim reakcijama na državnu zastavu i himnu bučno i ponosno izražavali svoje domoljublje. Međutim, ako je i bilo sličnosti između ova dva događaja daleko izraženije bile su razlike.
U prvom slučaju zagrebački su navijači isticanjem jugoslavenskih zastava, gromoglasnim skandiranjem "Jugoslavija, Jugoslavija" i pjevanjem jugoslavenske himne na nedvosmislen način pokazivali svoj jugoslavenski patriotizam. U drugom slučaju, samo godinu dana kasnije, zagrebački su navijači fućkanjem jugoslavenskoj himni, isticanjem hrvatskih zastava i navijanjem protiv Jugoslavije nedvosmisleno nastojali pokazati svoje hrvatsko domoljublje.
Što je danas domoljublje?
Što se sve dogodilo u tih godinu dana u državi u kojoj su spomenuti navijači živjeli opće je poznata stvar i nije tema ovog teksta. Razlog zbog kojeg sam izdvojio ova dva slična, a opet toliko različita događaja upravo je fenomen patriotizma, odnosno domoljublja. Građanima Hrvatske, posebno onima koji se nacionalno izjašnjavaju kao Hrvati, a koji su rođeni od 1980-ih nadalje, hrvatsko domoljublje je samorazumljiv, jedinstven i nepromjenjiv osjećaj.
Njihove stavove dijele i oni građani Hrvatske koji su se rodili prije 1980-ih, ali su u međuvremenu izgubili ili izbrisali pamćenje o svemu što se događalo prije 1990-ih. A činjenice, poput npr. televizijskog prijenosa košarkaške utakmice iz zagrebačkog Doma sportova u lipnju 1989., govore da stvari i nisu baš tako nedvosmislene.
Ako domoljublje definiramo kao ljubav prema domovini, zemlji i narodu, odnosno kao svijest o pripadnosti određenoj zajednici i cjelini, a koje se najčešće izražava na sportskim, kulturnim i političkim događajima ili u situacijama moguće vojne agresije, onda taj pojam u hrvatskom slučaju doista nije jednoznačan. Iako bi se argumente koji bi potvrđivali ovu tezu moglo pronaći i u daljoj prošlosti, kada svi Hrvati nisu imali istu domovinu niti su živjeli u istoj državi, zadržat ću se na onom periodu koji (potpuno nepotrebno) izaziva najviše kontroverzi.
Patriotizam nekad i sad
Kada bi danas tražili od Hrvata da navedu događaje koje bi izdvojili kao primjer domoljubnog ponašanja vjerojatno malotko ne bi spomenuo spremnost na obranu domovine 1991. i doček Vatrenih 2018. nakon osvajanja drugog mjesta na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Međutim, usporedbe radi, Hrvati su i 1948., a posebno 1968. također bili spremni uzeti oružje u ruke i dobrovoljno sudjelovati u obrani države u kojoj su tada živjeli, a koja se zvala Jugoslavija.
Slično kao i 1991. i te 1968. su se, uz one koji su živjeli u domovini, kao dobrovoljci za eventualnu borbu protiv SSSR-a i njegovih saveznika prijavljivali i brojni Hrvati koji su u tom trenutku živjeli i radili u inozemstvu. Kada je pak u pitanju proslava nekog sportskog uspjeha, uz već spomenuto finale u Zagrebu 1989., jugoslavenski je patriotizam u Hrvatskoj najviše došao do izražaja nakon senzacionalne pobjede jugoslavenske nogometne reprezentacije nad Sovjetskim Savezom 1952. na Olimpijskim igrama u Helsinkiju.
Novine su izvještavale o brodicama koje su okićene jugoslavenskim zastavama ispunile splitsku luku, te brodskim sirenama pozdravljale pobjednike, kao i o Zagrepčanima koji su u tolikom broju izašli na ulice da je grad bio prometno paraliziran. Pišući svojevremeno rad na tu temu razgovarao sam s onima koji su se sjećali spomenute utakmice, između ostalog i s Antom Pavlovićem, počasnim glavnim tajnikom Hrvatskog nogometnog saveza.
On je 1952. imao 19 godina i prisjećajući se tadašnje atmosfere rekao je da "niti jedna pobjeda hrvatske reprezentacije nakon 1991. nije dočekana s tolikim oduševljenjem kao ova Jugoslavije protiv SSSR-a". S obzirom na to da smo razgovor vodili 2015. gospodin Pavlović je ipak imao prilike svjedočiti još većoj proslavi, onoj iz 2018., ali to nimalo ne mijenja poantu cijele priče.
Poštivanje tuđeg
Po svemu sudeći, domoljublje uvijek izaziva slične emocije i slične oblike ponašanja. Pa ipak, činjenice ukazuju da objekt ljubavi ne mora biti konstantna niti ultimativna kategorija. To znači da se vremenom može prestati voljeti jednu i zavoljeti drugu domovinu, ali i da se istovremeno može voljeti više domovina. Ovo potonje zasigurno će potvrditi većina onih koji dugo žive u tzv. dijaspori.
Međutim, ima i onih kojima je domoljublje suviše ograničavajući pojam. Koji će, putujući svijetom primijetiti (i priznati) da postoje gradovi, planine i otoci koji su ljepši i u kojima se osjećaju ugodnije od onih u njihovoj domovini, te shvatiti da širom svijeta postoje zanimljiviji, tolerantniji i dobronamjerniji ljudi od onih s kojima dijele istu domovinu.
Ima i onih kojima mjesto rođenja i jezik kojim govore nije dovoljan razlog za fetišizaciju jedne nacije (i države) u odnosu na sve ostale, i koji domoljublje ne prihvaćaju kao opravdanje ili olakotnu okolnost za ubijanja, progone, maltretiranja i pljačku. Naposljetku, ima i onih koji domoljublje shvaćaju u univerzalnom, a ne partikularnom smislu, koji upravo u poštivanju tuđeg doma vide najbolju pretpostavku uspjehu i napretku vlastitog.
