... Pripovijest koja je bila podvrgnuta najrazličitijim pogrešnim prikazima, ne samo suvremenika, nego i budućih naraštaja: i tako se potvrđuje istinitim da su svi događaji najveće važnosti obavijeni dvojbom i nejasnoćama; dok neki nedvojbenim činjenicama drže najnesigurnija naklapanja, drugi pretvaraju činjenice u neistine, a budući naraštaji preuveličavaju i jedne i druge.
TACIT
PRVO POGLAVLJE
41. po Kristu
JA, TIBERIJE KLAUDIJE DRUZ NERON GERMANIK ovaj i onaj (jer ne želim vas opterećivati svim svojim naslovima), koji sam nekoć ? a to i nije bilo tako davno ? prijateljima, rodbini i suradnicima bio poznat kao ?Klaudije Slaboumni?, ?Onaj Klaudije?, ?Klaudije Mucavi?, ?Kl-Kl-Klaudije?, ili u najboljem slučaju kao ?siroti stric Klaudije?, započinjem pisati ovu čudnu povijest mog života, prateći ga od najranije mladosti kroza svaku godinu do onoga sudbonosnoga trenutka promjene kad sam se, prije otprilike osam godina, u svojoj pedeset i drugoj godini, iznenada našao u nečem što bih mogao zvati ?zlatnom nevoljom? iz koje se otad nisam uspio izvući.
Ovo nikako nije moja prva knjiga. Štoviše, književnost, a posebice pisanje povijesti ? koju sam u mladosti studirao ovdje u Rimu kod najboljih suvremenih majstora ? bila mi je punih trideset i pet godina, dakle sve do te promjene, jedino zanimanje i predmet pozornosti. Čitatelja stoga ne treba začuditi moj vješt stil: doista je to sâm Klaudije koji piše ovaj svezak, a ne tek neki njegov tajnik ili pak službeni povjesnik kojemu ljudi iz javnoga života običavaju priopćiti svoja sjećanja u nadi da će kićeno pisanje prekriti ispraznost predmeta a laskanje ublažiti poroke. U ovome sam djelu, kunem se svim bogovima, sâm svoj tajnik i sâm svoj službeni povjesnik; pišem ga vlastoručno, pa kakav li probitak mogu od sebe izboriti laskanjem? Dodao bih da ovo nije prva povijest moga života koju sam napisao. Prva je, u osam svezaka, bila moj prinos Gradskoj pismohrani. Bijaše to dosadno djelo do kojega mnogo ne držim, a napisao sam ga samo na zamolbu javnosti. Iskreno rečeno, u to sam doba, prije dvije godine, bio prilično zaokupljen drugim stvarima. Izdiktirao sam većinu od prva četiri sveska svom grčkom tajniku s napomenom da ne smije mijenjati ništa (osim, dakako, na onim mjestima gdje je to potrebno da bi se uravnotežila rečenica ili da bi se otklonila proturječja i izbjegnula ponavljanja). Ali moram priznati da je gotovo cijelu drugu polovicu djela, a i neka poglavlja prve, sastavio taj isti Polibije (kojemu sam ja još kao mladomu robu dao ime po slavnome povjesniku) prema građi koju sam mu dao. Svoj je stil tako točno prilagodio mome da u dovršenomu djelu doista više nitko nije mogao pogoditi što je moje a što njegovo.
Kao što rekoh, bijaše to dosadna knjiga. Nisam mogao kritizirati cara Augusta, koji mi je bio praujak, ni njegovu treću i posljednju ženu Liviju Augustu, koja mi je bila baka, jer oboje su bili proglašeni za bogove, a ja sam bio u svećeničkoj službi u njihovu čast. Iako sam mogao štošta prigovoriti dvojici Augustovih nedoraslih carskih nasljednika, suzdržao sam se u ime pristojnosti. Bilo bi nepravedno da sam krivnje oslobodio Liviju, a time posredno i samoga Augusta utoliko što se pokoravao toj znamenitoj i ? dopustite mi da odmah dodam ? odvratnoj ženi, a da sam istodobno otkrivao istinu o preostaloj dvojici, sjećanje na koje nije bilo na jednak način zaštićeno vjerskim strahopoštovanjem.
Pristao sam da to djelo bude dosadno, da bilježi samo neprijeporne činjenice kao što su, primjerice, da se taj i taj oženio kćeri toga i toga odličnika, ali tako da ne ulazi u političke razloge za sklapanje tog braka ni u zakulisne nagodbe dviju obitelji. Ili bih zapisao da je taj i taj iznenada umro pošto je pojeo smokve, ali ne bih spominjao otrov ili osobu koja se okoristila njegovom smrću osim kad je činjenice podržavala sudska presuda. Nisam lagao, ali nisam ni govorio istinu onako kako je namjeravam otkriti ovdje. Kad sam danas u Apolonovoj knjižnici na Palatinu zavirio u tu knjigu da bih se prisjetio nekih pojedinosti, zanimanje su mi pobudili dijelovi poglavlja o javnome životu za koje bih prisegnuo da sam ih napisao ili izdiktirao jer odišu mojim osebujnim stilom, ali se uopće ne sjećam da sam ih napisao. Ako ih je sastavio Polibije, onda me je vrlo vješto oponašao (iako su mu, priznajem, moja druga djela mogla poslužiti kao uzor), ali ako sam ih doista ja napisao, onda je moje pamćenje gore nego što tvrde moji neprijatelji. Čitajući ove retke upravo mi je sinulo da ne otklanjam nego pače pobuđujem sumnje, prvo u svoje isključivo autorstvo onoga što slijedi, zatim u svoju povjesničku čestitost i, najposlije, svoje pamćenje činjenica. Ali neka bude kako je; ovo pišem ja onako kako osjećam, a kako će se povijest raspletati, tako će čitatelj shvatiti kako mi toliko toga ne služi na čast pa će spremnije povjerovati da doista ne skrivam ništa.
Ovo je povjerljiva povijest. Ali tko su, pitat ćete, moji pouzdanici? Moj je odgovor na to: knjiga je naslovljena potomstvu. Ne mislim na svoju praunučad ni prapraunučad nego na daleke buduće naraštaje. Unatoč tomu nadam se da ćete vi, moji čitatelji koji pripadate stotom ili još mlađem naraštaju, osjećati kao da vam se djelo obraća izravno, kao da vam govori suvremenik, baš kao što davno preminuli Herodot i Tukidid govore meni. A zašto mislim na tako daleke buduće naraštaje? Objasnit ću.
Prije gotovo osamnaest godina otišao sam u Kume u Kampaniji i posjetio sibilu u njezinoj špilji na gori Gauru. U Kumama je uvijek sibila, jer kad jedna umre, nasljeđuje je njezina učenica. Ali nisu sve jednako slavne. Nekima ni tijekom dugotrajne službe Apolon nikad nije podario proročanstvo. Druge pak proriču, ali, ako je suditi prema njihovu pijanom brbljanju, čini se da nadahnuće ne crpe iz Apolonova nego Bakova vrutka, a to je i ozloglasilo proročište. Prije nastupa Dejfobe, kojoj je August često dolazio, i proslavljene Amalteje, koja je još živa, gotovo tri stotine godina imali smo niz veoma loših sibila. Špilja se nalazi iza vrlo lijepa malena grčkoga hrama posvećena Apolonu i Artemidi ? Kume su naime eolska grčka kolonija. Stari pozlaćen friz iznad trijema pripisuje se Dedalu, iako je to očito besmislica, jer friz nije stariji od petsto godina, ako i toliko, a Dedal je živio prije barem 1100 godina. Na frizu je prikazana priča o Tezeju i Minotauru, kojega je ubio u Labirintu na Kreti. Prije nego što mi je bilo dopušteno da posjetim sibilu, morao sam ondje žrtvovati junca i ovcu: Apolonu i Artemidi. Bila je velika prosinačka studen. Izdubena u stijeni, špilja je bila zastrašujuće mjesto; pristup je bio strm, zavojit, potpuno mračan i prepun šišmiša. Došao sam prerušen, ali sibila me prepoznala. Zacijelo me izdalo mucanje. U djetinjstvu sam gotovo stalno mucao i, iako sam slijedeći savjete stručnjaka govorničke vještine postupno naučio vladati svojim govorom u pripremljenim javnim nastupima, u osobnim razgovorima i nepripremljenim nastupima još bih, premda manje nego prije, katkad zamuckivao. Upravo mi se to dogodilo u Kumama.
