Šef Wagnerovih plaćenika Jevgenij Prigožin je mrtav, ali očajnički pokušaj Zapada da protumači sve što se događalo u posljednjim tjednima njegova života još uvijek živi.
Zapadni političari i analitičari tako još uvijek prebiru po detaljima "Prigožinove odiseje" od plaćenika preko pobunjenika do navodne žrtve ubojstva, tražeći tragove koji bi razotkrili misterij ponašanja Kremlja tijekom rata u Ukrajini i pomogli u usmjeravanju zapadne strategije, piše Foreign Affairs.
Dvije teorije
Mnogi analitičari izvukli su tako zaključak da je ruski režim nestabilan, a utjecaj ruskog predsjednika Vladimira Putina na vlast slab. Prema toj teoriji, Prigožinov sukob s ruskim Ministarstvom obrane signalizira dublju trulež unutar ruske vojske. Činjenica da je pobuna prestala tek kada je intervenirao bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, što u očima promatrača označava Putinovu nesposobnost da upravlja sukobima unutar vlastitog režima. A činjenica da se Prigožin susreo s Putinom nekoliko dana nakon što je marširao na Moskvu govori da Putin više nije nepobjediv.
Drugi analitičari ukazuju pak na činjenicu da je načelnik ruskih Zračno-svemirskih snaga, Sergej Surovikin, navodno smijenjen u kolovozu nakon što ga je Prigožin pohvalio i da su brojni niži časnici doživjeli sličnu sudbinu. Zaključuju stoga, za razliku od ovih prethodnih, suprotno: cijela pobuna bila lažna zastava, koju je osmislio Putin kako bi istjerao nelojalne časnike. Nakon što je misija obavljena, Prigožin je ili ubijen kako bi prikrio Putinove tragove ili možda uopće nije ubijen.
Propuštena lekcija
Ali ova potraga za značenjem zamagljuje pravu lekciju koju je potrebno izvući: Zapad razumije vrlo malo o današnjoj ruskoj politici. Unatoč obilju obavještajnih podataka i informacija, istina je da zapadni analitički establišment – i unutar i izvan vlada – nije bio u stanju razvijetliti motiv Prigožinovog marša na Moskvu, trenutni opraštajući odgovor Kremlja i obrate koji su uslijedili tjednima kasnije. Kad bi nedostatak analitičke jasnoće u vezi s aferom Prigožin bio izuzetak, mogao bi biti prihvatljiv. Nažalost, to je simptom mnogo većeg problema.
Suočeni s dugotrajnim ratom u Ukrajini, mnogi zapadni dužnosnici i njihovi savjetnici drže se ideje da najbrži put do mira vodi kroz Moskvu. Međutim, vrlo je malo vjerojatno da će izazvati promjenu mišljenja u Kremlju - ili promjenu vodstva - čitajući uvijek iste "taloge kave" koji su ih iznevjerili. Bilo bi im puno bolje da se umjesto toga hitnije usredotoče na pomoć Ukrajini.
Neka nova Rusija
Model ruske politike s kojim je radila većina zapadnih analitičara prije rata pretpostavljao je da bi odvajanje ruskih elita od njihove imovine na Zapadu oslabilo političku koordinaciju u Rusiji. Od sredine 2000-ih generirane su police akademskih istraživanja koja proučavaju rusku kleptokraciju, ideju da Rusijom vlada klika ljudi prvenstveno zainteresiranih za nezakonito izvlačenje bogatstva iz države i gospodarstva. Ovo istraživanje implicira da je Putinov najvažniji cilj držati kleptokrate bogatima, a stanovništvo šutljivim. A ta je ideja, zauzvrat, sugerirala da će ruske elite eksplozivno reagirati na sankcije koje su narušile njihove bankovne račune. Iako je ovo shvaćanje kleptokracije bilo razuman opis Rusije u nedavnoj prošlosti, ono se pokvarilo od veljače 2022. Čini se da odvajanje ruskih elita od njihove imovine nije oslabilo Putina.
Isti modeli pretpostavili su da će obični ruski građani progovoriti nakon što vide slike zločina i vreća za mrtvace kako se vraćaju kući iz Ukrajine. Nisu. Milijuni zapadnih dolara, potrošeni kako bi se osiguralo da Rusi postanu svjesni ratnih razaranja, imali su malo učinka. Slično tome, početkom rata, prosvjedi u regijama s etničkim manjinama motivirali su zapadne donatore da daju novac za kampanje koje potiču samoodređenje i "dekolonizaciju" kao način raspirivanja unutarnjih podjela. Ali ti prosvjedi etničkih manjina u međuvremenu su se ugasili.
