Tea Batinić, turistički vodič i vlasnica Galerije, rekla je da je njezin odabir živjeti u Dubrovniku te da u tom gradu ne živi zato što mora. Baldo Požović kazao je da ima stan u Dubrovniku i da ga planira prodati.
Smijeha definitivno ne nedostaje kada živiš na pozornici. Jednima Kraljev Grudobran, a drugima njihov rodni grad. Isti onaj gdje su se prvi put poljubili, zaigrali pa i zaplakalali. Gospođa Batinić doslovno je odrasla na Stradunu.
"Tu je moj portun, mi smo vam uličarke. Mi smo vam se svi igrali na ulici", ispričala je.
Dok su dubrovačke zidine u povijesti predstavljale posljednju liniju obrane od neprijatelja, one danas štite ljude koji žive u njima jer definitivno je izazov živjeti u utvrdi iz 16. stoljeća na jugu Hrvatske. Pogotovo jer su i cijene u zidinama, kako se popularno kaže, turističke.
Jelica Čuličević rekla je: "Najteža je dostava. Teško je našim starima jer grad ima jako puno stepenica."
Svećenik Slavko Grubišić rekao je da kada je došao 1963., bilo je pet tisuća, a sad nije siguran ima li tisuću.
U ovom se gradu nasljeđuju i prijateljstva. Dan danas, kao i za vrijeme Dubrovačke Republike za južine ne donose se važne odluke.
Batinić je kazala da slabo reagiraju na ekstreme. Prije rata unutar zidina živjelo je oko šest tisuća ljudi. Nekretninski boom mnoge je naveo da prodaju svoje domove i napuste grad pa tako ovdje danas živi tek, kako se procjenjuje, tisuću ljudi.
Mnogi strahuju da bi za dvadeset godina ovaj grad mogao postati hotel zbog sve većeg broja turista, a i buka postaje neizdrživa.
Batinić je rekla: "Spavamo s čepićima, popodne, snalazimo se. Imamo i duple prozore."
Možda ih ima sve manje, ali svoj grad ne daju. Uporno opstaju i ostaju unatoč svim problemima jer tko god što rekao, nije li ovo najljepši dnevni boravak na svijetu?
