Dok čekamo nove uspjehe hrvatskih sportaša na Olimpijskim igrama, dobro je vrijeme da se prisjetimo jednog od najvećih trenutaka hrvatskog sporta ikada. Bilo je to 1992. u Barceloni, protiv moćnog američkog Dream Teama predvođenog Michaelom Jordanom, Magicom Johnsonom i Scottijem Pippenom igrala je neka tamo mala Hrvatska. Država koja je u ratu, za koju jedva da je itko čuo, koja je prvi put na Olimpijskim igrama, vodila je u finalu.
'ton'
Slika legendarnog zakucavanja stoji mu na zidu, svima ostalima urezana je duboko u pamćenje. Mojmiri Pastorčić u goste u RTL Direkt stigao je bivši košarkaš, ali i bivši saborski zastupnik Franjo Arapović.
Konačno je u goste stigao netko viši od mene. Visoki ste 215 centimetara?
Kad sam bio mlad imao sam toliko, možda sam imam 214.
To vam mora izazivati svakakve probleme. Gdje kupujete cipele broj 52, a gdje hlače?
U mladim danima je bilo puno problema. Imaš jedne tenisice koje nađeš i obuješ ih dok se ne raspadnu. Hlače je bilo teško naći, uvijek su bile kratke. Ali vremenom se čovjek počne snalaziti, malo financijski stojiš bolje i onda se može nabaviti.
O legendarnom finalu: 'Nisam znao na koji koš napadamo, ukočila mi se vilica'
Rekli ste jednom da ste cijele pripreme odigrali u premalim tenisicama?
Sponzor nam je za vrijeme Jugoslavije i Olimpijskih igara u Seulu bio Adidas koji nije radio broj veći od 17. Mi koji imamo 17 i pol i 18 smo imali te tenisice. A da bi išao na Olimpijadu, morao si nositi Adidas.
Znači patili ste se u premalim tenisicama?
Naučili smo se na sve u mladosti. Bivši sportaši koji su možda nešto stariji od mene su nas učili da to sve prođe.
Što vam je iz legendarne utakmice na Olimpijskim igrama najviše ostalo u sjećanju?
Kada sam izašao na teren, nisam znao na koji koš napadamo, igramo li obranu ili napad. Nisam mogao disati, vilica mi se ukočila od uzbuđenja. Priznajem, nije to sramota. Jer kad idete na teren, a prema vama ide Michael Jordan. Ja imam broj devet, on ima broj devet. Dva puta se rukujemo prije utakmice. Gdje se god okreneš, tu je igrač o kojem svi sanjamo i sad on se s tobom gura. Sad sam se naježio kad pričam o tome. Par minuta nakon toga kad vidiš da su i oni ljudi, iako igraju nadljudsku košarku, počeli smo igrati.
Tuđmanova poruka oči odlaska u Barcelonu
Kakav je odnos bio njih prema vama, jesu li bili bahati ili su bili dobri prema vama?
Imali su probleme s Kukočem, Rađom i Stojkom Vrankovićem, Draženom Petrovićem. Napalili su se svaku utakmicu na nas, možda malo i više, jer mi smo jedina reprezentacija koja nije imala fotoaparate, mobitele, da ih slikaš.
Nemate niti jednu sliku od tada?
Ne, ma kakvi. Mi smo se ponašali kao da su nam jedan od protivnika. Možda im je to smetalo, dok su sve druge ekipe nosile fotoaparate, doktori, maseri, staff cijeli na klupi se slikao tijekom utakmice. Tako smo živjeli jer smo imali obavezu. Prije puta iz Zagreba dolazi predsjednik države Franjo Tuđman s ministrom obrane Gojkom Šuškom i kaže nam: "Dečki, sretan put i vidimo se u finalu".
Znači Franjo Tuđman je zaslužan, on vas je motivirao?
Ne, ali koje je to opterećenje bilo za nas. Zemlja je u ratu, tebi predsjednik države kaže da će doći u Barcelonu gledati finale. A mi smo tamo prvi put, ne znamo što je to. Hvala Bogu pa smo dobili utakmicu s Rusijom.
"Spusti se Franjo" postao je legendarni uzvik. Viču li vam to po ulici i dalje?
