Kako prepoznati da je vaše dijete žrtva nasilja? Kako prepoznati da je vaše dijete nasilnik? Na ova i druga pitanja u RTL Direktu pokušala je odgovoriti ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, pedijatrica i specijalistica dječje neurologije, Vanja Slijepčević Saftić.
Cijelu zemlju zgrozila je snimka ovog zlostavljanja koje smo vidjeli iz Splita. Danas smo doznali da im to nije prvi put. Mnoge od nas zapravo je iznenadilo da djevojke mogu biti tako grube, okrutne i tako fizički nasilne. Zanima me je li to i vama bilo iznenađenje ili ne.
"Pa rekla bih, iz onoga što sam u medijima vidjela, ponovno sam zgrožena onim što sam vidjela. Zapravo na nasilje se nikada ne možemo i ne trebamo navući. Iako se svakodnevno s time susrećem, bilo mi je traumatično vidjeti, pročitati i saznati sve ono što sam saznala što nam je bilo dostupno u medijima. Kada govorimo o tome jesu li to djevojke ili su to dečki, postoje brojna istraživanja koja nam govore da se svijet očito promijenio, da su dečki nekada bili nasilniji, osobito u tjelesnom smislu. Danas znamo da postoje brojni oblici zlostavljanja i ponašanja kada govorimo o vršnjačkim odnosima. I nova istraživanja pokazuju zapravo da su, nažalost, djevojke gotovo podjednako nasilne u vrlo specifičnim oblicima nasilja, osobito kada govorimo o elektroničkom nasilju, kao i dječaci."
Htjela bih Vas pitati što nam govori to što su djevojke cijelu tu situaciju snimile? Da se one time ponose, da one u tome ne vide ništa loše, da se time žele pohvaliti ili?
"Pa ono što je meni prvo palo na pamet je gdje je nestala empatija, gdje je nestala potreba koju trebamo djeci usaditi od malih nogu. Znači, od vrtića ih naučiti da pruže ruku prijatelju da kada je prijatelju loše, da mu pomognu u njegovoj nevolji. To je bilo prvo što sam pomislila. Drugo, zapravo, to su određeni modeli koje su sasvim sigurno vidjeli negdje na ekranima. Dobili su nekakve načine kako to učiniti, a vjerojatno oni koji su zlostavljali su imali i neke druge porive. I tu bih naglasila da i zlostavljači zapravo imaju jednu patnju iz koje su postali agresivni, impulzivni i imali potrebu nanijeti zlo nekome od svojih vršnjaka."
Jako sam puno ovih dana pročitala tih naslova: 'to su nasilje vidjeli doma', 'to su naučili doma'. Može li se to baš tako jednostavno reći? A ako je dijete nasilnik, onda su sigurno i otac ili majka nasilnici ili to nije baš tako jednostavna jednadžba?
"Apsolutno ne bih bila sklona stavljati u ladice neke društvene probleme. Znači, adresirati agresivnu djecu kao djecu podjednako agresivnih roditelja zasigurno bi bilo potpuno krivo. Ono što je činjenično je da je obitelj glavna jedinica svakog društva, ta djeca i prije nego su bila uključena u vrtiće i škole su dobivala od svojih roditelja naznake onoga što će oni biti sutra. Međutim, isto je tako činjenica da današnje roditeljstvo nije jednostavno. Današnje roditeljstvo je izrazito izazovno, nerijetko i bolno. Roditelji su nerijetko potpuno zbunjeni. Roditelji su nam najbolji informator kada se prisjećaju, kada retrogradno gledaju problem koji je nastao. Primijetili su nekakve promjene, ali nisu imali specifična znanja nisu mogli prepoznati o čemu se radi."
Pitala bih Vas možda jako važno pitanje. Kako može roditelj prepoznati da mu je dijete žrtva bullyinga, a kako može prepoznati da mu je dijete bully?
"Pa roditelj zasigurno uvijek, ako gleda i vidi svoje dijete, sluša i čuje svoje dijete, će prepoznati crvene zastavice. Prepoznat će nekakve alarmantne znakove, bilo da se radi o jednoj ili drugoj kategoriji. Opet naglašavam i zlostavljači i zlostavljana djeca rade to iz nekakvih svojih poriva koji nisu dobri. Kod zlostavljača su ti porivi presudni prije, a nakon što prođe zlostavljanje, žrtve zapravo bivaju anksiozno depresivne, sklone samoozljeđivanju pa sve do suicida."
Bully na taj način rješava neke svoje probleme zlostavljanja?
"Neke svoje probleme koji su zasigurno emocionalno karaktera, a nisu bili prepoznati. Roditelji moraju biti sumnjičavi. Roditelji moraju pratiti što im djeca rade na društvenim mrežama kada im se upali lampica da se možda nešto rješava, neka provjere. Neka stave sve moguće zaštitne mehanizme. Kada primijete da im dijete odlazi previše često u wc, a niti se kupa niti vrši nuždu, je li se možda samoozlijeđuje? Kada primijete da se povlači, Boli trbuh, boli glava, ne žele ići u školu, povukli su se iz društva, promijenili su određene navike stvari koje su ih prije veselili, naprosto ne prihvaćaju. To su nekakvi alarmantni znakovi da se nešto dešava. Što će učiniti? Naravno, kada nas boli grlo, otići ćemo doktoru. Tražit ćemo antibiotik. Isto tako, potrebno je da se obrate prvo školi da vide je li ima kakvih informacija, je li se što događalo, a potom, naravno, onima koji se time bave, a to su stručnjaci mentalnog zdravlja."
Koje je to mjesto gdje se trebaju javiti?
"Brojne su zapravo danas adrese na koje se može. Red Button je odlična stvar. Mi surađujemo intersektorski i s policijom i s brojnim drugim službama, socijalne skrbi itd., imamo iskustva da se on pokazao izvanrednim, ali rekla bih da ga treba dodatno propagirati, da zbilja svi znaju."
"Da se obrate onima koji rade s djecom, znači u školama. Roditelji i nastavnici, odnosno profesori, zapravo su dionici iste priče, a to je dobrog, zdravog odrastanja. Oni nikako ne smiju biti u opreci u interesima koje djeca ostvaruju. Prema tome, ako se neki od ovih znakova pojave, onda će se javiti kome, liječniku. Liječnik će znati najbolji način kamo dijete treba poslati. Hoće li to biti psiholog? Hoće li to biti nekakva timska obrada većeg broja stručnjaka, psihijatra, itd. Uglavnom, kada je netko bolestan i kada netko nije dobro, onda mu je zasigurno potrebna pomoć."
