Nakon što je svojim igrama u reprezentaciji Hrvatske i nastupima za brojne klubove diljem Europe ušao u legendu hrvatskog nogometa, Mario Stanić postao je jedan od najomiljenijih sportskih kolumnista današnjice. Zašto? Jednostavno iskren do bola, studiozan u argumentiranju i nevjerojatno zanimljiv, Mario je ovog puta poslao oštru kritiku svim 'kolegama' novinarima:
"Prije nego bilo što napišem želim čestitati svim igračima i stručnom stožeru na igri i rezultatu! Mislim da možemo i moramo biti zadovoljni onim što smo vidjeli u ove tri utakmice koje smo odigrali u našoj skupini. Ako mene pitate, opći dojam je jako pozitivan i stvarno bih se morao jako potruditi da nađem nekakve nedostatke ili zamjerke. Znam, nismo prošli skupinu, ali budimo realni - mislim da je izvučen maksimum iz kvalitete koju trenutno kao momčad imamo.
Lako je napisati i objaviti 'idemo do kraja'. Sportsko novinarstvo koje počiva na velikom entuzijazmu ili fanatizmu je u nekim slučajevima dobro i može biti dodatan motiv, ali većinom daje lažnu nadu ili krivu sliku. Stvarno mislim da nema potrebe da vas još i ja bombardiram svojim idejama i analizama naših utakmica kad ste se svega nagledali i naslušali ovih dana. Suvišno je i da govorim o nedostatku sreće ili krivim procjenama suca. Sve ste vidjeli svojim očima i puno komentara i analiza zvoni u vašim glavama. Svi govore o Euru, ja bih radije o nečemu drugom, o novinarstvu recimo!
Lako je biti novinar pozitivac ili negativac, lako je pisati o onome što nemamo, lako je sastaviti tekst utemeljen na onim ružnijim sportskim stvarima. Precijeniti ili podcijeniti kvalitetu i mogućnosti momčadi je jako lako. Ono što je teško i ono po čemu se novinari razlikuju je razumijevanje igre, osjećaj za igru i stvarnost. Tu se velika većina oklizne u kontra smjeru. Morao sam ovo reći i kritizirati određene sportske novinare jer su me raznorazni napisi iritirali. Kad pobijedimo prvu utakmicu neizbježan naslov je 'Idemo do kraja'. Da smo kojim slučajem izgubili protiv Iraca, vjerojatno bi naslov bio 'Veliki potop Hrvata!' Ne znam, možda pretjerujem, na vama je da sami procijenite.
I za ljubav i za rat je potrebno dvoje! To zlatno pravilo vrijedi i našem slučaju, često su i igrači ili izbornici svojim izjavama glavni protagonisti euforičnih i nerealnih najava. Da se razumijemo, tu nema ništa loše ako se ne ode predaleko, ali ako se vise priča van terena nego u samom terenu, onda dolazi do problema. Živimo u vremenu gdje je priča najjeftinija. Teško je danas biti trgovac, teško je prodati bilo što osim priče. Svatko se trudi uzeti vašu pažnju i prodati vam priču!
Samo pričate i pričate, a drugi vas slušaju! Najvažnije je imati dobru priču, kažem vam. Iza svakog uspješnog muškarca stoji dobra priča. To vam je moja poruka. Što ja to radim nego pričam, ja sam vam najbolji živući primjer! Kod nas su sportske priče ili sportsko novinarstvo uglavnom staromodno i pretjerano ovisno o ljudima koji nisu kompetentni (čast izuzecima). Ja se namjerno obrušavam na tu vrstu djelatnosti jer imam razloga za to. Neka osjete kako je kad netko udara po njihovoj taštini, neka osjete kako je to kad im se javno poruči da nisu baš talentirani za posao kojim se bave. Ili recimo da njihov talent nije upitan, da se rijetko viđaju novinari takvog kalibra koji mogu sve s olovkom ali pod hitno im treba zabraniti piti i tulumariti do sitnih sati. Što je s autoritetom urednika i izdavačkih kuća?
Raznorazni novinari ili urednici - svejedno, pišu bombastične naslove i ocjenjuju igrače po nekim njima znanim kriterijima. To je nekakvo nepisano pravilo i to tako funkcionira godinama. Određeni novinari se strahovito ljute kad im igrači ili izbornici ne poklanjaju dovoljno pažnje ili vremena! Nije ni čudo, jer to ima duboke korijene. Morate biti dobri s novinarima, za novinare uvijek morate imati vremena i morate uvažavati tu jebenu sedmu silu! 'Sa svima se možete posvađati, s mamom ili tatom, sa suigračem ili trenerom, ali s novinarima ni u ludilu', govorio je jedan veliki priznati hrvatski trener. Vjerojatno je u pravu, ali vremena se mijenjaju.