U unutarnju sam špilju ušao teškom mukom i četveronoške napipao put uza stube i ugledao sibilu, sličniju majmunu nego ženi, gdje sjedi na stolcu u kavezu obješenom o strop; bila je odjevena u crvenu haljinu i njezine ukočene oči crvenjele su se u jedinom crvenom traku svjetlosti koji je padao odnekud odozgor. Njezina su mi se bezuba usta cerila. Oko mene je bio smrtni zadah. Unatoč tomu izustio sam pripremljen pozdrav. Nije mi odgovorila. Tek sam poslije doznao da je to bilo mumificirano tijelo Dejfobe, prijašnje sibile, koja je nedavno umrla u sto i desetoj godini; vjeđe su joj bile poduprte staklenim posrebrenim kuglicama da bi se činilo kako sjaje. Sibila, naime, živi uvijek sa svojom prethodnicom. Stajao sam, dakle, onako dršćući pred Dejfobom vjerojatno ne duže od nekoliko minuta prijazno nakreveljen, ali činilo mi se da je prošla cijela vječnost. Najposlije se pojavila živa sibila, sasvim mlada žena koja se zvala Amalteja. Crvena se svjetlost ugasila i Dejfoba je nestala ? netko, zacijelo učenica, zakrio je mali otvor s crvenim staklom ? te je druga, bijela zraka obasjala Amalteju koja je sjedila straga u sjeni na bjelokosnu prijestolu. Njezino krasno lice visoka čela bilo je kao u ludilu, a sjedila je jednako nepomična kao Dejfoba. Ali njezine su oči bile sklopljene. Koljena su mi zaklecala i zamucao sam tako da nisam mogao prestati.
?O, sib-sib-sib-sib...? prozborih. Na to je otvorila oči, namrštila se i počela me oponašati: ?O, Kl-Kl-Klau...? Posramljen, prisjetio sam se što sam došao pitati. S velikim naporom izustio sam: ?O, sibilo, došao sam te pitati o sudbini Rima i o svojoj sudbini.?
Lice joj se postepeno preobrazilo i obuzela ju je proročanska moć dok se naprezala i dahtala; hodnicima je hujilo, u daljini su vrata zalupala, krila mi okrznula lice, svjetlo nestalo, i ona božjim glasom izgovori grčke stihove:
Prokletstvo punsko koga mlavi
I bogatstvo koga davi,
Još će patit prije nego što ozdravi.
Iz usta mu se muhe liježu,
Oko očiju mu crvi gmižu,
Smrtni mu dan spomenom ne vežu.
Na to je bacila ruke preko glave i nastavila:
Za ljeta deset, dana pedeset i tri,
Kl-Kl-Klau, dar ćeš steći ti,
Koji ne želiš, ali žele ga svi.
Pred družbom ulizičkom
mucat ćeš, kvocat i šepati,
dok ti s usta slina kaplje.
Ali i kad ga obavije tmina,
Kl-Kl-Klaudije će zborit jasno svima
za tisuću i devetsto godina.
Bog se na to nasmijao na njezina usta, ljupkim ali strašnim glasom ? ho! ho! ho! Poklonio sam se, brzo okrenuo i posrćući se udaljio; strmoglavio sam se niz razvaljene stube te rasječena čela i koljenâ izašao ugruvan ispraćen strahovitim smijehom.
Govoreći danas kao iskusan gatalac, stručnjak povjesnik i svećenik koji je imao priliku proučiti sibilinske knjige kako ih je zakonski utvrdio August, mogu prilično pouzdano protumačiti te stihove. Prokletstvo punsko koje je spomenula sibila jasno upućuje na rimsko razaranje Kartage. Zbog toga smo čina dugo pod božanskim prokletstvom. Kartagi smo, prisegnuvši svojim najvišim bogovima, uključujući Apolona, obećali prijateljstvo i zaštitu, a onda smo je, zavidni što se tako brzo oporavila od nevolja drugoga punskog rata, naveli na treći i razorili je do temelja, poklali sve njezine žitelje i posijali polja solju. ?Bogatstvo? je glavno oruđe toga prokletstva: riječ je o pomami za novcem koja guši Rim otkad je uništio svoga glavnoga trgovinskog suparnika i zagospodario svim bogatstvima na Sredozemnome moru. S bogatstvom je došla lijenost, lakomost, okrutnost, nepoštenje, kukavština, mekušnost i svi drugi nerimski poroci. A o daru koji žele svi osim mene ? a koji sam doista primio nakon točno deset godina i pedeset i tri dana ? bit će više riječi kad za to dođe vrijeme. Stihovi o Klaudijevu jasnu govoru godinama su me zbunjivali, ali mislim da ih sada napokon razumijem. Mislim da su mi oni poziv da napišem ovo djelo. Pošto ga napišem, natopit ću ga tekućinom koja će ga sačuvati, zapečatiti u olovnu kutiju i zakopati duboko u zemlju gdje će ga naći budući naraštaji i čitati. Ako sam točno protumačio stihove, pronaći će ga za nekih tisuću i devetsto godina. Tada će, kad se bude činilo da moji suvremenici čija su djela sačuvana mucaju i teturaju, jer su pisali samo za danas i oprezno, moja povijest govoriti jasno i bez uvijanja. Ipak, kad bolje razmislim, neću se truditi da je zapečatim u kutiju. Samo ću je odložiti bilo gdje. Moje mi povjesničarsko iskustvo govori da se više listova sačuva slučajno nego hotimice. Apolon je izrekao proročanstvo. Prepustit ću Apolonu da se skrbi o rukopisu. Kao što vidite, odlučio sam pisati na grčkome, jer grčki će, mislim, uvijek ostati glavni književni jezik na svijetu. Ako će Rim propasti onako kako je prorekla sibila, neće li s njime propasti i njegov jezik? Osim toga, grčki je i Apolonov jezik.
Veliku ću pozornost posvetiti nadnevcima (koje, kao što vidite, navodim na margini) i osobnim imenima. Pabirčeći svoje povijesti Etrurije i Kartage, proveo sam nebrojene sate srdito odgonetajući u kojoj se godini zbio određeni događaj ili je li se čovjek tog i tog imena doista zvao tako i je li on doista bio sin, unuk ili praunuk toga i toga ili s njime uopće nije bio u srodstvu. Želim svoje nasljednike poštedjeti tih neugodnih smetnji. Tako se, primjerice, nekolicina osoba u ovoj povijesti zove Druz ? moj otac, ja, moj sin, moj bratić, moj nećak ? a kad ih god budem spominjao, jasno ću razlučiti o kome je riječ. Slično tomu, kad je riječ o mom učitelju Marku Porciju Katonu, moram istaknuti da on nije ni cenzor Marko Porcije Katon, poticatelj trećega punskoga rata, ni cenzorov istoimeni sin i proslavljeni pravnik, ni njegov istoimeni unuk i konzul, ni njegov istoimeni praunuk i neprijatelj Julija Cezara, a ni njegov istoimeni prapraunuk koji je poginuo u bitki kod Filipa, nego njegov ni po čemu odličan ? jednako tako istoimeni ? praprapraunuk, komu nije dodijeljena nikakva javna čast i koji je nije ni zaslužio. August ga je postavio za mog učitelja, a poslije i učiteljem drugim mladim rimskim plemićima i sinovima inozemnih kraljeva, jer njegova stroga, ograničena, sitničava narav činila ga je nesposobnim da bude išta drugo do učiteljem najmlađih uzrasta.
