Jedini način na koji su učenici 5. razreda Osnovne škole Špansko- Oranice prije mogli razgovarati s gluhom prijateljicom Noelom je bio preko prevoditeljice za znakovni jezik. Dok ga sami nisu naučili.
"Drago mi je da smo naučili jer onda mi možemo zajedno komunicirati, to mi pomaže. Htjela sam da zajedno učimo jer tako pomažemo jedni drugima”, rekla nam je učenica Noela Vincek iz Zagreba.
Znakovni jezik ovi su učenici počeli učiti još u 2.razredu. Baš svi u razredu su naučili nešto i za njih je to sasvim uobičajeno.
„Znam pokazati psa i mačku”, objašnjava nam Isabella Miletić, učenica iz Zagreba.
Nisu naučili samo pojmove.
„Ja znam i slovkati”, dodaje učenik Andrija Božić.
Sve je počelo kao ideja njihove učiteljice iz boravka, što su učenici rado prihvatili.
„Nekako mi je slično kao da učim i drugi jezik. I fora mi je to pokazivati i onda mogu pričati s osobama koje ne mogu čuti”, kaže nam učenik Viktor Živković.
Djeca su to shvatila kao igru, ali zapravo pomažu jedni drugima.
„Noela je tako uključena, u sve moguće komunikacije s ostalim učenicima, ne osjeća se izolirano, stvarno su se djeca potrudila da se uključe i da se ona osjeća ravnopravnom članicom tog razreda”, zaključuje Dijana Vincek, Noelina majka i predsjednica Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih.
I to je važno - ne samo na Međunarodni dan znakovnih jezika, nego uvijek.
