Da je živ, vjerojatno bi i sam Robert Oppenheimer ustanovio da nema teoretske šanse da film o njemu u nedjelju ne osvoji sve glavne Oscare, uključujući i onog za glumca koji ga je utjelovio. I s tim, kako se čini, danas nitko nema nikakvih problema.
Ali, zato se u gotovo sto godina nagrade pokazalo da su na Oscarima nepravedno bili zakinuti neki od najvećih filmova i filmaša u povijesti. Za početak, Alfred Hitchcock, redatelj Ptica i Vrtoglavice, za koje nije ni nominiran, nikad dobio zlatnog kipića, osim onog za životno djelo, kojeg je primio uz jedan od najkraćih govora ikad, rekavši samo "hvala vam, doista vam hvala".
Oscara za režiju nikad nije dobio ni Stanley Kubrick, redatelj klasika poput Odiseje u svemiru, ili Isijavanja, što kritičari iz toga vremena tumače kao posljedicu tada dosta tradicionalnog glasačkog tijela.
"Tada su glasali uglavnom 50, 60 ili 70-godišnjaci, koji nisu imali baš sluha za nove trendove i nove stvari u filmovima", tumači filmski kritičar Nenad Polimac.
Tako nije prepoznat ni Građanin Kane Orsona Wellesa, koji je i dan danas na vrhu liste 100 najboljih filmova Američkog filmskog instituta. Oscara nikad nije dobio ni Ingmar Bergman, od novijih redatelja Quentin Tarantino, čak ni za Pulp Fiction, iste godine kada Shawshank Redemption, i danas broj jedan na IMDB-u, nije dobio niti jedan jedini Oscar.
"To su sve filmovi koji su obilježili eru, epohu, desetljeće, stoljeće, sve je to preskakano. Veliki redatelji koji nikad nisu uzeli kipić, što mislim da je sramotno. S druge strane, imamo glumačke propuste, nagrađivanje nekih glumaca nauštrb nekih drugih", kaže filmski kritičar Daniel Rafaelić.
Kad zapostavljenih glumaca prednjači Lawrence od Arabije, Peter O'Toole, osam puta nominiran, niti jednom nije dobio, a među glumicama Glenn Close, isto s osam nominacija i nijednom pobjedom, ni za Kobnu privlačnost ni Opasne veze.
"To su doista i uloge i glumački nastupi koji su, možemo reći, definirali desetljeće, ali nije dobila. Nastupi su ostali trajna vrijednost, ali eto, nije uspjela do te mjere uvjeriti glasače da je nagrade", kaže filmski kritičar Mario Kozina.
I to je, ustvari, ključni problem, što glasači često ne prepoznaju odmah trajnu vrijednost, pa tako umjesto ET-ja Oscara dobije Gandhi, ili umjesto Goodfellasa, jednog od najboljih mafijaških filmova ikad, da bude nagrađen Ples s vukovima.
"Stvar oko toga što će zaživjeti ili ne, znam da zvuči banalno, ali to zbilja naposljetku pokaže vrijeme. Isto tako treba imati u vidu da, kada se dodjeljuju nagrade, ne razmišljaju ljudi toliko o budućnosti, nego se dodjeljuju nagrade za stvari koje su obilježile taj trenutak", zaključuje Kozina.
A nekad se jednostavno dogodi propust pa, recimo, umjesto Brokeback Mountain Oscara dobije Crash, film čiji je režiser priznao da nije bio najbolji te godine.
Zato ove godine nema prostora za takve propuste, konkurencija je žestoka i odlična.
"Imamo nominacije, pogotovo glumačke, gdje kome god da date je u redu, ali će nam biti žao jer nije dobio ovaj drugi. Dakle, tako je kad je godina dobra, onda je najbolja berba, i svi se onda tješimo da je dobro već biti i nominiran", kaže Rafaelić.
A hoćemo li za 10, 20 godina više pamtiti Barbie, Bellu Baxter, Oppenheimera ili nešto četvrto, e to će, kao i uvijek, pokazati vrijeme.
