Naš dolazak s RTL-a bio im je događaj tjedna, možda i mjeseca. Kamera je poput neke lijepe igračke koju nikada nisu vidjeli. A gdje bi je vidjeli, kada žive napušteni, zaboravljeni kao građani drugog reda u Hrvatskoj 2023. godine.
Kuršanec je drugo najveće romsko naselje u Hrvatskoj, odmah iza Paraga. Otprilike dvije tisuće ljudi živi u njemu, a više od polovice čine djeca. I ta djeca žive ne više od 10 kilometara udaljena od centra Čakovca, kao u srednjem vijeku, u uvjetima u kojima nitko u jednoj članici Europske unije ne bi smio živjeti, pogotovo ne mališani.
"Mislim da svako malo dijete zna da o tome pričamo desetljećima, a da za to nemamo sluha. I nema efekata, jednostavno je tako. Nisam siguran da ćemo ikada dobiti ono najosnovnije što nam treba za ovo naselje", kaže nam Kristijan Tadić, zamjenik predsjednika Vijeća romske nacionalne manjine u Čakovcu.
A ono što im treba su stvari koje mi u većinskom narodu uzimamo zdravo za gotovo. Struje ima tek rijetko koja kuća, druge se spajaju na svojevrsnu paukovu mrežu - kuće su spojene kablovima čistom improvizacijom, a ti kablovi vise metar, pa i manje, iznad dječjih glava, pod naponom su, i u bilo kojem trenutku mogu na njih pasti. Osim struje, nema ni kanalizacije niti vode, odnosno vode ima, ali na ovakvim improviziranim pumpama, koja se mora pumpati, a ona je, naravno, upitne kvalitete i zbog nje se često pojavljuju i bolesti.
Irma Kalanjoš ispričala nam je kako ima teško bolesnog supruga, ali zbog kablova pod naponom do njih ne mogu doći vozila Hitne pomoći. Osim toga, kada padne kiša, neasfaltirane ceste u naselju pretvaraju se u potoke i jezera po kojima djeca idu u školu.
Ušli smo u kuću i kuhinju u kojoj Irma kuha za desetero svoje djece, a sa suprugom mjesečno prima 450 eura socijalne pomoći.
"Moramo živjeti od tih novaca, a to je za jedva dvije, tri kile kruha, a meni toliko nije dovoljno. Mi moramo više uzeti, pogotovo i mlijeka, jer tu su i male bebe. Teško je živjeti, pogotovo sad kad mi djeca trebaju ujutro ići u školu", rekla nam je Irma. Čak 450 mališana iz Kuršanca ide u lokalnu osnovnu školu, gdje čine i do 90 posto učenika, jer hrvatski učenici iz istog naselja upisuju druge škole, dakle integracija opet izostaje.
Povijest im već 25 godina predaje Toni Marušić, u Kuršancu su mu mnogi i bivši i sadašnji učenici i godinama se trudi da im drugi Međimurci pristupe kao on.
"Mi Rome trebamo prihvatiti kao Međimurce, a ne kao strance koji žive ne znam gdje i koji, kako mnogi misle, će jednog dana otići. Ne, oni su tu s nama i oni se trebaju integrirati u društvo, a za to im treba prilika", kaže profesor Marušić.
Ta prilika Romima se ne pruža, priznaje i Maja Odrčić Mikulić, pročelnica Upravnog odjela za civilno društvo i ljudska prava Međimurske županije, nadležna i za romsku problematiku. Ona je svjesna da za to izostaje šira, dugoročna strategija na razini države koju je teško očekivati kada se godinama ne rješava osnovna infrastruktura zbog imovinsko-pravnih pitanja.
"To vam je jedan začarani krug iz kojega Romi sami ne mogu izaći. A s druge strane, bitno je spomenuti da je integracija dvosmjeran proces, i da je važna želja i volja samih Roma da se neke stvari promijene", zaključuje Maja Odrčić Mikulić.
Ali dok žive praktički getoizirani, prepušteni samima sebi, bez ikakvih poticaja od strane države da se od tamo maknu, ikakve svijetle perspektive, to se neće promijeniti. Iako djeca osmijehe ne skidaju. Kako će neka od njih imati veliku sreću da u organizaciji škole sutra odu u Zagreb, gledaju reprezentaciju i Luku Modrića, ovu tužnu priču završili smo s djecom na livadi, na jednoj veseloj partiji nogometa."
