Tko će igrati Dražena? To je pitanje sigurno svima bilo prvo na pameti, kada se doznalo da napokon kreće snimanje biografskog filma o Draženu Petroviću. Prva zamisao producenata čak je bila da uzmu košarkaša kojemu bi onda dali učitelja glume. Ali onda se na audiciji pojavio 25-godišnji Domagoj Nižić. Zagrepčanin porijeklom iz Ljubuškog, netom je diplomirao na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, a kada se prijavljivao na audiciju nije bio ni svjestan da se traži netko tko će glumiti košarkašku legendu. Cijeli život bavi se sportom, čak je i centimetar viši od Dražena (196 centimetara), a posljednjih mjeseci intenzivno se priprema i za scene na košarkaškom terenu. S njim smo razgovarali u pauzi snimanja prvih scena u Zagrebu.
Tri dana snimanja su iza tebe, kako zasad sve protječe, je li onako kako si očekivao?
Super je sve, jako sam zadovoljan. Puno ljudi je uključeno u ovo, svatko od njih nastoji da njihov dio posla bude odličan i besprijekoran, jer radi se o velikom projektu i velikom čovjeku. Tako se i ja trudim doći maksimalno pripremljen i dati sve od sebe u svom dijelu posla. Tempo je ubrzan, puno je toga što trebamo snimiti, nije lako, ali tu smo jedni za druge.
Zanimljiva je priča o tome kako si dobio ulogu. Nisi znao za što se točno prijavljuješ.
Živio sam u Sarajevu, taman sam završio Akademiju. Bilo je to u veljači ove godine, bio sam na nekom razgovoru za posao koji uopće nije bio vezan za glumu, ali htio sam nešto raditi. Sjeo sam u kafić, sav pod dojmom što taj posao nisam dobio - Bogu hvala za to - i otvorio laptop. Prva stvar koja mi je iskočila je bila fotografija poziva na audiciju. Automatski sam, kako mi glumci to već radimo, kopirao adresu i šibnuo fotografije koje uvijek šaljem. Tek u povratnom mejlu koji sam dobio je pisalo da se snima film o Draženu Petroviću. Zapitao sam kada sam se na to prijavio, nije mi bilo jasno. I onda sam povezao da je to bilo to.
Jesi li povezao da se tebe pikiralo za Dražena?
Ne, ne, ne. Mami sam rekao da nema šanse da mene izaberu, bio sam siguran da Dražena već imaju jer sam znao kada je projekt počeo s pripremom. Ranije sam, kad sam bio student glume, čitao o tome, i bilo mi je žao što nisam dio toga, odnosno što sam mislio da neću biti dio toga. Rekao sam, dakle, mami da nema šanse da me izaberu, ona mi je rekla 'vidjet ćeš, zvat će te na casting za tu ulogu', i tako je i bilo. Da je netko snimio moju reakciju kada sam vidio da trebam pripremiti dio scenarija za njegovu ulogu, to bi imalo puno pregleda.
Bio je šok?
Mislim da u životu nisam bio toliko uzbuđen, bez obzira na to što sam tek trebao spremiti audiciju. Nekako me prati Dražen cijeli život, zbog frizure, sporta i svega, osjećao sam da je to - to. Ne mogu to opisati.
Nisi se prestrašio?
Čega?
Veličine izazova.
Ma bio bih budala da se nisam prestrašio. Morao sam se prestrašiti jer je to ipak film o Draženu. Bio film dobar ili loš, sigurno će biti gledan. Mi se svi nadamo i želimo da bude dobar i predano radimo na tome, ali ovaj film će biti gledan. Sama ta činjenica čini te ponosnim što možeš biti dio toga. Prestrašenost više ide kroz prizmu toga hoću li dati dovoljno sebe u sve to, hoću li moći, hoću li biti približan njemu, ali to su sve neka normalna pitanja, koju god ulogu radio. Možda ne u ovoj količini što se tiče preispitivanja svake sitnice da bude kvalitetna, ali Bože moj, to je posao kao i svaki drugi, svatko kad ulazi u svoju obavezu ima neku sumnju, smetnju, strah, ali se na kraju ispostavi da nije baš onako kako smo mi mislili da će biti, i kako se bojimo da će biti.
Inače, ovo se čini kao tip uloge koji obilježava karijeru. To ti isto, pretpostavljam, nije problem?
To ćemo vidjeti na koji će način obilježiti, na dobar ili loš (smijeh). Nadam se da će biti dobar, ali još sam mlad, neiskusan, sam sebi nemam što zamjeriti, kako god ovo ispalo. Učim od stvarno dobrih ljudi, kvalitetnih glumaca, Zrinke, Dragana, samo biti pored njih i učiti je jako lijep početak. Još sam se vratio u Hrvatsku, sada ponovno živim ovdje u Zagrebu, u svojoj rodnoj kući, baš se osjećam kao da je neki novi početak. Mislim da nije mogao biti bolji, barem što se mene tiče.
Za kraj me samo zanima – ti si trenirao odbojku, a sada si uzeo dosta vremena za pripremu s košarkaške strane. Inače, nije tipično toliko se pripremati tako za ulogu. Kako to zasad ide, osjećaš li i s te strane pritisak hoćeš li ispuniti velika očekivanja?
Tu je možda bio najveći pritisak, jer za glumu sam se tijekom Akademije spremao za proces koji me čeka. Da, taj način rada nije čest kod nas, ne zbog toga što netko ne bi želio naučiti neku drugu stvar, nego jednostavno u pripremi projekta nema toliko vremena. Kako sam već u četvrtom mjesecu znao da ću igrati Dražena, preda mnom je bilo šest mjeseci za trening. Svakodnevni treninzi, učenje novih stvari s trenerom Antom Prcom u Čitluku, ispostavili su se kao fenomenalna opcija jer smo imali prostora i mogućnosti stvarno se posvetiti tome da dođemo što bliže onome što je Dražen bio u košarkaškom smislu.
