RTL doznaje da je na stol zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića stiglo pismo kćeri pokojnog Milana Bandića.
Ana-Marija Bandić u pismo podsjeća da tri godine od smrti, njezin otac i dalje nema spomenik na zagrebačkom groblju Mirogoj, time i mjesto sjećanja za obitelj i prijatelje. Bandićeva obitelj zahtjev za izgradnju spomenika podnijela je prije dvije godine i tvrde da nije utvrđena nikakva nepravilnost u vezi s dokumentacijom koja bi spriječila gradnju. Potvrdilo je to i Ministarstvo kulture.
"Poštovani gradonačelniče, ovo nije samo molba za dozvolu za izgradnju spomenika, ovo je apel jedne kreći za razumijevanje, za priznanje da, bez obzira na političke razlike, svatko zaslužuje da ih se sjećamo na način koji odražava ljubav i poštovanje prema životu koji je bio posvećen našem gradu", stoji u pismu.
"To je jedno vrlo neobično ponašanje. Iako su ispunjene sve zakonske procedure, Tomašević jednostavno ne daje suglasnost da se uredi grobnica. To je nešto nevjerojatno. Znamo da svaki pokojnik ima pravo na mir, grob, na dostojanstven ukop i dostojanstveno obilježje. Zašto to Tomašević radi, teško je objasniti", rekao je Ivica Lovrić, zastupnik u Gradskoj skupštini.
Stigao nam je i zanimljiv odgovor Tomislava Tomaševića kojeg možete pogledati u RTL-u Danas u 19 sati.
Pismo Bandićeve kćeri prenosimo u cijelosti:
"Poštovani gradonačelniče Tomašević, obraćam Vam se danas ne samo kao kći pokojnog gradonačelnika Grada Zagreba već i kao netko tko razumije duboku složenost vodstva i odgovornosti koje nosi svaka osoba na javnoj dužnosti. Obraćam se i s dubokim razumijevanjem za žrtvu i posvećenost koju uloga gradonačelnika zahtijeva. Kao kći čovjeka koji je tu dužnost obnašao s nepokolebljivom predanošću, itekako sam svjesna koliko je otac bio odsutan iz naših života, zanemarujući vlastite i naše potrebe radi dobrobiti Zagreba i njegovih građana.
Pišući ovo, prisjećam se živih, nikad ispričanih priča iz svijeta u kojemu granice osobnog i javnog često nisu jasno iscrtane, i ponekad se čine zamagljene, a koje se često odvijaju iza kulisa odgovornosti - tamo gdje se osobne žrtve i posvećenost javnom dobru isprepliću u složenu priču, punu sivih nijansi. Teško je riječima dočarati prazninu koja bi nastala zbog rijetkih zajedničkih trenutaka; posljedica očeve neumorne predanosti unapređenju grada koji smo oboje snažno voljeli.
Upravo ta spoznaja oblikovala je naš pristup dizajnu spomenika koji smo zamislili za njegovo posljednji počivalište. Željeli smo nešto skromno i nepretenciozno, daleko od grandioznosti i pompe, nešto što bi odražavalo njegovu ljudsku jednostavnost i predanost službi, a ne težnju za slavom. Spomenik je zamišljen kao tih, ali snažan podsjetnik na čovjeka koji je proveo svoj život služeći drugima, čija je veličina bila u njegovoj sposobnosti da se neprestano žrtvuje za dobrobit zajednice.
"History is not made by those who did nothing" citat je koji odzvanja kroz moje misli dok razmišljam o očevoj ostavštini. U prijevodu, to bi značilo da povijest ne pišu oni koji ništa nisu učinili. Moj otac je, unatoč svim izazovima, ostavio neizbrisiv trag u srcima onih kojima je služio, i duboko vjerujem da zaslužuje spomenik koji će simbolizirati takvu tatinu neumornu predanost.
U svijetu koji cijeni povijest i tradiciju, gdje se priče o liderima prepričavaju s poštovanjem prema njihovoj ulozi u oblikovanju naše sadašnjosti, moj otac ostaje bez spomena koji bi svjedočio o njegovom životu i djelovanju. Gotovo tri godine nakon očeve smrti, suočavamo se s nepodnošljivom tugom zbog činjenice da njegov grob na Mirogoju još uvijek čeka spomenik. Taj spomenik nije samo simbol poštovanja prema njegovoj službi gradu, već i mjesto sjećanja za obitelj, prijatelje i sve one koji su ga poštivali.
Zajedno s majkom podnijela sam zahtjev za izgradnju spomenika za koji smatramo da bi bio dostojanstveno sjećanje na oca. Unatoč svim postupcima i provjerama, nije utvrđena nijedna nepravilnost u vezi s dokumentacijom koja bi sprečavala izgradnju spomenika. Ministarstvo kulture potvrdilo je da nema prepreka za naš zahtjev, što dodatno pojačava našu zbunjenost i tugu zbog nedostatka Vaše suglasnosti.
Željela bih Vam reći da smo majka i ja od srca zahvalne Vama i vašoj Upravi na grobnom mjestu koje ste nam ljubazno ustupili, ali, priznajem, teško nam je prihvatiti da, u gradu koji njeguje vlastitu povijest i kulturu, mjesto gdje počiva moj otac ostaje bez odgovarajućeg obilježja. Molim Vas da sagledate ovu situaciju ne samo kroz administrativne procedure, već i kroz prizmu empatije i zajedničke želje za poštovanjem onih koji su dugi niz godina služili našem gradu.
Razumijem da ste, kao i moj otac, posvećeni Zagrebu, i molim Vas da ovo pismo probate shvatiti kao most koji spaja našu zajedničku ljubav prema gradu. Ne tražim ništa više od mogućnosti da dostojanstveno obilježimo kraj jednog poglavlja, kako bismo svi zajedno mogli nastaviti graditi na temeljima uzajamnog poštivanja i razumijevanja.
Nema pravne ili etičke prepreke za postavljanje spomenika; sve provjere su potvrdile da nema nepravilnosti. Sada je samo pitanje volje da se omogući obitelji i prijateljima da na dostojan način odamo počast voljenoj osobi.
Poštovani Gradonačelniče, ovo nije samo molba za dozvolu za izgradnju spomenika; ovo je apel jedne kćeri za razumijevanje, za priznanje da, bez obzira na političke razlike, svatko zaslužuje da ih se sjećamo na način koji odražava ljubav i poštovanje prema životu koji je bio posvećen našem gradu.
Molim Vas, neka ovo pismo bude spona koja će povezati prošlost koju ste Vi i moj otac možda različito vidjeli, s budućnošću u kojoj možemo zajedno raditi na izgradnji grada punog tolerancije, razumijevanja, poštovanja i ljubavi. Dajte nam priliku da na dostojan način zatvorimo bolnu stranicu naših života, s nadgrobnim spomenikom koji će simbolizirati ne samo gradonačelničku službu, već i biti podsjetnik na izvanrednog čovjeka, oca i voljenog člana zajednice.
S iskrenom nadom i poštovanjem, Ana-Marija Bandić".