10. prije Krista
Da bih odredio vrijeme događaja o kojima pišem, mislim kako je najbolje da navedem kako sam rođen 744. godine poslije Romulova osnutka Rima, odnosno 767. godine poslije prve olimpijade, te da je car August, čije ime vjerojatno neće izbrisati ni 1900 godina povijesti, tada vladao već punih dvadeset godina.
Prije nego što završim ovo uvodno poglavlje, želim dodati još nešto o sibili i njezinim proroštvima. Već sam spomenuo da, kad u Kumama umre jedna sibila, nasljeđuje je druga, ali i to da su neke poznatije od drugih. Među njima je proslavljena sibila Demofila, kojoj se Eneja obratio za savjet prije silaska u Podzemlje. Poslije nje veoma je poznata i Herofila, koja je kralju Tarkviniju ponudila zbirku proročanstava za cijenu višu od one koju je bio spreman platiti. Kad je odbio, tako je barem zabilježeno, ona je spalila dio proročanstava i ponudila mu ostatak za jednaku cijenu, a on ju je ponovno odbio. Ona je na to spalila još jedan dio proročanstava i ponudila ostatak, ponovno za jednaku cijenu koju je iz radoznalosti ipak platio. Herofilina proročanstva dijele se na dvije skupine, na upozorenja ili proročanstva koja bude nadu i na naputke za prikladne pomirbene žrtve koje treba prinijeti kad se pojave određeni loši znakovi. Tim proročanstvima s vremenom su dodana raznorazna izvanredna i pouzdano osvjedočena proročanstva izrečena privatnim osobama. Kad se god, dakle, činilo da Rimu prijete loši znakovi ili nesreće, senat bi zapovjedio da odgovor u knjigama potraže svećenici kojima su povjerene, i oni bi uvijek našli lijek. Knjige su dvaput bile djelomice uništene u požaru, a izgubljena proročanstva obnovljena su zajedničkim naporom svećenika prema njihovu sjećanju. Čini se da ih je pamćenje u mnogim slučajevima izdalo i to je bio razlog zašto je August započeo rad na mjerodavnoj zbirci proroštava, odbacujući očito nenadahnute umetke i nepouzdana sjećanja. Štoviše, zapovjedio je prikupljanje i uništenje svih nemjerodavnih privatnih zbirki sibilinskih proročanstava, kao i svih drugih proročkih knjiga koje su mu bile dostupne ? njih ukupno više od dvije tisuće. Uređene je sibilinske knjige pohranio u zaključane kutije ispod podnožja Apolonova kipa u hramu koji je izgradio tom bogu u blizini svoje palače na Palatinu. Neko vrijeme nakon Augustove smrti u moj posjed došla je jedinstvena knjiga iz njegove osobne povijesne zbirke. Bila je naslovljena ?Sibilinske rijetkosti: proroštva pronađena u izvornoj zbirci koja su Apolonovi svećenici odbacili držeći da su sumnjiva podrijetla?. Stihovi su bili ispisani Augustovim prekrasnim rukopisom, s osebujnim pogreškama u pisanju koje je isprva činio iz neznanja, a kojih se poslije ponosito držao. Većinu tih stihova očito nikad nije izgovorila sibila, ni u stanju ushićenosti ni uzgredno; bilo je jasno da su ih sastavile neodgovorne osobe koje su željele slavom ovjenčati sebe ili svoju obitelj, ili pak prokleti suparničke rodove pripisavši božanski izvor vlastitim izmišljenim predviđanjima protiv njih. Opazio sam da je rod Klaudijevaca bio izrazito plodan u tim krivotvorinama. Unatoč tomu naišao sam na nekoliko ulomaka čiji je jezik bio prilično zastario i koji su, čini se, izvirali iz božanskoga nadahnuća, a čiji je jasan i uznemirujući smisao očito naveo Augusta ? čija je riječ bila zakon Apolonovim svećenicima ? da ih ne uvrsti u službenu zbirku. Više ne posjedujem tu knjižicu, ali upamtio sam gotovo svaku riječ najupečatljivijega od tih naizgled istinitih proročanstava koja su bila zapisana i na izvornom grčkom i (kao većina najstarijih dijelova zbornika) u grubom prijevodu na latinski. Evo tih stihova:
Nakon stotinu godina prokletstva punskoga
Rim će robovati vlasatomu čovjeku,
Vlasatomu čovjeku prorijeđene kose.
Svakomu muškarcu žena, ženi muž.
Konj kojega jaše umjesto kopita ima prste.
Umrijet će od ruke sina koji mu sin nije,
A ne na bojnome polju.
Sljedeći vlasati koji će podjarmiti Rim
Bit će prijašnjega vlasatoga sin koji mu nije sin,
A glavu će mu krasiti bujne vlasi.
Rimu će dati mramor umjesto opeke
I čvrsto ga vezat lancima nevidljivima.
Umrijet će od ruke žene, koja mu žena nije,
Radi probitka svoga sina koji mu nije sin.
Treći vlasati koji će podjarmiti Rim
Bit će prijašnjega vlasatoga sin koji mu nije sin.
Bit će blato natopljeno krvlju,
Vlasat čovjek prorijeđene kose.
Dat će Rimu pobjede i poraz,
A umrijet će radi probitka svoga sina koji mu nije sin:
Neće poginuti od mača nego od jastuka.
Četvrti vlasati koji će podjarmiti Rim
Bit će sin prijašnjega koji mu nije sin.
Vlasat čovjek prorijeđene kose
Dat će Rimu otrove i bogohulstvo,
A umrijet će od udarca svog staroga konja
Koji ga je nosio dok je još bio dijete.
Peti vlasati koji će podjarmiti Rim
Da bi podjarmio Rim, iako protiv svoje volje,
Bit će slaboumnik kojega su prezirali svi.
Glavu mu krase bujne vlasi.
Rimu će dati vodu i zimski kruh,
A umrijet će od ruke žene koja mu žena nije,
Radi probitka svoga sina koji mu nije sin.
Šesti vlasati koji će podjarmiti Rim
Bit će sin prijašnjega koji mu nije sin.
Dat će Rimu gudače, vatru i strah.
Ruka će mu se crvenjeti od krvi roditeljeve.
Neće biti sedmoga vlasatoga da ga naslijedi
I krv će šiktati iz njegova groba.
