U Vukovaru je tužna obljetnica stradanja Borova naselja u kojem su agresori tijekom opsade grada ubili 176 branitelja i civila, a na današnji dan čak 51 osobu. Na to je podsjetila još jedna tužna kolona sjećanja koja je krenula upravo od Borovo Commerca - odakle su žrtve odvedene na stratišta. Uz nestale, svoju pravdu nakon 33 godine traže i zatočenici srpskih logora.
Mario Jurič razgovarao je u Vukovaru s Dragutinom Guzovskim, predsjednikom udruge logoraša Vukovarsko-srijemske županije.
Šest i pol mjeseci u srpskom koncentracijskom logoru. Kako je to izgledalo?
Lijepo. Šalim se. To je teško za opisati. Prvo je trebalo preživjeti prvih sedam, osam dana, onaj put od kaznionice. Prolazili smo špalir pijanih, drogiranih milicajaca, vojnika, civila koji su nas udarali s čim su stigli. Mnogi nisu prošli taj put. Ostali su ležati. Vode se među onih 304 koji su ubijeni u srpskim logorima.
Bili ste i u samici?
Kad su krenula ta ispitivanja. Prvo sam bio u sobi gdje nas je bilo 105. Bili smo natiskani u školskoj učionici. Poslije su krenula ispitivanja. Ljudi su se vraćali polumrtvi, izubijani, prebijeni. Tako je jedan dan došao red na mene. Poslije me nisu vraćali u sobu nego u samicu. To je bio početak 12. mjeseca 1991. godine i tamo sam ostao do razmjene.
Rekli ste da ste imali neki svoj ritual prije ispitivanja?
Ja se i danas čudim ljudima koji su ateisti koji ne vjeruju u ništa. Čemu su se oni nadali?! Kad god su me vodili iz samice na ispitivanje, ja sam molio Oče naš. Osjećao sam neku snagu, neku sigurnost da će na kraju sve dobro završiti.
Sad ste pokrenuli tužbu. Tražite odštetu od Srbije. Je li pravda dostižna?
Pravda je spora, ali kad-tad pravda će pobijediti, ako ne na ovom svijetu, onda će ih stići Božja pravda. Prema tome mi se moramo pojaviti pred licem Božjim i odgovarati za sve svoje postupke.
