Mariji Grgić iz Čeminca u ratu su u okupiranoj Baranji ubili oca, baku i djeda, a u koncentracijskom logoru Manjača, šogora. Izgubila je i nećaka koji je nekoliko godina kasnije umro od bolesti kao vjerojatne posljedice ratnih trauma. Prije nekoliko dana, na rehabilitaciji u Bizovačkim toplicama, susrela se oči u oči s ubojicom svoga oca.
Pobjegao čim je spomenula oca
Nesvjesna tko je muškarac u srednjim godinama za susjednim stolom, sjedila je na terasi bolničkog kafića i s poznanikom neobavezno razgovarala.
"Kada sam spomenula da su mi oca Matu okrutno ubili u Čemincu u okupiranoj Baranji, čovjek za susjednim stolom naglo je ustao i odjurio s terase. Malo prije toga čula sam kako je spominjao da je iz Darde, udaljene samo nekoliko kilometara od Čeminca i nešto mi je tu bilo sumnjivo. Pomislila sam, jesam li rekla nešto što ga je moglo potaknuti na takvu reakciju pa sam se otišla raspitati kod bolničkog osoblja tko je on. Kada sam čula kako se zove, samo što se nisam onesvijestila. Bio je to Zoran Mišković, jedan od trojice razbojnika koji su mi ubili oca Matu Grladinovića u noći sa 16. na 17. lipnja 1992. godine. Očito je iz mojih riječi zaključio tko sam i pobjegao glavom bez obzira. Dok sam provjeravala kako se zove uzeo je svoje stvari iz bolesničke sobe i nestao, a trebao je ostati na rehabilitaciji još barem dva tjedna", u dahu nam je ispričala Marija Grgić s kojom smo se našli u Bizovačkim toplicama za istim stolom za kojim je tada sjedila.
Pustili ga nakon 24 sata
Odmah je sve prijavila policiji na 192 i već za pola sata na istoj terasi razgovarala s policijskim inspektorom. Ubrzo je izdana i naredba za privođenje osumnjičenog, a obaviještene su i granične službe radi pojačanog nadzora državne granice.
"I dok su mi injekcijama snižavali šećer i tlak koji su mi skočili u nebo, javili su mi kako su ga pronašli i priveli u policijsku postaju. No, već nakon 24 sata morali su ga pustiti jer im Državno odvjetništvo nije dostavilo ništa na temelju čega su ga mogli dulje zadržati", ogorčena je naša sugovornica što jedini preživjeli iz tročlane bande koja joj je ubila i opljačkala oca živi slobodno i uživa sva prava, dok ona još nije pronašla niti posmrtne ostatke svoga djeda.
Marija Grgić u toplicama je sasvim slučajno zatekla ubojicu svog oca
Oca su joj ubili Zoran i njegov otac Pavle Mišković, po nacionalnosti Srbi, te rođak Jozo Gligorić, Hrvat, svi iz Darde. Te noći došli su kamiončićem po njegovu stoku, ali im se tada 62-godišnji Mato Grladinović suprotstavio i to ga je stajalo života. Zatukli su ga rukama i nogama te komadima cigle i kamenom dok je nemoćno ležao na tlu.
No, s kamionom su negdje zapali u blato pa ih je s plijenom zatekla patrola UNTAES-a i privela okupacijskim vlastima "Republike Srpske Krajine". U ovome slučaju odradili su dobar posao te im je Viši sud Beli Manastir 3. lipnja 1992. godine presudio kako su na krajnje okrutan i podmukao način počinili teško razbojstvo. Navodi se da su bili naoružani poluautomatskom i automatskom puškom te da je nesretnog Grladinovića ciglom dvaput po glavi udario Jozo Gligorić. Odvukli su ga u susjedno dvorište i bacili pored drveta, a Pavle Mišković dotukao ga je ovećim kamenom teškim približno 15 kilograma, stojeći pored njega i ispuštajući ga na glavu žrtve.
Osuđeni u "RSK", presuda priznata u RH
Pavle Mišković osuđen je na 12, Jozo Gligorić na 10, a Zoran Mišković na četiri godine zatvora. Presuda je postala pravomoćna u siječnju 1994. godine.
Posmrtni ostaci Mate Grladinovića pronađeni su na Partizanskom groblju u Belom Manastiru u travnju 1998. godine ispod drvenog križa na kojemu je pisalo njegovo ime. Prepoznavanju je pristupila Marija Grgić i po pronađenoj odjeći i osobnim predmetima potvrdila njegov identitet. Patolog osječkog KBC-a ocijenio je da je uzrok smrti udarac u glavu, uslijed čega je došlo do ulegnuća kostiju lubanje širine 8 cm.
Tijekom mirne reintegracije i preuzimanja sudske arhive "RSK", postupak je ponovno otvoren pred hrvatskim pravosuđem. U veljači 2001. prijavljena su sva trojica zbog počinjenja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Kazneni postupak započeo je polovicom svibnja, a Županijski sud u Osijeku obustavio ga je 29. kolovoza 2001. godine prihvaćajući već postojeću presudu belomanastirskog suda u postupku konvalidacije odluka "RSK". U Rješenju Županijskog suda u Osijeku piše kako se optuženima sudilo zbog kaznenog djela "teški slučaj razbojstva" iz "Krivičnog zakona Republike Srpske Krajine".
"Takvo kazneno djelo ne postoji u Kaznenom zakonu Republike Hrvatske, no kako sadržaj i biće kaznenog djela u cijelosti odgovaraju činjeničnom opisu kaznenog djela ubojstva kako je i opisano u optužnici ŽDO-a, zamjenica ŽDO-a je prije početka glavne rasprave 29. kolovoza 2001. godine odustala od kaznenog progona."
Moguć ponovni susret
U sudskoj arhivi pronašli smo i vlastoručno napisanu molbu osuđenog Pavla Miškovića, s odsluženja kazne u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici.
Mišković od Općinskog suda u Belom Manastiru traži presliku rješenja iz 1997. godine kojim je prema Zakonu o općem oprostu amnestiran, kako bi ga oslobodili daljnjeg služenja kazne. U podnesku piše da je 15. rujna 1997. u KZP Srijemska Mitrovica stiglo rješenje o obustavi služenja kazne, ali bivši upravitelj zatvora i ondašnja vlast nisu ga htjeli osloboditi pa sada traži ponovno slanje toga rješenja i nada se da će ga nova uprava pustiti iz zatvora.
Molba osuđenog P. Miškovića za puštanje iz zatvora
U predmetnoj dokumentaciji nismo pronašli podatke o tomu koliko je koji od trojice presuđenih proveo u zatvoru. Marija Grgić kaže da su svi oslobođeni nakon mirne reintegracije primjenom Zakona o općem oprostu. Pavle Mišković u međuvremenu je preminuo od posljedica moždanog udara, Jozo Gligorić navodno je poginuo u prometnoj nesreći na željezničkoj pruzi, a Zoran Mišković odslužio je približno dvije trećine kazne i nakon tri godine izašao iz zatvora.
Odustankom ŽDO-a od daljnjeg kaznenog progona i rješenje Županijskog suda u Osijeku postalo je pravomoćno i ta je priča očito završena. Zoran Mišković, zbog straha od hrvatskog pravosuđa više neće morati bježati od Marije Grgić kada je sretne na zajedničkoj rehabilitaciji u Bizovačkim toplicama. Hoće li otići zbog nelagode i grižnje savjesti ovisi isključivo o njemu.
