Bilo je to prije 17 godina kada je cijela Hrvatska pričala o Ani Magaš, ženi koja je trpjela sustavno maltretiranje svoga supruga, a onda ga u samoobrani, dok ju je gušio za vrat, ubola nožem i ubila.
Uslijedilo je jedno od najkontroverznijih suđenja u hrvatskoj povijesti i uslijedila je osuda društva i medija, a onda i sramotna presuda. Sud je odlučio da je Magaš prekoračila nužnu samoobranu, a kako je viđena da pleše u disku sud je imao obraza reći i da je "pojavljivanje s drugim muškarcem na javnom mjestu iskazala da supruga ne poštuje, uvrijedila ga je i napala njegovu čast i dostojanstvo".
Magaš je osuđena na osam godina zatvora, oduzet joj sin. U međuvremenu je izašla iz zatvora nakon što ju je pomilovao bivši predsjednik Stjepan Mesić, a njezin slučaj poslužio je kao inspiracija za film "Samo kad se smijem."
Film priča o odnosu između Tine i Frane, ona je domaćica koja se brine za njihovu kćer, a on zarađuje za obitelj. Odnos se počinje mijenjati kada se ona odluči vratiti na fakultet, pa je stan nekad u neredu. Možda nema baš ni toaletnog papira, pa s vremenom kreće verbalno, psihičko i fizičko nasilje. Prijateljice je ne razumiju. Majka joj govori da bude strpljiva, a na kraju u samoobrani Tina ubije supruga.
"Samo kad se smijem" dojmljivo prikazuje patologiju obitelji patologiju Hrvatskog društva, a redateljica Vanja Juranić kaže "to je izraz ljutnje prema našem društvu."
O njihovim izvedbama svi imaju samo riječi hvale. Oni su Tina i Frane, odnosno Tihana Lazović i Slavko Sobin koji su gosti RTL Direkta.
Film je mučan, težak, ali čitam da puni kino dvorane i reakcije su sjajne. Najčešće rečenica koju sam čula bila je da je ovaj film koji Hrvatska mora pogledati. Zašto?
Tihana Lazović: "To je stvarno divno, ovo je veliki kompliment. Mi smo jako ugodno iznenađeni jer se dogodio bum s ovim filmom. Kinodvorane su pune, dosta je projekcija i rasprodano, kao što je slučaj u Zadru. I ja sam izuzetno sretna da su ljudi prepoznali film kao nešto što treba pogledati.
Naravno, nemam ništa protiv blockbustera i komedija, ali da su ljudi prepoznali ovo kao nešto što treba gledati, da su odlučili izaći iz svoje comfort zone i suočiti se. Ja se nadam da smo kroz ovaj film ljude natjerali da se suoče s nekim svojim emocijama i strahovima. Jako sam zahvalna."
Slavko Sobin: "Bitno je što dobivamo povratne informacije, i na društvenim mrežama nam pišu mlade djevojke koje su gledale film, majke koje su nakon filma otišle svoju djecu zagrliti... Ohrabrujuće su to riječi, dobivamo zbilja izvrsne povratne reakcije i vidimo da nismo napravili nešto što nije osuda društva, nego da kroz takvo prikazivanje nudimo lijek i pouku da svi skupa možemo bolje.
Tihana, ne sjećam se kad sam čula da netko toliko hvali nečiju glumu kao tvoju. Osvojila si i Zlatnu arenu u Puli. Koliko je teško igrati ovakvo tešku ulogu?
Tihana Lazović: "Ne postoje teške i lake uloge, ali definitivno je ovo bilo teško u smislu da postoji određena odgovornost kada se snimaju ovako društveno važne teme. Meni je proces stvaranja filma i proces kreiranja lika svetinja. Nekako smo jako nježno i nadam se pametno pristupili ovoj temi. Meni je bilo važno da prikažem svoju Tinu ne samo kao žrtvu, nego da je prikažem kao svaku drugu 29-godišnju mladu djevojku. Jer obično kada zamišljamo žrtvu zamišljamo neku 'slabu, jadnu, nemoćnu siromašnu ženu'. A to nije tako i nasilje dolazi u raznim oblicima, to nije samo fizičko nasilje koje vidimo, nego i ono nevidljivo kao što je ekonomsko, psihičko, emotivno."
Nije lako igrati ulogu obiteljskog nasilnika nije samo Frane samo nasilnik i to je to?
Slavko Sobin: "Baš je odgovornost bila u tome da se ne pokaže nasilje kao nasilnik jer nitko se ne rađa kao nasilnik. To zlo negdje počinje i mi smo tražili koji je korijen tog zla. Ali, bez obzira na to što smo Tihana i ja nekako pokupili sve te glumačke pohvale za film, ovo nije film o tom jednom nasilniku i jednoj žrtvi. Ovo je film o cijelom društvu. Ja se sjećam kad sam bio klinac - curice su sve nekako bile kul kad bi rekle 'ja se družim samo s muškima, ja nemam ženske prijateljice'. Već sa sedam godina curice misle kako je bolje biti dječak, bolje je biti frajer. Ovo je film o društvu, čiji su produkt Tina- žrtva i Frane-nasilnik. Oni su protagonisti, ali nije film o njima."
Svakako je film o patologiji hrvatskog društva. Tihana, ti dolaziš iz Zadra, sjećaš li se slučaja Ane Magaš, komentara ljudi?
