Ovo je samo jedna od brojnih nevjerojatnih fotografija lovca na oluje, Brune Fantulina. Već ste ga imali prilike upoznati u Direktu, ima 23 godine i ogromnu strast prema fotografiji. Kad sazna da stiže oluja, juri da bi ulovio najbolju moguću sliku. A sada njegove munje i oblake prvi put možete vidjeti na izložbi.
Kad je oluja Bruno, svi bježimo unutra, samo ti van. Pa kako je biti lovac na oluje?
"Pa mogu reći dosta zabavno i dosta avanturistički to sve izgleda. Strah postoji uvijek, da se razumijemo, ali kada sam na terenu i vidim ovakve scene, adrenalin proradi i strah se onda malo smanji, sve do trenutka kada se oluja kao na trećoj fotografiji ne približi skroz, onda počinje malo biti strašnije i nekad si kod repetitora pa treba biti dosta oprezan."
Što bi izdvojio kao najveće izazove lovaca na oluje?
"Osim straha, trebamo se pomiriti i s neuspjehom, što znači da mogu doći na neku lokaciju više puta i ne uhvatiti uopće ni jednu fotografiju. Neki bitni izazovi su isto tako da znamo procijeniti kada je stvarno vrijeme za povući se, ako to ne znamo, može biti dosta opasno za nas, uz naravno nekad orkanski vjetar i ekstremne vremenske uvjete."
Zašto lov na oluje?
"Ispunjava me, čini me sretnim, nekako se u prirodi osjećam najbolje, upoznao sam u prirodi sebe, tko sam, što sam i možda što želim biti u životu, tako da mi je priroda odgovorila na sva moguća pitanja."
Naprimjer, imamo ovu fotografiju gdje vidimo valove, sad ne znam, jesi li ti u nekom autu skriven, jesi li iza neke stijene, kako to doslovno izgleda?
"Dosta ljudi me pita kako to zapravo izgleda i gdje se sakriješ. Ovo je recimo kod crkvice jedne na Punta Planci, ako izađeš ispred, odnijet će te vjetar, valovi, poprskat će te more i sol će nagristi tvoj fotoaparat što ti nije u cilju. Ovdje je sunce doslovno provirilo na jednu minutu i, eto, kao i ovaj galeb kojeg imamo tu."
Jedna od tvojih fotografija koju smo lani mnogi vidjeli, a o njoj se dosta pričalo je ova superćelijske oluje u Zagrebu, reci nam kako je ona nastala?
"Dosta teško zato što trebaš sebe nekako smiriti u tom trenutku što je izrazito teško i skoncentrirati se da napraviš fotografiju, da ne dođeš doma pa ti je fotografija mutna ili da nešto jednostavno ne valja na njoj. Tako da dosta je izazovno, najizazovnije ti je kad je oluja ovako nad glavom i kada se trebaš smiriti."
Fotografija je završila u UN-u ako se ne varam…
"Tako je. U UN-ovoj svjetskoj meteorološkoj organizaciji tako da sam nekako nastavio niz hrvatskih fotografa koji godinama završavaju u kalendaru, i iz tog razloga mi je drago, ali ne mogu ovu oluju shvatiti kao neku lijepu stvar, budući da je imala toliko žrtava."
Oluje smo vidjeli, što ti je još strast u fotografiji?
"U fotografiji mi je strast i astrofotografija i nekako da pokažem koliko je čovjek malen naspram prirode, što se najbolje može vidjeti na noćnom nebu na primjeru ovih fotografija. Isto nudi širok spektar motivacije i inspiracije i kada se nalaziš recimo na Velebitu kao u ovom slučaju, dobiješ inspiraciju za neke druge stvari.
