Kolona sjećanja duga više od 3 kilometra. Od vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja, tisuće ljudi iz Hrvatske i inozemstva došle su odati počast žrtvama grada heroja.
Najteže je onima koji još uvijek traže svoje najbliže. Da sazna sudbinu svojega brata Ivana Mažara, sve bi, kaže, dala 82-godišnja vukovarka Milka Budimir, koja je u Domovinskom ratu izgubila i sina. Rekla nam je: "Ne mogu vam ni reći, a ne možete ni vi znati koliko je to teško, to moraš samo osjetiti u duši i u sebi i srcu svom."
Pavao Živković već 32 godine pokušava saznati gdje je nestao njegov sin Goran. Od suboraca je čuo da je završio na Ovčari, no do danas mu nema ni traga. "Ne pitajte me, sad je teže nego '92, '93, '95. Sad znam da nije više živ, a nema kosti", teško je izgovorio Pavao. Svaka životna priča teška je na svoj način, ali tuga i bol su isti. Ljudi u koloni sjećanja suosjećaju i odaju im počast.
Marko Iličić došao je iz Vođinaca: "Da dam počast ovim svim poginulim i nestalima, koji se još ne zna ni gdje su, ni kako su, ni što su." Mara Breščaković stigla je iz Podgrađa: "Da im se do neba poklanjamo i zemlje dolje radi toga što su napravili za nas i ne samo danas, nego dokle god srce kuca."
Svijeće i na Ovčari, zadnjoj postaji vukovarskog križnog puta – masovnoj grobnici smaknutih ranjenih hrvatskih branitelja i civila iz vukovarske bolnice. Egidij Ams iz Vukovara rekao nam je: "Srce boli za našim ljudima, koji su ovdje u bolu umirali. Od srca im hvala, jer što, ljubav je najveća sreća, ako znamo voliti jedan drugog, neka sad bude mira."
Iz Vukovara i o Vukovaru zato uvijek samo s ljubavlju. Marija Nađić stigla je iz Knina: "Vukovar je uvijek u srcu, danas, jučer, sutra – uvijek – dok živimo." U spomen Vukovara, svijeće danas gore i u svim hrvatskim gradovima, a puštene u Dunav u Gradu heroju postale su svjetlosna rijeka sjećanja. Sjećanja koja, kao i emocije u Vukovaru, unatoč protoku vremena, ne blijede.
