Bilo je to prije negdje sedam mjeseci kad je svoj zadnji koncert odsviralo Hladno Pivo. I evo sutra, u petak 5.5. u pet stiže novi, samostalni album Mile Kekina.
Čovjek koji je umalo postao saborski zastupnik objavio je album koji su kritičari već nahvalili i unaprijed prozvali jednim od albuma godine. Nježno đonom, piše u Večernjem listu Hrvoje Horvat, zvuči vitalnije, borbenije, zainteresiranije za društvo nego mnogo mlađi konkurenti s rock-scene. Odnosno mnogi pored njega zvuče kao podgrijana juhica.
Hrvati koji ne prosvjeduju, hejteri na društvenim mrežama, sličnim se temama bavi Direkt i nekadašnji frontmen Hladnog piva, večerašnji gost Mile Kekin.
5.5. u pet i još je 2023. godina, jesi konzultirao numerologa?
"Prije pet popodne, to znači da može biti u deset ujutro, htio sam što više 'P' staviti. Više sam se doticao fonetike da bude eksplozivno, a čini mi se da su to sami pluzivi. Promocija 5.5. prije pet popodne zvuči eksplozivno", objašnjava.
Nije puno prošlo vremena, malo više od pola godine otkad se razišlo Hladno pivo, ali ti punom parom radiš, slikovnica, album, nema odmora?
"To je sve što radim, ja sam profesionalni glazbenik i naravno da sam konstantno u tome. Što se tiče slikovnica, to stvarno ne bih znao, ja ni kućicu malu ne znam nacrtati, srećom sam tu imao Tomislava Torjanca, čovjeka kojeg jako poštujem i čije sam slikovnice ja čitao svojoj djeci da mi napravi po pjesmi "Mala" slikovnicu i tako je to krenulo u desetom mjesecu. Onda su krenule već spekulacije da će to biti jedan nježni album koji će biti nalik na moj prošli solo album", poručuje.
Koliko čitam, nije ni malo nježan, nije ni osoban, nego je baš ono 'fight'.
"Nakupilo se tih, mrzim tu formulaciju, ali "društveno angažiranih" tema jer pjesme su napisane od 2019. do 2022. tako da se tu svašta izdogađalo, od pandemije, potresa i pojave sve više tih šarlatana, da ih tako nazovem. Puno tema na koje sam se morao osvrnuti. Na taj način sam sebi nekako objasnio svijet", kaže.
Nekidan smo u Direktu imali prilog o onome čime se baviš u prvoj pjesmi na albumu: Zbog čega Hrvati ne prosvjeduju?
"Pjesma 'Što će reći ljudi', ona je zapravo jedna od autorefleksnih pjesama na tom albumu. Mislim da nije dovoljno reći 'dolje Vlada' da se treba tu ipak malo suvislije izrazit da bi došlo do neke promjene. Zapravo tu više kritiziram taj nekakav isprazni aktivizam. To je ono kad kažeš "Svi su oni isti", čim kažeš da su svi političari isti ti ustvari podržavaš stranku na vlasti jer mi živimo u demokratskom sustavu koji funkcionira na način da ako nije dobar odabir, odabereš drugoga. A taj sustav ne može funkcionirati a priori svi su isti", navodi.
Jako mi se svidjelo u pjesmi gdje govoriš da "uvijek je bilo kretena, ali nije bilo tastatura", gdje govoriš o hejterima na internetu. Što misliš o tome, koliko čitaš komentare?
"Komentare ne čitam, jer deprimiraju. Mislim da većinom oni koji komentiraju su nesretni ljudi. Onda kad čovjek čita te komentare stvori nekakvu krivu sliku svijeta, pomisliš da su svi oko tebe ludi. Ne samo pod svojim, nego i komentari pod nekim tragedijama pa pročitaš neku rečenicu i pitaš se kako to možeš uopće pomisliti. Mislim da je dobro za duševno zdravlje da se to minimalno čini", poručuje.
Nije baš sve tako ne osobno, dosta stvari u ovom albumu ima veze s tvojom kćeri, čak i pjeva i to nevjerojatno lijepo pjeva.
"Za razliku od mene hoćeš reći? Prvo sam mislio uzeti zbor za to, ali to je bilo prekomplicirano, onda trebaš i dozvole roditelja, onda sam rekao Miša dođi brzo u studio i otpjevaj mi to. Otpjevala je to od druge i na taj način podcrtala je poruku za 'Zubić vilu' - kako se i zove pjesma", kaže.
Moram te pitati kao roditelja, sve je nevjerojatno potresao događaj u Beogradu, dosad smo takve stvari gledali u Americi, a sad su stigle nama u susjedstvo.
"Naravno da me to zgrozilo kao roditelja i to je stvarno da ti se duša zaledi. Saučešće roditeljima i prestrašno je to, ne volim o tome razgovarati jer imam i ja dvoje djece i mislim da se i mi u Hrvatskoj moramo pokrenuti i vidjeti kako mi možemo prevenirati nešto slično tome. Moramo imati na umu da imamo samo 40 dječjih psihijatra navodno u Hrvatskoj, da i mi imamo kuće pune oružja još od rata i da se kanimo ideje da postoji oružje koje je dovoljno duboko zaključano. Da ne smijemo pristupiti olako na način da kažemo "ma to su krive videoigrice i zapadnjačke vrijednosti", to je sustavno i moramo, to govorim sad i sebi, razgovarati s djecom, ne samo o ocjenama, nego da moramo primijetiti i ako se dijete povlači u sebi. To mi sad sve zvuči kao floskula, ali to je zapravo tako. Moramo primijetiti mi prvi kao roditelji, a onda naravno i sustav imati koji će to prepoznati.