Augustu je moralo biti jasno da je prvi vlasati, naime prvi Cezar (jer ?caesariatus? znači vlasat), bio njegov prastric Julije koji ga je posvojio. Julije je bio ćelav, a svima je bila poznata njegova razuzdanost s oba spola; štoviše, bilo je opće poznato da je njegov bojni konj bio čudovište koje je umjesto kopita imalo prste. Julije je izbjegao smrt u mnogobrojnim teškim bitkama da bi ga najposlije u senatu ubio Brut; a premda je Brutovo očinstvo pripisano drugomu, držalo se da je Julijev naravni sin. ?Zar i ti, dijete!? poviknuo je Julije kad je na njega nožem nasrnuo Brut. O punskome je prokletstvu već bilo dovoljno riječi. August se morao prepoznati kao drugi Cezar. Štoviše, pred kraj života, promatrajući hramove i druga zdanja koja je ponovno izgradio i razmišljajući o svom životnom djelu posvećenom jačanju i veličanju carstva, hvalisao se da je našao Rim od opeke i ostavio ga od mramora. Što se tiče njegove smrti, zacijelo nije razumio proročanstvo ili ga je držao nevjerojatnim; kako bilo, neka ga je dvojba spriječila da ga ne uništi. Sama ova povijest jasno će pokazati tko su bili treći, četvrti i peti vlasati; a ja sam doista slabouman ako, s obzirom na potpunu točnost proročanstva u svim pojedinostima do danas, ne mogu prepoznati šestoga vlasatog, a u ime Rima radujem se što nema sedmoga vlasatog koji će ga naslijediti.
DRUGO POGLAVLJE
Ne sjećam se svoga oca koji je umro kad sam bio malo dijete, ali kao mladić nikad nisam propustio priliku da o njemu prikupim najiscrpnije obavijesti od svih koji su ga poznavali, bilo da je riječ o senatorima, vojnicima ili robovima. Započeo sam pisati njegovu povijest ? naumio sam, naime da njome zaokružim svoje naukovanje ? i, premda me moja baka Livija ubrzo zaustavila, nastavio sam prikupljati građu u nadi da ću je jednoga dana dovršiti. Nedavno sam je i dovršio, ali čak ni sada nema smisla da je objavim. Toliko je prožeta republikanskim nazorom da bi Agripinila, moja današnja žena, dala uništiti svaki prijepis čim bi doznala za to izdanje, a moji bi nesretni prepisivači stradali zbog moje neopreznosti. Bila bi sreća ako bi se izvukli neizlomljenih ruku i neodsječenih palaca i kažiprstâ, jer takva je kazna uobičajen pokazatelj Agripinilina raspoloženja. Kako me mrzi ta žena!
Očev me primjer vodio čitava života jače nego ičiji drugi, osim moga brata Germanika. A svi se slažu da je Germanik bio očeva slika i prilika, po licu, tijelu (osim što je imao mršavije noge), hrabrosti, razumu i plemenitosti, tako da ih s lakoćom u mislima spajam u jednu osobnost. Kad bi bilo prikladno da započnem ovu povijest opisom svog djetinjstva i da ne zalazim dalje od svojih roditelja, to bih svakako učinio, jer su rodoslovlja i obiteljske povijesti doista dosadni. Ali ne mogu a da prije ili poslije ne pišem opširno o svojoj baki Liviji (koja je od mojih baka i djedova jedina bila živa kad sam se rodio), jer ona je na žalost glavni lik u prvome dijelu moje povijesti, a ne prikažem li jasno njezin raniji život, njezini kasniji postupci neće biti razumljivi. Već sam spomenuo da je bila udana za cara Augusta; bio je to njezin drugi brak, koji je uslijedio pošto se razvela od mog djeda. Nakon smrti mog oca postala je stvarna glava naše obitelji, potiskujući moju majku Antoniju, moga strica Tiberija (zakonitoga glavara) i samoga Augusta, čijoj nas je moćnoj zaštiti moj otac povjerio u svojoj oporuci.
Livija je bila klaudijevskoga roda, jednoga od najstarijih u Rimu, baš kao i moj djed. U Rimu se rado pjevala pjesma, a i danas je pjevaju stariji građani, u kojoj se u pripjevu spominje da klaudijevsko stablo rađa dvije vrste ploda, pitomu i divlju jabuku, ali da divlje brojem nadmašuju pitome. Pisac je pjesme u divlje ubrajao Apija Klaudija Gordoga, koji je uzbudio cijeli Rim kad je pokušao baciti u ropstvo i zavesti slobodno rođenu djevojku zvanu Virginiju, Klaudija Druza, koji se za Republike pokušao proglasiti kraljem cijele Italije, i Klaudija Lijepoga, koji je, kad svete kokoši nisu htjele zopsti, te kokoši bacio u more poviknuvši ?Neka onda piju!? i tako izgubio važnu pomorsku bitku. U one je pitome pisac uvrstio Apija Slijepoga, koji je odgovorio Rim od opasnoga saveza s kraljem Pirom, Klaudija Panja, koji je istjerao Kartažane sa Sicilije, i Klaudija Nerona (Neron na sabinskome narječju znači Snažan), koji je porazio Hazdrubala kad se ovaj probio iz Hispanije da bi se pridružio svom bratu, velikomu Hanibalu. Njih su trojica bili svi kreposni, a usto srčani i mudri. Pisac pjesme i klaudijevske žene dijeli na divlje i pitome jabuke, te i za njih smatra da divlje brojčano nadmašuju pitome.
41. prije Krista
Djed mi je bio jedan od najboljih Klaudijevaca. Uvjeren da je Julije Cezar bio jedini čovjek koji je dovoljno snažan da Rimu omogući mir i sigurnost u tim teškim vremenima, pristupio je cezarskoj stranci i hrabro se borio za Julija u egipatskom ratu. Kad je posumnjao da Julije želi uspostaviti osobnu tiraniju, moj djed nije htio promicati njegovo slavohleplje u Rimu, premda se nije htio izložiti pogibli otvorena sukoba. Zato je zatražio da ga postavi na svećeničku dužnost, što mu je Julije odobrio i poslao ga u Galiju da utemelji kolonije ratnih veterana. Vrativši se u Rim nakon Julijeva umorstva navukao je na se srdžbu mladoga Augusta, Julijeva posvojena sina, tada poznatoga kao Oktavijana, i njegova saveznika velikoga Marka Antonija kad je odvažno predložio udjeljivanje počasti samosilnikovim ubojicama. Morao je pobjeći iz Rima. U nemirima koji su uslijedili svrstao se prvo uz jednu, pa onda uz drugu stranku, već prema tome na čijoj je strani bilo pravo. U jednome je trenutku bio s mladim Pompejom, u drugome se borio s bratom Marka Antonija protiv Augusta kod Peruzije u Etruriji. Ipak je najposlije zaključio, premda je August bio odanošću obvezan osvetiti umorstvo svoga poočima Julija ? a tu je dužnost nemilosrdno obavljao ? da on u duši nije samosilnik i da želi obnoviti stare građanske slobode, pa je prešao na njegovu stranu i vratio se u Rim s mojom bakom Livijom i stricem Tiberijem, tada tek dvogodišnjakom. Više nije sudjelovao u građanskim ratovima i zadovoljio se obnašanjem svećeničke dužnosti.
