Jasni su mi prioriteti političara kojima je u ruke pao vruć krumpir tranzicijske vlasti, odnosno jasno mi je da ne znaju gdje im je glava, da nasljeđuju rasulo i da se kreću po minskom polju, da je oko njih mrak u kome jedini plamsaji svjetla stižu iz peći u kojima su ovih dana lopovi spaljivali dokaze protiv sebe. Ako je, kao što tvrdi Vojislav Koštunica, predsjednik SRJ, Hag tek "deveta rupa na svirali", hajde da vidimo kojih to osam preostalih rupa treba začepiti kako bi se ostvarila neka vrsta pravednog revanša, i to odmah, kako se ne bi zločinci, lopovi, uzurpatori i lažljivci dočepali nekakve svoje Moskve s krvlju na rukama a s našim novcem u džepovima.
Ali, prvo da začepimo tu "devetu rupu". Smatram da se osumnjičenima za ratne zločine mora suditi. Više bih volio da im se sudi u nekoj ovdašnjoj Palači pravde nego u Haškom tribunalu, i smatram da bi veća korist za ovo društvo bila od suđenja u zemlji nego u inozemstvu, najprije zato što nema većeg doprinosa nacionalnom otriježnjenju od dokazane i srpskim jezikom izrečene osude onima koji su se napili tuđe krvi.
Prvu rupu na toj "čarobnoj fruli" novog srpskog poretka već sam spomenuo: Ako se od robije izvuku članovi ove Savezne izborne komisije, koji su uhvaćeni s rukama u vreći s glasačkim listićima, onda smo se uzalud ovih deset godina nadali i borili za to da živimo u normalnoj zemlji. Slutim, i opravdano sumnjam, da im je nalog za taj lopovluk dao Slobodan Milošević, pa nek se od državničkih briga odmara u pritvoru, dok istraga ne pokaže da je na krađi inzistirala možda njegova supruga.
Na svu sreću, svirala ima samo devet rupa, a čovjek deset prstiju, pa ih može začepiti sve odjednom. Jer, ako se ne otkriju akteri i posebno nalogodavci očitih akata državnog terora nad vlastitim građanima, bit će da smo "džaba krečili". Podug je spisak zlodjela koje je netko iz vlasti počinio prema ljudima ove zemlje, ali i samo površno nabrajanje otkrit će razloge zbog kojih mnogi misle da je obećanje da neće biti revanšizma dato olako i zbog čega su već neke kuće gorjele i neke glave razbijene. Narodni gnjev traži pravednu osvetu zbog nepravdi ili ometanja pravde u slučajevima zločina na Ibarskoj magistrali, ubojstva Slavka Ćuruvije, otmice Ivana Stambolića, crnokošuljaša koji su izlijetali iz kombija i prebijali građane Beograda tijekom protesta 1996./97., prebijanja pripadnika Otpora u Požarevcu i Vladičinom Hanu, narod želi znati tko je i po čijem nalogu kamenjem gađao Vojislava Koštunicu u Kosovskoj Mitrovici.
Od krivičnog progona ne bi smjeli biti amnestirani oni koji su sklapali ugovore štetne za državu. Kako je i pod kojim uvjetima prodana srpska telefonija? Što su dobile ruske firme (koje koncesije i imovinu) na osnovu državnog duga za plin? Kakva je priroda ugovora s Kinezima oko uvoza ljudi i lijekova iz Kine? Kako je i je li Milan Milutinović učestvovao u prodaji "kanadera" Grcima, kakve je ugovore i na čiju štetu i u čiju korist država sklapala s Irakom i Libijom...?
Kad se pretresu ti ugovori, onda bi trebalo vidjeti, napokon, tko je opljačkao deviznu štednju građana, tko je, kada i gdje iznosio zlato i novac iz zemlje. Tko je "Politici A.D." prodavao milijune njemačkih maraka po cijeni od šest dinara za jednu marku, i koja je ta firma, koju (još) aktualni guverner Dušan Vlatković ne smije ni spomenuti, a koja je otkupila po toj besmisleno niskoj cijeni preko 32 milijuna maraka. Onda ćemo znati i za koga rade dileri na beogradskim ulicama. Iz čijeg inkubatora su izašli privatni bankari Dafina i Jezda, po čijem nalogu i u čiju korist je oteta ICN Galenika. Tko je davao naređenja Mileni Arežina, predsjednici Privrednog suda u Beogradu, da tuđu imovinu dijeli kao da joj je očevina, pa ju je valjda to preporučilo i za krađu glasova u Saveznoj izbornoj komisiji.
Onda na red dolazi i peta rupa na svirali. Kako su u općoj bijedi svi ti "marci miloševići" sazidali poslovne imperije i onolike kuće i koliko su platili poreza na prihod građana. Kako su nam se ministri onoliko nagojili, tko im je dao stanove i kuće, skupe automobile, od kojih para se Gorica Gajević pretvorila iz "djevojčeta u sirogojno-džemperu" u manekenku Chanelovih kostima... Ako ne želimo revanšizam, onda se mora voditi politika "čistih ruku" povjerena neovisnim istražnim komisijama. Riječ je o ozbiljnom poslu koji će nam otkriti spregu između vlasti i mafije. Dok ta sprega ne bude raskinuta, nema ni političkog ozdravljenja Jugoslavije.
Protiv sam, dakako, revanšizma, ali se nekako moramo revanširati i onima koji su uznemiravali javnost. Ljudi su skloni širenju svakakvih glasina, a zakon ih kažnjava ako pretjeraju u tome. Ali, što da radimo s Goranom Matićem i Ivanom Markovićem? Spominjem samo njih kao resorne ministre koji su državnu funkciju koristili da budu "partijski lajavci", dežurni katastrofičari, tumači svjetskih zavjera, ludlumi srpskog političkog podzemlja; ako se može kazniti građanin koji na neki način uznemiri javnost, kako ne kazniti barem ovaj ministarski dvojac s više kormilara ...
Došli smo tako i do sedme sile, pardon sedme rupe na svirali ? novinara. Ne vjerujem da se oni koji su javnost trovali godinama mogu krivično goniti, mada je bilo primjera u povijesti (suđenje nacistima u Nuernbergu), ali nova vlast koja će se uskoro konstituirati i u Srbiji mora osigurati mehanizme da se u medijima koji se financiraju iz javnih prihoda osigura pošteno informiranje. Nije to tako komplicirano. Udruženje novinara, kao esnaf, mora novinarima izdati licencu kojom potvrđuju da je dotični sposoban taj posao obavljati i imati moć da mu je oduzme kad postane kao onaj čuveni pisac U.R. iz lista "Politika".
Pažljivi čitatelj primjetit će da sam osim haške ?devete rupe? spomenuo još samo sedam rupa na svirali. Jedna, očito, nedostaje. Ona se buši ovih dana. Uvažio sam teškoće politike koja se tek učvršćuje, konstituira, pokušava napraviti inventar državne katastrofe, ali ako napravi truli kompromis s ovima koji su nas dovde doveli i dopusti da se zločinci, lopovi i lažovi sakriju iza poslaničkih imuniteta, kratkoročnih stranačkih interesa ili neke druge igre kojima su političari skloni, onda će i ovi, što sad dolaze i doživljavaju se u narodu kao neki tračak nade, biti najureni bagerom.
