Na prvi pogled, izgleda kao još jedan park. Biciklisti, roditelji s djecom, prolaznici koji vjerojatno više ni ne primjećuju križeve - tako danas živi 130 godina staro, pomalo zaboravljeno bolničko groblje Vrapče.
Većina grobova izgleda zapušteno ili je iz njih doslovno izraslo stablo. Dobar dio njih nema nadgrobnog spomenika, pa je teško reći tko je na tom mjestu pokopan.
Ono što je zanimljivo, na malo bolje očuvanim grobovima, fotografija na spomeniku i dalje se jasno može razaznati.
Groblje je sagrađeno za pacijente bolnice Vrapče koje nije imao tko sahraniti, ili nitko od bližnjih to nije želio. U jednom trenutku ovdje je bilo više od tri tisuće pokojnika, danas se tek u vrijeme blagdana zapali koja svijeća, jer ovdje su osim pacijenata i djelatnika Vrapča, pokopani i građani iz ovog dijela grada.
"Malo grobova je uređeno, malo ih je gdje netko dolazi. Ja danas dolazim supruginoj sestri. Umrla je prije 60 godina, tada je imala 20 godina", govore nam Vera i Ivan koje smo sreli na groblju.
"Pokušavam održati sjećanje na svoju tetu. Nakon Drugog Svjetskog rata je ubijena, imala je samo 28 godina i mi tako dolazimo svake godine", svijeću je za tetku zapalio i Ivica.
Kroz aleju kestena nas vodi Snježana, koja je prije 10 godina obišla svaki grob i pokušala zabilježiti imena i prezimena svih bolničkih pokojnika.
"Ovaj je recimo starinski, romantični. Grob je to Branislava Tucića plemenitog koji je inače bio slikar. Pokopan je 1936. Mi se prema svojim bolesnicima odnosimo odgovorno i s puno pijeteta. U to vrijeme se ukazala potreba za grobljem i samo groblje je podijeljeno na nekoliko dijelova, prema vjerama čak - za katolike, pravoslavce… Davno prije groblje su održavali sami pacijenti u okviru radne terapije. Dolazili su tu, brinuli se za nasade šimšira, aleju kestena", govori nam Snježana Spitzmüller, voditeljica Stručne knjižnice bolnice Vrapče.
Groblje ima neki svoj šarm, kaže nam Snježana, a obrede su na ovom mjestu nekada vodili katolički i pravoslavni svećenici, hodže i rabini.
Na bolničkom groblju Vrapče nekada je bila pokopana i Slava Raškaj dok njezino tijelo nije prebačeno u Ozalj. Ono što je zanimljivo, narednih 100 godina, dakle od zadnjeg ukopa, prema Zakonu o gradskim grobljima, ovo groblje se neće mijenjati, neće dobiti svoju prenamjenu, tako da će barem do 2077. ovo mjesto ostati isto. I da ne budu zauvijek zaboravljeni, o osobnim stvarima, brine bolnica, u svom muzeju.
"Ovdje smo izložili nekakve memorabilije, nakit, satove, novčiće, da jednostavno ljudi osjete da su ovdje kod nas živjeli ljudi sa svojim pričama, teškim sudbinama, i da su ostavili nešto iza sebe jer nismo našli nasljednike koji bi ovo preuzeli pa smo mi sačuvali", kaže nam Snježana Spitzmüller .
Iako obični prolaznici ovdje primjećuju tek napuštene grobove, iskrivljene spomenike, zahrđale križeve u ovoj se aleji zapravo čuva dio povijesti o ljudima o kojima se malo zna, o kojima jedva da postoje zapisi, tek tu i tamo pokoja fotografija. Pa je baš zato u ove dane, ova priča - upravo za njih.
