Nije nas samo potres naučio štošta o sporosti i nesposobnosti hrvatskih institucija: nego i slučaj Zambija. Siromašna afrička država kao da je Hrvatskoj održala pravnu lekciju.
Jer, otkako su četiri para koja su htjela posvojiti djecu uhićena: rupe u sustavu niču kao svojedobno rupe po Mečenčanima nakon potresa.
Zašto nijedna institucija ne vodi evidenciju o djeci posvojenoj iz Afrike? Zašto u postupak posvojenja ni na koji način nisu uključeni Centar za socijalnu skrb ni nadležno MInistarstvo? Zašto nijedan sud dosad nije posumnjao u vjerodostojnost odluka sudova iz DR Kongo, nego su samo prihvaćali prijedloge?
Zašto je trećina odluka donesena na malom općinskom sudu u Zagorju? I zašto se država svime ovime krenula baviti tek kad su počeli problemi. Puno pitanja.
Ne. Ovo nije priča o tome jesu li djeca ukradena. Je li ovo klasična trgovina ljudima? Jesu li Hrvati nasamareni? Jesu li Hrvati svjesno pristali biti nasamareni? Pogotovo ne uz takva sugestivna pitanja koja kolaju društvenomrežnim prostorom zadnjih mjesec i pol.
Ovo je priča o proceduri. Kako je to izgledalo dosad, jedan hrvatski par odluči posvojiti dijete iz Konga. Pošalje mejl sirotištu u Zambiji „Možemo li posvojiti?“ Stiže odgovor "Može, riješite ove papire u svojoj domovini". I onda taj par odlazi s tim papirima na jedan sud u Hrvatskoj, taj sud ih pogleda, kaže sve je ok. I djeca postanu Hrvati. Taj sud apsolutno nikome drugome u sustavu ne javlja da se to dogodilo, ni ministarstvu socijale, ni vanjskih poslova, niti provjerava jesu li ti roditelji prošli ikakve prethodne provjere. I tako barem 94 puta dosad. 95., 96., 97., 98. se trebalo sve ponoviti identično – ali nije.
Što kada Sud odobri papire, pregleda ih i odobri ih, ali ne javi apsolutno nikome drugome. Kako je to funkcioniralo sve ove godine?
"Pa upravo tako, sud odobrava presude, nije se sjetio pitati da li je to u okviru procedura koje su obvezne za domaće posvajanje", odgovorila je Dijana Topčić Rosenberg, osnivačica udruge posvojitelja Adopta.
Tek sada nakon svega je Vlada najavila da će to mijenjati, ali i nakon tog zakona još uvijek će Hrvatska zaostajati za ostatkom Europe.
"U većini uređenih država nema procedure u kojoj potencijalni posvojitelji idu okolo i traže djecu koju bi mogli posvojiti", dodala je.
Postoje ovlaštene državne agencije za to, no to je tek jedna od velikih nelogičnosti u sustavu koje smo otkrili tek sad, a trebali smo odavno.
Na pitanje je li neobično da je svaki treći slučaj na sudu u Zlataru.
"Pa ne mogu komentirati je li to neobično", rekao je Marin Piletić, ministar socijalne politike.
O čemu se ustvari radi, iako je ukupno 16 različitih hrvatskih sudova dalo odobrenja za posvajanja djece iz DR Konga, ovaj sud u malom zagorskom mjestu – obradio je ukupno 23, odnosno trećinu svih zahtjeva u zadnjih pet godina. To nitko nije primijetio, pa sad USKOK provodi izvide o tome. Pojavili su se i napisi da je sve pečatirao isti sudac, no to nije točno. Kaže za Direkt sutkinja zagorskog suda.
"Spise je rješavalo više sudaca koji su godišnjim rasporedom poslova bili zaduženi za rad na toj vrsti predmeta", priča Aleksandra Leljak, glasnogovornica suda i sutkinja u Općinskom sudu u Zlataru, te dodaje kako bi s obzirom na broj odluka bilo čudno da spise rješava jedna osoba.
"Evo prvo mogu reći oblak se sigurno nadvio nad sudom jer stojimo na kišici a što se tiče podataka o prebivalištima podnositelja tu ja vama moram staviti upitnik jer o tome otkud su podnositelji naš sud nije davao nikakve izjave, a o aluzijama doista ne mogu razgovarati", odgovorila je na pitanje zašto ljudi iz Istre i Dalmacije dolaze ovdje rješavati papire, zbog čega se na sud nadvio oblak sumnje.
No, to nije sve. Država nije ni imala pojma koliko točno djece je posvojeno na ovaj način dosad. Kad smo ih pitali, odgovor nije imalo ni Ministarstvo unutarnjih poslova, ni socijale, ni pravosuđa. Onda je Piletić rekao da ih je 131-dno, danas ipak kažu 94. Sudovi nisu provodili poseban postupak preispitivaja vjerodostojnosti dokumentacije, nisu u nju sumnjali – tako su to opisali u današnjem priopćenju s Vrhovnog suda. Uz dodatak da eto, postoji tu određena pravna praznina. A dosadašnji hrvatski posvajatelji odavno su svjesni tih praznina.
"Pa naravno da ste razmišljali o tome, jer vi vjerujete onome što su vam iz Konga poslali", odgovorila je Đurđica Krmelić, majka dvoje djece iz DR Konda prilikom gostovanja na Direktu na pitanje je li pomislila da se to moglo i njoj dogoditi, te dodala da je svoju djecu posvojila, a ne kupila.
Ali pitanje je hoće li itko više iz Hrvatske za to odlučiti, bez obzira što se država odjednom sjetila da posvajanja treba urediti.