Godinama, ili bolje reći desetljećima, određeni predstavnici sedme sile kroje raznorazne ideje, stvaraju pozitivnu ili negativnu sliku, nameću svoje stavove i mišljenja. To im je posao, tješim se ja, to valjda tako mora biti. Ono što mene zanima , jest - kakva je njihova odgovornost? Kad napišu raznorazne neistine i pizdarije, osjećaju li grižnju savjesti? Često mi se desilo da upitam novinara zašto je stavio naslov koji nema veze s tekstom, a on bi uredno odgovorio da nije on nego urednik! Urednik, znači, stavlja naslove, a novinar razgovara s vama. To vam je otprilike kao da sam ja trener i treniram momčad, a predsjednik odlučuje tko igra. Super! Zavidan profesionalizam ili amaterizam, kako god hoćete!
Mogli bi malo za promjenu mi ocjenjivati njihov rad, njihovu stručnost, zalaganje i kreativnost. Sve mi se više sviđa ideja da ja, recimo, za promjenu ocjenjujem malo njih. Napiše neki novinar neki članak (o nogometu, naravno), a ja mu dam ocjenu. Ocjene mogu biti kao u školi - od jedan pa do čiste petice. Odakle mi pravo, pitate se vi, nisam ja studirao novinarstvo. Pa nisu ni oni završili tečaj za trenere, a nisu ni igrali nogomet (većina). Ja bih, u stvari, okrenuo priču naopačke. Otišao bih ja toliko daleko da bih proširio djelatnost na sve novinare, ne samo sportske ili one koji dobro zarađuju ili dobro izgledaju. Sve bih ja njih obuhvatio i tako objavio rat sedmoj sili.
Recimo, mogli bi mi malo bolje pratiti njihov privatni život. Gdje to oni izlaze, koje aute voze, idu li na narodnjake ili slušaju jazz muziku... što je s kazalištima, posjećuju li naši sportski novinari mjesta koja služe podizanju opće kulture, imaju li možda bračnih problema, je l'' i kod njih sedma godina braka ona krizna godina?
Ako ih se uhvati u preljubu, odmah treba slike objaviti i to u više novinskih kuća. Zašto ih se, recimo, ne bi pratilo samo jedan dan i jednu noć, pa da vidimo malo njihovu tamniju stranu? Gdje i s kim večeraju i što se pije? Da li su na žestokom ili više vole vino i pivo? Kakvi su oni zapravo kad ih alkohol uzme i kad kočnice popuste? Voze li kad piju ili su toliko savjesni da ih doma razvoze taxijima? Prekorače li katkad dozvoljenu brzinu i ima li njihovih imena u policijskim notesima? Plaćaju li poreze, prireze , kakav im je kreditni rejting i tko je od njih bio jamac?
Ako je netko blizu bankrota ili ako je netko krivo investirao, odmah to objaviti. Nek' narod čita i nek' narod zna za tuđu sramotu. Narod to traži, narod gušta u tome da je i drugima slično ili gore i zašto to kriti?! Mi samo radimo svoj posao za koji i nismo nešto posebno plaćeni... Ako koji novinar iznerviran i izbačen iz psihičke ravnoteže nasrne na nas želeći se fizički obračunati, možemo tražiti policijsku pratnju. Da ne zaboravim nešto jako važno: budite i vi paparazzo, snimite poznate novinare i novinarke, urednike i urednice na plaži sa stomačinom ili celulitom i zaradite 500 kn!
Možete ih snimiti i mobitelom u nekom nepristojnom izdanju pa to staviti na You tube! Niste ništa krivo napravili, samo ono što narod želi i što narod ima pravo znati jer se radi o javnim novinarima koji kroz svoja štiva nameću trend, stil, pravac ili taktiku, sustav igre, igrače, a nerijetko i izbornike. Pitam se kako bi oni podnijeli da za promjenu mi budemo lovci a oni lovina. Da li bi se borili za svoju intimnost ili bi se složili s našim stavom da su javni novinari i javne osobe i da narod ima pravo znati?
Narod ima pravo i mora znati nešto o ljudima koje svaki dan čita, meni je to logično! Ja spadam u onaj dio naroda koji voli pikanterije i mene bi, recimo, zanimalo imaju li novinari koju tetovažu na intimnijim dijelovima tijela. Ako imaju, bilo bi super da nam kažu njeno značenje. Ne moramo biti baš toliko radoznali pa pogađati je li ta tetovaža na guzici ili na nekakvom brijegu . Ako nemaju, onda bih volio znati zašto nemaju. Kroz tetovažu se može puno toga sakrivenog otkriti, a većinom služe i kao nekakve poruke. Kome su te poruke upućene??? Sve bih ja to volio znati!!!
Naravno da će biti i onih zaštićenih novinara o kojima nećemo previše, bit će i simpatičnih a i manje simpatičnih - to ovisi i o njima samima. Eto vam sad!
P.S. Posebno se ispričavam onim novinarima koje ovaj tekst nije uznemirio. Dobro ste pročitali, oni novinari koje je ovaj tekst samo nasmijao i ostavio ravnodušnim su svijetla budućnost hrvatskog novinarstva", napisao je Stanić u svojoj kolumni na portalu Igralište.hr.