Moja baka Livija bila je jedna od najgorih Klaudijevaca. Lako je mogla biti utjelovljenje Klaudije, sestre Klaudija Lijepoga, koja je bila optužena zbog veleizdaje jer je, kad je gomila na ulici zapriječila put njezinoj kočiji, doviknula: ?Da je barem moj brat živ! On je znao raspršiti gomilu. Poslužio se bičem!? Kad joj je pristupio pučki tribun i srdito zapovjedio da šuti, podsjećajući je da je njezin brat svojim bezboštvom uzrokovao gubitak rimske flote, odbrusila mu je: ?Razlog više što žalim da nije živ. Da jest, izgubio bi još jednu i, s božjom naklonošću, još jednu, pa bi razrijedio ovu rulju.? Na to je još dodala: ?Vidim da si pučki tribun. Zakon određuje nepovredivost tvoje osobnosti, ali upamti da smo mi Klaudijevci neke vaše tribune već dali pošteno izbičevati bez obzira na vašu nepovredivost.? Baš je tako moja baka Livija tada govorila o rimskome puku: ?Sve sam ološ i robovi! Republika je oduvijek bila glupost. Rimu zapravo ponovno treba kralj.? Tako je barem govorila mom djedu, uvjeravajući ga da će se Marko Antonije, August (odnosno tada još Oktavijan) i Lepid, koji su tada zajedno vladali rimskim svijetom, s vremenom zavaditi, te da, bude li se znao postaviti, može iskoristiti svoje svećeničko dostojanstvo i neokaljan ugled koji uživa među svim strankama kako bi se zakraljio. Djed joj je oštro odgovorio da će se, bude li ponovno govorila tako, razvesti. Prema tadašnjem zakonu, muž se mogao razvesti a da ne navede razlog; vratio bi ženi miraz, ali zadržao djecu. Na to je baka ušutjela hineći da mu se pokorava, ali tog je trenutka nestala sva ljubav među njima. Djed nije ni posumnjao da se odmah prihvatila osvajanja Augustovih strasti.
38. prije Krista
To joj nije bilo teško, jer August je bio mlad i povodljiv, a ona je pomno proučila njegove sklonosti; pored toga, prema općemu sudu, bila je jedna od triju tadašnjih najljepših žena. Zaključila je da će lakše ostvariti svoj naum uzdajući se u Augusta nego u Antonija ? o Lepidu nije ni razmišljala. On je već prije dvije godine dokazao da ne preže ni od čega kako bi ostvario svoje ciljeve, kad je pogubljeno dvije tisuće vitezova i tri stotine senatora iz suparničke stranke, a daleko najviše njih na Augustov izričit zahtjev. Kad je osvojila Augusta, navela ga je da se razvede od Skribonije, koja je bila starija od njega i kojom se oženio iz političkih razloga, govoreći mu da zna za njezin preljub s djedovim prisnim prijateljem. August joj je spremno povjerovao ne pitajući za dokaz. Razveo se od Skribonije, koja je bila posve nekriva, na sâm dan kad mu je rodila kćer Juliju; dao ju je odnijeti iz porodne sobe a da je Skribonija gotovo nije ni vidjela i predao je na odgoj ženi jednoga svog slobodnjaka. Moja je baka, kojoj je tada bilo tek sedamnaest godina ? devet manje nego Augustu ? otišla djedu i rekla mu: ?Sada se razvedi od mene. Pet sam mjeseci s djetetom, a ti mu nisi otac. Zavjetovala sam se da neću roditi još jedno dijete kukavici i održat ću taj zavjet.? Ma što osjećao kad je čuo to priznanje, moj djed rekao je samo: ?Pozovi mi preljubnika amo da o tome raspravimo nasamo.? Dijete je zapravo bilo njegovo, ali on to nije mogao znati; kad je baka rekla da nije, povjerovao joj je.
Moj se djed zaprepastio kad je doznao da ga je prevario tobožnji prijatelj August, ali zaključio je da ga je Livija zavela i da on nije mogao odoljeti njezinoj ljepoti; a možda mu je August još zamjerao onaj nesretan prijedlog upućen senatu da se nagrade ubojice Julija Cezara. Kako bilo, nije prekorio Augusta. Rekao mu je samo: ?Ako je voliš i ako ćeš se oženiti njome časno, uzmi je; samo neka se poštuju društveni običaji.? August je prisegnuo da će se odmah oženiti njome i da je neće odbaciti dok mu god bude vjerna; prisegnuo je najstrahovitijim prisegama. I tako se moj djed razveo od nje. Čuo sam da je tu njezinu zaluđenost prihvatio kao božju kaznu zbog toga što je na njezin nagovor na Siciliji naoružao robove da se bore protiv rimskih građana; osim toga, bila je klaudijevskoga roda kao i on, pa su ga ta dva razloga navela da je ne osramoti. To što je nekoliko tjedana poslije sudjelovao u njezinoj svadbi, udajući je kao što otac udaje kćer i pridruživši se svatovskoj pjesmi, nipošto nije bio znak da se boji Augusta. Kad pomislim koliko ju je volio i kako se svojom velikodušnošću izložio pogibli da ga proglase kukavicom i svodnikom, divim se njegovu vladanju.
Ali Livija je bila nezahvalna: bila je srdita i posramljena, jer se činilo da on to prihvaća ravnodušno i da odustaje od nje olako, kao da je gotovo bezvrijedna. Kad je rodila mog oca tri mjeseca poslije, silno se ljutila na Augustovu sestru Oktaviju, ženu Marka Antonija ? koji su mi bili baka i djed po majci ? zbog grčkoga epigrama da su sretni roditelji kojima se za tri mjeseca rađa dijete: takva je kratka trudnoća bila dotad samo u mačaka i kuja. Ne znam je li Oktavija doista napisala taj stih, ali ako jest, Livija joj je to skupo naplatila. Malo je vjerojatno da ga je ona smislila, jer i sama se udala za Marka Antonija kad je bila s djetetom muža koji je u međuvremenu umro; a poslovica nas podsjeća da se bogalj bogalju ne ruga. Istina, Oktavijin je brak bio sklopljen iz političkih razloga i ozakonjen posebnom senatskom odlukom; nije, dakle, nastao vođen strašću jedne i slavohlepljem druge strane. A ako se pitate kako je bilo moguće da svećenički zbor potvrdi pravomoćnost Augustova braka s Livijom, podsjećam vas da su moj djed i August obojica bili svećenici te da je vrhovni svećenik bio Lepid, koji je poslušno slijedio sve Augustove naredbe.
33. prije Krista
Čim je moj otac bio odbijen od sise, August ga je vratio u djedovu kuću i tamo je odgojen zajedno s mojim stricem Tiberijem, koji je bio četiri godine stariji od njega. Kad su djeca dorasla do rasuđivanja, djed je na sebe preuzeo njihovu naobrazbu umjesto da je, prema već tada uvriježenu običaju, povjeri učitelju. Neprestance im je usađivao mržnju prema tiraniji i privrženost drevnim idealima pravde, slobode i kreposti. Moja baka Livija uvijek se bunila što joj sinovi nisu pod njezinom paskom ? iako su je posjećivali svakodnevno u Augustovoj palači, koja je bila blizu njihova doma na Palatinu ? a silno se ražestila kad je saznala kako se odgajaju. Moj djed umro je iznenada za večerom s prijateljima, pa se posumnjalo da je bio otrovan, ali stvar je zataškana jer su među uzvanicima bili August i Livija. U oporuci je dječake predao Augustovoj skrbi. Moj stric Tiberije, kojemu je tada bilo tek devet godina, održao je govor na djedovu pogrebu.