Devedeset posto ljudi kad me vidi, kaže mi "spusti se Franjo". To je ostalo zahvaljujući Slavku Cvitkoviću koji je bio košarkaški komentator i čak je mislio još neke stvari dodati tada. Ali je mislio da se obojica Franje spuste, da ovaj (Tuđman, op.a.) dođe iz lože na teren, da je to kraj. To je situacija koja se ne može riječima opisati.
'Ganjali smo rezultat, ne lovu'
Sigurno je poseban osjećaj. To je bio prvi put da Hrvatska igra, bio je rat…
Ujutro kad smo se budili u našoj zgradi, krenu koračnice i ne staju. To je muzika koju je Dino Rađa na razglas puštao, naše pjesme. Imali smo paviljon, svaki je sportaš morao proći ispod hrvatske zastave da bi ušao u restoran. Svi se moraju nakloniti, a zastava je visila s krova zgrade. Neki dan sam čitao da je jedna srpska sportašica lijepo rekla za Hrvatsku, kako nikad u životu nije vidjela više hrvatskih zastava kao u Barceloni.
Igrali su tada Dino Rađa, Tonči Kukoč, Dražen Petrović, Vi. Hoćemo li ikad više imati tako uspješnu generaciju? Ili bolje pitanje zašto sada više nemamo takve igrače?
Teško je govori zašto. Imali smo u ono vrijeme košarku i malo koji sport. Nešto je vaterpolo bio poslije toga, nogometa nije bilo. Dinamo nije bio tako kvalitetan tih godina, a nogometnu reprezentaciju smo imali u stvaranju. A nas košarkaša je bilo uvijek. Imali smo dobre učitelje, Slavka Trninića, Krešu Ćosića, Nikola Kesler… Danas nemamo takve osobe koje će djecu učiti da igraju košarku, a ne da razmišljaju o angažmanima i menadžerima. Mi o tome nikad nismo imali pravo misliti. Sad je samo lova, a nama je bio primaran rezultat. Malo tko je od nas razmišljao o novcima tada.
Što kažete na to da mnogi govore da će sada u Parizu igrati Dream Team opet američki. Je li ovaj LeBronov Dream Team ili je samo onaj bio?
Svi se sada američki timovi zovu Dream Team, tim koji dobije Sudan jedan razlike, s Argentinom gubi 15. To je jedna ekipa vrlo simpatična, možda kvalitetnija od svih ostali. Ali mislim da bi teško dvoje igrača iz ove američke reprezentacije moglo ući u onaj Dream Team iz Barcelone.
'Antiseks kreveti su marketinkška prevara'
Šteta da se košarkaši nisu uspjeli plasirati u Pariz. Bili su blizu.
Bili smo blizu. Šteta što su Hezonja i Smith imali lošu noć, ali to se događa u sportu. Da su približno pratili Zubca, Šarića i malog Drežnjaka, mislim da smo mogli proći. To je dobro rekao i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša, da jedino što fali u Parizu je košarka.
Za koga ćete navijati sada kada nema Hrvatske?
Teško da ću navijati za bilo koju reprezentaciju. Možda za Brazil zbog Ace Petrovića, oni su mi najsimpatičniji trenutno.
Ne znam jeste li pratili ali ovih dana se puno spominju takozvane antiseks kreveti u Parizu. Kažu da su igrače dočekali tvrdi kartonski kreveti. Bili ste dva puta na Olimpijskim igrama, zašto su potrebni antiseks kreveti na Olimpijadi?
Mislim da je to velika marketinška prevara. Bio sam dva puta na Olimpijskim igrama i nikad nisam vidio ženu u paviljonu za muškarce. Fizički je nemoguće da bilo koja ženska osoba uđe u stanove u kojima živimo. U Seulu nas je šestero živjelo u stanu, u Barceloni četvero. Imate portu i security. To je fini marketinški trik. Garantiram da su uvijek muškarci i žene odvojeni. Niti mi možemo u ženske paviljone, niti žene u naše. A što se radi poslije, ne znam. Mi smo uvijek do kraja igrali i nismo imali vremena razmišljati o tim stvarima, nego smo samo razmišljali kako doći do medalje. Nadam se da ćemo na idućoj Olimpijadi pričati o hrvatskoj košarci.
