Nije još ni trećina mjeseca prošla, a ljudi ispred jednog zagrebačkog supermarketa redom nam pričaju da više nego ikad paze koliko troše u dućanima, jer cijene u njima, a i drugi životni troškovi promijenili su percepciju o tome što je plaća dostojna čovjeka.
"Minimum 1500 eura, minimum minimuma, s obzirom na troškove života, skupoću i sve, a i da čovjek ne mora razmišljati od prvo do prvog što će i kako će", rekla nam je Sanja, dok Vladimir računa da "ako čovjek nema svoj stan, ako ne živi u nekom čudnom mjestu, trebat će mu 800 eura za stan i režije i 1200 za sve ostalo, znači 2000 eura je za osnovne stvari".
"Znači, 1500 eura da imaju dvoje ljudi svaki, tako mogu živjeti pristojno, kupiti možda auto i stan, tako se može živjeti. Sve ispod toga, pogotovo ako je osoba sama, sa današnjim standardima i kreditima, ispada ništa", ispričao nam je David.
Isto pokazuju i rezultati istraživanja portala MojPosao prema kojem samo 10 posto ljudi misli da je za dostojanstven život dovoljno do tisuću i pol eura, njih gotovo polovica vjeruje da je potrebno između 1500 i 2000 tisuće, trećina da treba od 2000 do 2500 tisuće, a svaki deseti da je dostojanstvena plaća veća od 2500 eura. "Jedan ispitanik je dosta plastično to postavio - rekao je da su nam već neko vrijeme cijene europske, pa bi bio red da nam konačno i plaće budu takve", kaže Alen Mrvac iz tvrtke MojPosao.
A kakve su nam plaće sad?
Zadnji službeni podatak kaže da je prosječna plaća za srpanj bila 1315 eura, 12,5 posto više nego godinu prije. Ali pritom je ključno da čak dvije trećine zaposlenih ima plaću ispod tog prosjeka, a da njih gotovo 40 posto mjesečno prima manje od tisuću eura. Stručnjaci zato ističu da je važnija kupovna moć.
"Stan, režije, hrana, piće, dakle bazični troškovi rastu brže od cijena u Europi, a plaće su negdje pri dnu europskog prosjeka. Znači, s jedne strane imate troškove koji su iznadprosječni i plaće koje su ispodprosječne", tumači ekonomski analitičar Malden Vedriš. Pa onda nije čudno da malo tko uopće osjeća da mu je plaća išta narasla, iako većini jest. "Mi na računima imamo veće iznose nego što smo imali u isto vrijeme lani, ali veliko je pitanje što s tim iznosima možemo učiniti, koje stvari si možemo priuštiti, tako da iako je rast kontinuiran, mi ga baš i ne osjećamo", kaže Alen Mrvac.
Pritom, zvuči nezamislivo da svaki deseti radnik zarađuje manje od 750 eura, među njima i tridesetak radnica tekstilne tvrtke iz Daruvara koje su neki dan dobile otkaz iako su radile za minimalac. "Treba pokušati pa vidjeti kako se preživljava, to mi znamo kako je. Trebala bi naša direktorica Dijana jedan mjesec dobiti minimalac pa da preživi s njim", ispričala je za RTL Ljiljana, bivša zaposlenica tekstilne tvrtke Leonarda, na dan kad je dobila otkaz.
Trebao bi možda s minimalcem probati preživjeti i premijer koji je sa starom plaćom imao dva i pol puta više od hrvatskog prosjeka, od srpnja s novom plaćom ima četiri puta više. A da stvar bude gora, za daljnji osjetan rast plaća nema baš perspektive. "U javnom sektoru, kao što vidimo, budžet je došao do granice koju može financirati, pa se vraćamo na privatni sektor. Samo ono što ste stvorili, a morate stvoriti više i prodati skuplje, tada možete računati da u tom prihodu ima i nešto više prostora za plaće", zaključuje Mladen Vedriš.
Iako čak i u Ustavu piše da svaki zaposleni ima pravo na zaradu da sebi i obitelji može osigurati dostojanstven život, plaće nam očito do daljnjeg ostaju balkanske, a cijene europske.