31. prije Krista
August je silno volio svoju sestru Oktaviju i veoma se ražalostio kad je ubrzo nakon njezine udaje doznao da se Antonije, uputivši se na istok da ratuje u Partiji, zadržao kako bi obnovio prisne odnose s egipatskom kraljicom Kleopatrom; još ga je više ražalostio omalovažavajući list koji je sljedeće godine primila od Antonija kad se uputila s dodatnim ljudstvom i novcem da pomogne njegovu pohodu. U tom listu, koji je primila na pola puta, bešćutno joj je zapovjedio da se vrati kući i posveti kućanskim poslovima; ali prihvatio je novac i ljudstvo. Livija je potajice likovala zbog toga; dugo je između Antonija i Augusta marljivo poticala nesporazume i ljubomoru, koje je Oktavija jednako marljivo izglađivala. Kad se Oktavija vratila u Rim, Livija je zamolila Augusta da je pozove da se preseli iz Antonijeve kuće k njima. Oktavija je to odbila, djelomice zato što nije vjerovala Liviji, a i zato što nije htjela da bude povodom nadolazećeg rata. Najposlije je Antonije, po Kleopatrinu nagovoru, poslao Oktaviji obavijest o razvodu i objavio rat Augustu. Bio je to posljednji građanski rat, dvoboj do smrti između posljednja dva čovjeka koja su ostala na nogama ? ako mi dopustite tu metaforu ? poslije mačevalačke borbe svih protiv svih na svjetskoj pozornici. Dakako, Lepid je još bio živ, ali zapravo je bio tek zatočenik, i to potpuno bezopasan: bio je prisiljen pasti ničice pred Augustom i preklinjati ga da mu poštedi život. Nije bilo ni Seksta Pompeja, jedine druge osobe od ikakve važnosti, čija je mornarica dugo vladala Sredozemnim morem; porazio ga je August, a zarobio i pogubio Antonije. Dvoboj je između Augusta i Antonija bio kratak. Antonije je potpuno poražen u pomorskoj bitki kod Akcija u Grčkoj. Pobjegao je u Aleksandriju, gdje je učinio samoubojstvo, a s njim i Kleopatra. August je prisvojio Antonijeva istočna osvajanja i postao, baš kao što je Livija naumila, jedini vladar rimskoga svijeta. Oktavija je ostala vjerna interesima Antonijeve djece ? ne samo njegova sina iz prijašnjeg braka, nego i njegove troje djece s Kleopatrom, kćeri i dva sina ? odgajajući ih sa svoje dvije kćeri, od kojih je jedna, Antonija mlađa, bila moja majka. Plemenitost je njezina razmišljanja u Rimu pobudila sveopće divljenje.
August je vladao svijetom, ali Livija je vladala Augustom. Ovdje moram objasniti otkud joj tako nevjerojatna vlast nad njim. Svi su se uvijek čudili što u tom braku nije bilo djece; moja baka se nije pokazala neplodnom, a o Augustu se govorilo da ima barem četiri izvanbračna djeteta osim svoje kćeri Julije, o kojoj nema razloga dvojbi da je njegova kći. Štoviše, poznato je s kolikom je strašću bio odan mojoj baki. Nije lako prihvatiti istinu. A istina je da se taj brak nikad nije izvršio. Premda je i te kako bio sposoban s drugim ženama, čim bi pokušao općiti s mojom bakom, bio je nemoćan kao dijete. Jedino je razborito objašnjenje koje mogu ponuditi da je August u duši bio pobožan, unatoč tomu što su opasnosti koje su uslijedile nakon umorstva njegova praujaka Julija Cezara u njemu potaknule okrutnost, pa čak i gubitak vjere. Znao je da je taj brak bezbožan; ta ga je spoznaja uznemirila i zatomila mu putenost.
Moja baka, koja je Augusta više željela za oruđe svojem slavohleplju nego za ljubavnika, više se veselila nego žalostila zbog njegove nemoći. Zaključila je da joj može biti oružje kojim će podvrgnuti njegovu volju svojoj. Neprestance mu je prigovarala da ju je odmamio od moga djeda ? o kojemu je tvrdila da ga je voljela ? uvjeravajući je o svojoj strasnoj ljubavi i prijeteći potajice djedu da će biti izveden pred sud kao javni neprijatelj ne dopusti li joj da se razvede. (Ovo posljednje bilo je potpuno neistinito.) A eto, govorila bi mu, kako je prevarena! Taj strasni ljubavnik pokazao se da nije ni muškarac; svaki je siromašni ugljenar ili rob veći muškarac od njega! Ni Julija nije njegova kći, i on to zna. Jedino zna, prigovarala bi mu, milovati, šeprtljati, ljubiti i prevrtati oči kao raspjevani uškopljenik. August bi je uzalud uvjeravao da je s drugim ženama Heraklo. Ona mu ili ne bi vjerovala ili bi ga optužila da na druge troši ono što njoj uskraćuje. Ipak, da bi se izbjegla sablazan, jednom je hinila da je zatrudnjela s njim, a zatim je tvrdila da je pobacila. Stid i neutažena strast vezivali su Augusta čvršće uz nju nego da su svake noći zadovoljavali svoju uzajamnu požudu ili da mu je rodila dvanaestoro lijepe djece. A ona je vodila silnu skrb o njegovu zdravlju i udobnosti, bila mu je vjerna, jer po prirodi nije bila pohotna osim za vlašću. On joj je zato bio silno zahvalan, pa joj je dopustio da njime upravlja i vlada u svim osobnim i javnim poslovima. Od starih sam dvorskih činovnika čuo u povjerenju da, pošto se oženio mojom bakom, August više nije ni pogledao drugu ženu. Unatoč tomu, Rimom su kružile svakakve priče o njegovim vezama sa ženama i kćerima odličnika. Nakon njegove smrti Livija je objašnjavala da je posve vladala njegovim raspoloženjem ne samo zato jer mu je bila vjerna, nego i zato jer se nikad nije upletala u njegove prolazne ljubavi. Mislim da je ona sama širila te sablazni o sebi da bi mu mogla prigovarati.
Ospori li se pouzdanost mojih izvora za tu čudnu pripovijest, navest ću ih. Prvi dio, koji se odnosi na razvod, čuo sam od same Livije one godine kad je umrla. Sve ostalo što se odnosi na Augustovu nemoć čuo sam od Brizeide, majčine komornice koja je služila kod moje bake, a kako joj je tada bilo tek sedam godina, dopustili su joj da bude nazočna razgovorima jer su mislili da ne razumije. Mislim da je moje tumačenje istinito i držat ću ga se dok mi netko ne ponudi drugo koje jednako dobro odgovara činjenicama. Čini mi se da sibilinski stih o ?ženi, koja mu žena nije? potvrđuje što sam zapisao. Ne, ne mogu stati na tome. U opisu tih odnosa bio sam vođen htijenjem da zaštitim Augustov dobar glas i prešutio sam nešto što ću sada napisati. Poslovica kaže da istina pomaže pripovjedaču. Riječ je o ovome. Moja baka Livija vješto je učvrstila vlast nad Augustom tako što mu je potajice iz vlastite pobude dobavljala krasne djevojke kad je god opazila da ga strast čini nemirnim. O tome nije prozborila ni riječi, ni prije ni poslije, uzdržavajući se ljubomore za koju je on bio uvjeren da ona osjeća. Sve je činila vrlo obzirno i potajno: djevojke je sama birala na sirijskom ropskom sajmu (on je, naime, volio Sirijke), a one bi mu noću ulazile u ložnicu na znak kucanja i zveckanja lanca; ujutro bi otišle pošto bi čule slično kucanje i zveckanje. Pred njim nisu smjele govoriti, kao da su prikaze iz sna. Kad je to činila tako pažljivo i ostala mu vjerna unatoč njegovoj nemoći s njome, August je to morao protumačiti kao savršen dokaz njezine najiskrenije ljubavi. Mogli biste prigovoriti da mu je položaj omogućio da svoje želje zadovolji s najljepšim ženama na svijetu, i robinjama i slobodnim ženama, udanima i neudanima, a da mu za to nije trebala Livijina pomoć. To je istina, ali jednako tako stoji da otkad se oženio Livijom nije ? kako je sam rekao, premda možda u drugom smislu ? kušao mesa a da ono nije prošlo kroz njezine ruke.
