Iz Ukrajine je u Hrvatsku stigla i beba stara tek dva mjeseca. Dječak Anatolij nalazi se u zagrebačkom prihvatnom centru za izbjeglice. Njegova majka i dvoje braće ispričali su nam traumatična iskustva bijega iz svog doma.
S dvomjesečnom bebom u naručju i dvojicom sinova,
Natalija Habelčenko iz Kijeva krenula je u
nepoznato. Utočište od rata pronašla je tisuću kilometara dalje,
u Hrvatskoj.
"Ja sam od Kijeva do granice vozila 16 sati. Nijednom nismo
stali. Ja dojim dijete, morala sam dojiti u vožnji za volanom.
Jedino o čemu sam mogla razmišljati je put, morala sam se
koncentrirati jer sam odgovorna za svoju djecu", govori za
RTL.
Njezin suprug ostao je braniti zemlju. U Kijevu su ostavili svoj
dom, obitelj i prijatelje, cijeli svoj život. "Čula sam se sa
svojim roditeljima, sestrom. Svi su oni ostali ondje, nitko nije
otišao. Danas oni žive u podrumima i izlaze samo po danu. Kod
moje sestre već nekoliko dana nema struje i informacije da su
živi dobivam od drugih", dodaje.
Ona je sa svojim sinovima odlučila napustiti ratno područje.
Jedan ima 14, a drugi 10 godina, tijekom puta brinuli su se o
svojem dvomjesečnom bratu, strah i užas koji su vidjeli - ne mogu
zaboraviti.
"Probudio sam se tada, u četiri ujutro, probudili su me čudni
zvukovi kao da pada nešto jako teško. Nisam mislio da je nešto
ozbiljno i nastavio sam spavati. Onda je došla mama i rekla mi da
je počeo rat", prisjeća se Konstantin.
Aleksander dodaje: "Bilo me je jako strah kad su nebom proletjeli
avioni. Igrao sam se vani s prijateljem i u tom trenutku
proletjela su tri borbena aviona. Jako sam se uplašio, rekao sam
mu da idemo kući i u sklonište".
Snažnu poruku njihova majka uputila je svim ženama u Rusiji.
"Žene Rusije! Pogledajte koga nam šaljete. Vaša djeca ratuju,
ubijaju našu djecu. Žene Rusije! Zajedno zaustavite svoje
muškarce, zaustavite svoje sinove, svoje muževe. Zadržite ih kod
kuće, neka vas štite, jer nas ne treba štititi", rekla
je.
Pripadnici Crvenog križa i volonteri pomažu im na sve načine.
Marija Juzbašić, psihologinja Hrvatskog
Crvenog križa govori kako je teško vidjeti kad su djeca
tužna. "Čuju se sa svojim očevima koji su ostali u Kijevu i ne
razumiju što se događa, najtužnije je kad crtaju ono što se tamo
događa i što su to uopće morali vidjeti", rekla je.
O povratku doma samo maštaju, a zadatak svijeta je da više
nijedno dijete ne vidi i ne mora crtati rat.