Tihana Lazović: "Ja se ne sjećam puno toga jer sam tada bila baš mala, ali ono čega se jasno sjećam je nekakva atmosfera grada u tom trenutku. Sjećam se tog narativa kad je Ana bila prikazana kao promiskuitetna žena. To je žena koja je izašla u disko i plesala, a doma ima malo dijete. To je njen najveći grijeh. To je nekako bila tema za obiteljskim ručkovima i sjećam se samo te jedne strane priče, a ja sam čak i tada nekako instinktivno imala tisuću pitanja. U Zadru se tada ili šutjelo ili se vjerovalo u samo jednu istinu.
Odrasli ste u Dalmaciji, ti Slavko u Splitu. Bi li rekao da je u Dalmaciji još problematičniji taj patrijarhat?
Slavko Sobin: "Patrijarhat? Mi Dalmatinci jesmo malo krući, ali nisam sigurna da se može govoriti u kontekstu nasilja da bi Dalmacija bila nešto više nasilna. Patrijarhat - možda da, ali svi živimo u istom podneblju, pod istim smo pravilima. Mislim da je to više regionalni problem, kompletne regije, a ne samo Dalmacije. To je problem svijeta. Nasilje nema lokalitet, nema zanimanje, nema određeni kvocijent inteligencije. Nasilnik može biti svatko i svugdje."
To nije samo priča o Ani Magaš i nije samo pričao jednom slučaju - to je univerzalna priča o obiteljskom nasilju koje je u Hrvatskoj ogroman problem?
Slavko Sobin: "Ogroman i bilo bi šteta ovo nazvati film o Ani Magaš."
Tihana Lazović: "Jer i nije, mi ne igramo stvarne likove. Mi igramo zbroj svih tih nesretnih sudbina kojih ima previše."
Kakva je bila reakcija na njeno ponašanje? Mislim da Hrvatska generalno ima problem s tim da demonizira žene žrtve gdje se na kraju ženama ne vjeruje, njih se vrijeđa čak i kad netko istupi da je žrtva obiteljskog nasilja. Na kraju je to pitanje - što nisi otišla prije?
Tihana Lazović: "Ovaj film upravo odgovara na ta jeziva pitanja i zapravo ta pitanja pokazuju da u ovoj temi jako malo znamo i da trebamo o tome razgovarati. Ljudi zamišljaju da postoji savršena žrtva - recimo u slučaju silovanja. Vjerovano društva očekuje da žena, nakon što je silovana, 10 minuta nakon toga strese odjeću, popravi make up, dođe u policiju i da dade vrlo racionalno svoj iskaz. To nije tako. Postoji procedura. Pogledala sam nedavno intervju Milene Radulović, djevojka koja je proživjela nasilje od strane svog profesora glume, i to je lektira koju bih preporučila da pogledaju i stari i mladi i u školama i u firmama i gdje baš govori o tome što jedna žrtva proživljava nakon što prijavi nasilje."
Za Dalmaciju je inspirirano time što je Vanja Juranić, redateljica ovog filma, ispričala da se ova cijela priča temelji na brojnim slučajeva žena koje su doživjele zlostavljanje od muževa pomoraca kad bi se vratili. Je li ta osuda žrtve nešto što je karakterističnije u Dalmaciji? Postoji li razlika da je u Zagrebu i je li u njemu bolje?
Slavko Sobin: "Mene malo ta izjava iznenađuje - žene pomoraca. Bilo je i političara nasilnika i odvjetnika... Zapravo sam najgore ono nasilje koje je potpuno prikriveno koje dolazi od tamo gdje ga ne očekuješ."
Tihana Lazović: "I ja ne mislim da je Dalmacija u tom smislu patrijarhalna ili tradicionalna. Nedavno sam pročitala da najviše silovanja se događa u zemljama kao što su Danska i Švedska, što je zapravo vrlo šokantno jer zamislimo da oni žive neki sređeno, uređen život. Ali ta diskriminacija žena i neravnopravnost žena je zapravo u podlozi svakog društva."
Što je zapravo dogodilo? Ana Magaš - tu je na kraju kontroverzna sudska presuda i to nepovjerenje da ćete na kraju i sustav zaštititi?
Tihana Lazović: " Da, to je nekako nastavak na sve ovo što pričamo i društvo i sudstvo i institucije koje ne rade svoj posao. To je ono o čemu mi u ovom filmu. S ovim filmom je najljepše to što se otvaraju napokon dijalozi, da napokon više ne šutimo o tim stvarima."
Slučaj Ane Magaš - presuda je bila prije 17 godina. Jesmo li danas negdje napredovali ili ne?
Slavko Sobin: "Čini mi se da smo po nekim statistikama nazadovali. Po broju slučajeva koje se događaju, ali opet kao društvo stagniramo. Ja kad se bavimo ovom temom nekako ne znam se koristi statistikama i pričati o pravosuđu. Ja se vraćam na osnovno u čovjeku,moramo krenuti od sebe i malo više razviti senzibilitet. To kad nešto uvrijedi ženu, zašto je uvrijedio, kad žena nešto osjeti kao prijetnju - zašto je pred njom? Mislim da takve stvari ne razumiju ne samo muškarci, nego i žene. Evo, recimo, ovaj slučaj s ovim PR paketom, Što se sad dogodio neki dan, to opet grupa žena - taj paket je prošao 15 žena koje nisu skužila da je to uvredljivo za žene? Znači, ja mogu pričati o tome kako sebe pojedinačno senzibilizirati da ne budeš produkt nasilja i da ne budeš izvor nasilja."
Tihana Lazović: "Definitivno puno više pričamo nego što smo pričali prije petnaest godina, ali to je i dalje. Feminizam kao takav je jedna spora i duga borba."