Livija tako nije imala razloga biti ljubomorna, osim možda na svoju zaovu Oktaviju, moju drugu baku, čija je krasota pobuđivala divljenje jednako kao i njezina krjepost. Livija je zlurado uživala suosjećajući s njom zbog Antonijeve nevjere. Otišla je tako daleko da je predložila kako je za to ponajviše kriva sama Oktavija, jer se odijevala skromno i držala dostojanstveno. Istaknula je da je Marko Antonije veoma strastven; da bi ga žena zadržala, mora ublažiti krjepost časne rimske gospođe vještinama i razuzdanošću istočnjačke milosnice. Oktavija se trebala ugledati na Kleopatru, jer, premda ta Egipćanka nije bila dorasla Oktavijinoj ljepoti, a bila je i nekih osam ili devet godina starija od nje, znala je hraniti njegovu putenu slast. ?Muškarci poput Antonija, pravi muškarci, skloniji su neobičnome negoli zdravom?, zaključila je Livija poučno. ?Ukusniji im je crvljiv zeleni sir nego svježa skuta.? ?Zadrži si svoje crve?, bijesno joj je uzvratila Oktavija.
Livija se odijevala veoma raskošno i služila najskupocjenijim azijskim mirisima; ali nije dopuštala ni najmanju pretjeranost u kućanstvu ? dapače, hvalila se da ga vodi na starinski rimski način. Pravila su joj bila: priprosta ali obilna hrana, redovito obiteljsko štovanje bogova, nikakve vruće kupke poslije obroka, stalan posao svima i nikakva rasipnost. ?Svi? nisu bili samo robovi i slobodnjaci nego i svi obiteljski članovi. Nesretna mlada Julija trebala je biti uzorom marljivosti. Njezin je život bio veoma zamoran. Svakoga je dana morala raščešljati i isukati vunu, izraditi tkaninu i šivati, a bila je prisiljena da ustaje iz svoje tvrde postelje u zoru, pa i prije svitanja za zimskih mjeseci, kako bi sve te poslove dovršila. Budući da je njezina maćeha vjerovala kako djevojke moraju steći široku izobrazbu, morala je naučiti napamet cijelu Homerovu Ilijadu i Odiseju.
Julija je morala držati dnevnik, a u njega je, da bi je Livija mogla nadzirati, podrobno bilježila što je radila, koje je knjige pročitala, o čemu je razgovarala i tako dalje. To joj je bio velik teret. Premda joj je ljepota bila na glasu, nije joj bilo dopušteno prijateljevati s muškarcima. Služeći se nekom uljudnom izlikom, jedan joj se mladić, uzorne ćudorednosti i iz časne obitelji, pače konzulov sin, usudio predstaviti kad je bila u polusatnoj šetnji koja joj je bila dopuštena s pratilicom na morskoj obali kod Baja. Livija je bila ljubomorna na Julijinu ljepotu i na sklonost koju joj je pokazivao August, pa je mladiću poslala oštar list; u njemu ga je obavijestila da ne može očekivati da će ikad obnašati javnu dužnost dok Rimom vlada otac djevojke čije je dobro ime pokušao ocrniti nesnosnom prisnošću. Juliju je kaznila zabranivši joj šetnju izvan vrta. Otprilike je u to doba Julija potpuno oćelavjela. Ne znam je li to bilo Livijino djelo; mislim da se to ne može isključiti, premda je ćelavost prisutna u obitelji Cezara. Kako bilo, August je pozvao egipćanskog vlasuljara koji joj je izradio jednu od najljepših plavih vlasulja koju je svijet ikad vidio, pa je bila dražesnija nego prije nesreće, jer se nije mogla pohvaliti lijepom kosom. Vlasulja, kažu, nije bila izrađena na uobičajen način, na mrežastoj podlozi od kose, nego se sastojala od cijeloga tjemena kćeri germanskoga poglavice smanjenoga da čvrsto prianja na Julijinu glavu, a održavalo se gipkim povremenim nanošenjem posebne masti. Moram priznati da u to ne vjerujem.
Svi su znali da je Livija čvrsto nadzirala Augusta, a on, ako je se možda nije bojao, svakako je pazio da je ne povrijedi. Jednom je zgodom, obnašajući cenzorsku dužnost, ukorio neke bogate Rimljane jer su ženama dopuštali da se nakinđure draguljima. ?Prenapadno odijevanje?, napomenuo im je, ?ne priliči ženama. Muževa je dužnost spriječiti ženinu raskošnost.? Zanesen svojom rječitošću, nesmotreno je dodao: ?I ja katkad moram opomenuti svoju ženu zbog toga.? Okupljeni su ushitno kliknuli: ?O, Auguste, reci nam kako opominješ Liviju. Tvoje će nam riječi biti uzor.? August se postidio i uznemirio. ?Pogrešno ste me čuli?, odgovorio je. ?Nisam rekao da sam ikad morao ukoriti Liviju. Dobro znate da je ona uzor gospodske skromnosti. Ali doista ne bih oklijevao ukoriti je ako bi izgubila iz vida svoj položaj i obukla se, kao neke vaše žene, poput aleksandrijske plesačice koja je igrom sudbine postala armenijska kraljica udova.? Te iste večeri Livija je pokušala posramiti Augusta pojavivši se na večeri odjevena u najraskošniju odjeću i nakit koji je uspjela naći, a osnovni joj je odjevni predmet bila Kleopatrina svečana haljina. Ali on se izvukao iz neugodnosti pohvalivši njezinu duhovitu i prikladnu parodiju pogreške koju je osudio.
Livija je postupala razboritije nego prije, kad je mom djedu savjetovala da stavi krunu i proglasi se kraljem. Kraljevski je naslov bio omražen u Rimu zbog neomiljene vladavine Tarkvinija koju je, prema predanju, prekinuo prvi Brut (tako ga zovem da bih ga razlikovao od drugoga Bruta, Julijeva ubojice); on je prognao kraljevsku obitelj iz Rima i postao jednim od prva dva konzula Rimske Republike. Livija je sada zaključila da August ne mora tražiti kraljevski naslov dokle god bude imao kraljevsku vlast. Vodio se njezinim savjetom i postupno na sebe preuzeo najvažnije republikanske časti. Bio je rimski konzul, a kad je tu dužnost predao pouzdanu prijatelju, u zamjenu je uzeo naslov ?vrhovnoga zapovjednika?, a on je, premda po imenu ravan konzulskomu, zapravo bio iznad te i svake druge časti. Držao je svu vlast i u provincijama: imenovao je provincijske upravitelje, zapovijedao svim vojskama, imao pravo novačiti, zaratiti se i sklapati mir. U Rimu mu je izglasana doživotna tribunska čast, a ona ga je osigurala od ikakva upletanja u njegovu vlast, davala mu pravo veta na odluke drugih dužnosnika i osigurala nepovredivost njegove osobe. Carski naslov ? koji je nekoć značio samo zapovjednika, a sada je poprimio značenje vrhovnoga zapovjednika ? dijelio je s drugim uspješnim vojskovođama. Obnašao je i cenzorsku dužnost, a ona mu je davala vlast nad dvama vodećim društvenim staležima, senatorima i vitezovima; pod izlikom ćudorednih mana mogao je oduzeti svakom članu oba staleža sve časti i povlastice, što je bila velika sramota. Imao je vlast nad državnom riznicom, o stanju koje je redovito trebao podnositi izvješće, ali, premda su svi znali da se novac neprestance prelijeva između carske i državne riznice, nitko nikad nije smogao hrabrosti da zatraži uvid u knjige.
Tako je zapovijedao vojskom, upravljao zakonima ? jer njegov je utjecaj na senat bio takav da su senatori izglasovali sve što bi im predložio ? nadzirao državnu riznicu i društveno ponašanje, a njegova je osoba bila nepovrediva. Imao je i pravo da prijekom presudom osudi svakog rimskoga građanina, od poljodjelca do senatora, na smrt ili doživotno izgnanstvo. Posljednja čast koju je preuzeo bila je čast vrhovnoga svećenika, pa je vladao cjelokupnim vjerskim sustavom. Senat mu je bio spreman izglasovati svaku čast koju je htio primiti, osim kraljevske; bojali su se pučke srdžbe. Njegova je velika želja bila da ga zovu Romulom, ali Livija ga je savjetovala protiv toga. Podsjetila ga je na to da je Romul bio kralj i da je to ime zato opasno; osim toga, Romul je bio bog i rimski zaštitnik, pa bi se uzimanje njegova imena moglo protumačiti bogohulnim. Ali ona je zapravo mislila da je taj naslov ispod Augustova dostojanstva. Romul je bio tek poglavica hajdučke skupine i nije bio uvršten u krug najviših božanstava. Na njezin je savjet senatu poručio da bi mu godio naslov Augusta. I tako su mu ga izglasovali. Naslov ?August? ima polubožanski prizvuk i u usporedbi je s njime smrtnički naslov kralja blijed i beznačajan.
Koliko li je običnih kraljeva Augustu plaćalo danak! Koliko li ih je u okovima stupalo na rimskim slavljima! Nije li čak i vrhovni indijski kralj, čuvši o Augustovoj slavi, u Rim uputio veleposlanike da izmole zaštitu njegova prijateljstva prikladnim darovima najprobranijih svila i začina, pa i rubinima, smaragdima i sardoniksima, zatim tigrovima ? dotad neviđenima u Europi ? i indijskim Hermom, proslavljenim bezrukim dječakom koji je nogama izvodio najčudesnije pothvate? Nije li August prekinuo vladavinu kraljeva koji su Egiptom gospodarili barem 5000 godina prije osnutka Rima? A nisu li u tom trenutku sudbonosna prekida povijesnoga tijeka viđeni strahoviti zloslutni znakovi? Nije li opažen bljesak oklopa u oblacima popraćen krvavom kišom? Nije li divovska zmija izašla na aleksandrijske ulice i gromoglasno zasiktala? Nisu li se pojavili dusi mrtvih faraona? Nisu li se njihovi kipovi namrštili? Nije li se Apis, sveti memfiski bik, oglasio tužnim mukanjem i zaplakao? Tako je razmišljala moja baka.
Većina žena sklona je odrediti skromne granice svojem častohleplju; rijetke postavljaju smionu granicu. Ali Livija bijaše jedinstvena po tome što svojemu nije postavljala nikakve granice, a ostajala je posve ravnodušna i smirena u onom što bi se u svakoj drugoj ženi držalo bjesomučnim ludilom. Čak sam ja, koji sam je mogao izravno promatrati, tek postepeno uspio mutno razabrati koje su njezine nakane. A i tad, kad su se one najposlije razotkrile, silno bih se iznenadio. Možda bi bilo bolje da zapišem njezine postupke u povijesnom slijedu, a da se ne osvrćem na njezine skrivene pobude.
Slijedeći njezin savjet, August je naveo senat da proglasi dva nova božanstva, božicu Romu, koja predstavlja žensku dušu Rimskoga Carstva, i poluboga Julija, junačkog ratnika, apoteozu Julija Cezara. (Božanske su počasti Juliju bile ponuđene na Istoku dok je još bio živ; to što ih nije odbio bio je jedan od razloga za njegovo ubojstvo.) August je bio svjestan vrijednosti vjerske spone za vezivanje provincije s gradom: takva je veza mnogo čvršća od one koja se temelji na strahu ili zahvalnosti. Kadšto bi se za dugoga izbivanja u Egiptu ili Maloj Aziji i rođeni Rimljani okrenuli štovanju tamošnjih bogova, a zaboravili svoje i tako postali stranci u svemu osim u imenu. Istodobno je Rim iz osvojenih gradova uvezao toliko mnogo svetinja i posvetio stranim božanstvima poput Izide i Kibele sjajne hramove u gradu ? i to ne samo da bi ugodio posjetiteljima ? da je sada bilo opravdano da zauzvrat uvede svoje bogove u te gradove. Tako su Romu i Julija trebali štovati stanovnici u provincijama koji su rimski građani da bi se podsjetili svoje baštine.
Livija je uredila da u Rim iz provincija dođu oni koji nemaju tu sreću da su rimski građani i izmole rimskoga boga kojega bi mogli štovati vjerno a da to ne bude tumačeno kao znak drskosti. August je po Livijinu savjetu rekao senatu, napola u šali, da, premda se tim jadnicima očito ne može dopustiti da štuju viša božanstva ? Romu i Julija ? ne smije im se uskratiti kakav bog, ma kako skroman. Na to je Augustov ministar Mecenat, s kime je August već bio raspravljao o prikladnosti uzimanja Romulova imena, odgovorio: ?Dajmo im boga koji će ih dobro čuvati. Dajmo im samoga Augusta.? Augustu je bilo pomalo neugodno, ali priznao je da je Mecenatov prijedlog razborit. Istočnjaci imaju običaj koji bi Rimljani mogli iskoristiti; oni, naime, svoje vladare štuju kao božanstva. Dakako, nije izvedivo da gradovi na istoku štuju cijeli senat i podižu 600 kipova u svakom hramu, a to bi se moglo riješiti tako da štuju senatskoga poglavara, dakle njega. Tako su senatori, polaskani time da svaki od njih utjelovljuje barem šestoti dio božanstva, rado prihvatili Mecenatov prijedlog i Augustovi su žrtvenici odmah podignuti u Maloj Aziji. Njegov se kult proširio, ali isprva samo u graničnim provincijama, koje su bile pod Augustovom izravnom vlašću, a ne u matičnima, koje su bile nominalno pod senatskim nadzorom, ni u samome gradu.
August je odobravao Livijine odgojne postupke s Julijom i vođenjem kućanstva. Bio je priprosta ukusa. Nepce mu je bilo tako neosjetljivo da nije razlikovalo čisto maslinovo ulje od posljednjih užeženih iscjedina dobivenih kad se maslinova kaša treći put protjera kroz tijesak. Nosio je domaću tkaninu. S pravom se govorilo da, koliko je god Livija bila furija, da nije bilo njezina neumorna rada, August ne bi mogao izvršiti golem posao koji je preuzeo, naime vratiti Rimu mir i sigurnost nakon dugotrajne nesreće građanskih ratova ? u kojima je, dakako, on sam igrao tako razornu ulogu. August je radio četrnaest sati na dan, a Livija, barem se tako govorilo, dvadeset i četiri. Ne samo što je upravljala velikim kućanstvom onako učinkovito kako sam opisao, nego je s Augustom ravnopravno sudjelovala u javnim poslovima. Mnogo bi knjiga ispunilo potpuno izvješće o pravnim, društvenim, upravnim, vjerskim i vojnim reformama koje su zajedno proveli, da ne spominjem javne radove koje su pokrenuli, hramove koje su ponovno izgradili i kolonije koje su osnovali. Unatoč tomu, mnogo vodećih Rimljana starijeg naraštaja nije iz pamćenja moglo izbrisati činjenicu da je ta naizgled divna obnova države omogućena vojnim porazom, tajnim umorstvom ili javnim pogubljenjem svakog tko je prkosio vlasti tog odlučnog para. Da njihova isključiva i samovoljna vlast nije bila obavijena plaštem drevnih sloboda, ne bi je dugo zadržali. I tako su se čak četiri puta novi Bruti rotili protiv Augustova života.