Ovi propusti naglašavaju razliku između informacije i razumijevanja. Zašto zapadni analitičari ne uspijevaju razumjeti uzroke iza fenomena koje promatraju u Rusiji predmet je akademske rasprave, ali vjerojatno ima veze s golemim fokusom, posljednjih godina, na proučavanje zemlje putem statističkog modeliranja, a ne kroz dubinsko terensko istraživanje. Sve dok se istraživači ne mogu vratiti na teren i izgraditi novi pristup, njihove analize ostat će loše.
Strah od eskalacije
Veliki dio ukrajinske politike Zapada – uključujući kalkulacije o vojnoj pomoći Kijevu, politiku sankcija i samu definiciju ukrajinske pobjede – ostaje utemeljen na pretpostavkama o odlukama koje će ili neće biti donesene u Moskvi. Uzmimo za primjer način na koji su Sjedinjene Države dijelile vojnu potporu Ukrajini. Administracija američkog predsjednika Joea Bidena s vremenom je isporučila većinu onoga što je Kijev tražio, ali sporije nego što su se ukrajinski čelnici nadali – odgoda je to koja je možda pridonijela sporom napretku Ukrajine u njezinoj protuofenzivi u ljeto 2023.
Motivacija za ovaj spori tempo ležala je u zabrinutosti oko eskalacije i u teoriji da bi svaka ruska odluka da upotrijebi nuklearno oružje najvjerojatnije proizašla iz panike. Ta je teorija utemeljena na desetljećima istraživanja i analize ruske nuklearne doktrine. Ali nije jasno je li ona primjenjiva sada, ako je ikad uopće bila. Čini se da zbor vanjskopolitičkih mislilaca u Moskvi koji pozivaju na upotrebu nuklearnog oružja u Ukrajini nije vođen niti jednom od ideja za koje zapadni analitičari vjeruju da vode rusku vanjsku i sigurnosnu politiku. Zapravo, čini se da njihovi argumenti proizlaze iz druge navodne ruske doktrine, točnije ideje o "eskalaciji do deeskalacije"—korištenju nuklearnog ili drugog sličnog katastrofalnog napada da se šokira protivnik da se pokori.
Fokus na Moskvu, a ne na Ukrajinu?
Slična zbrka prati politiku sankcija. Da ne bi bilo zabune, glavni motiv za sankcioniranje Rusije je da se uskraćivanjem prihoda i tehnologije, povećanjem troškova prikupljanja kapitala i smanjenjem likvidnosti umanji njezina sposobnost da vodi rat. Iako nesavršene, zapadne sankcije ruskom tehnološkom i financijskom sektoru uglavnom su postigle ove ciljeve. Ali zapadne sankcije također su osmišljene da nametnu troškove određenim pojedincima povezanim s režimom ili ratom. SAD i Europska unija do sada su sankcionirale više od 2000 ruskih pojedinaca i entiteta. Te su sankcije osmišljene na način da stvore razdor između Putina i ruske vladajuće elite. Ali, ruski su milijarderi sada otprilike 100 milijardi dolara siromašniji nego što su bili prije rata i tek se očekuje da postave bilo kakav vidljiv izazov Putinu.
U konačnici, Zapad je u politici vođenja rata u Ukrajini fokus stavio na Moskvu. Washington je strateški poraz Rusije stavio ispred postizanja potpune ukrajinske pobjede. Američka vlada i američki analitičari više vremena provode raspravljajući o finijim točkama "kremliologije" nego ispitujući strategije za ukrajinsku pobjedu. To dovodi do iskrivljene percepcije o tome gdje se rat nalazi i što bi ga moglo okončati. Državni tajnik Antony Blinken u srpnju je za CNN izjavio: "U smislu onoga što je Rusija željela postići, što je Putin želio postići, već su podbacili, već su izgubili."
Dvije Rusije
Ali, Rusija nastavlja borbu. Problem za Washington, i što je još važnije za Ukrajinu, je u tome što Rusija koja je možda strateški poražena potezima Zapada nije ista ona Rusija s kojom je Ukrajina u ratu. Blinken i drugi pretpostavljaju da je ruskim čelnicima stalo do nacionalnog interesa i da ih se ne smatra odgovornima za povredu tog interesa. Činjenica da se Rusija nastavlja boriti unatoč gubicima sugerira da je na djelu drugačija logika.
Nemogućnost zapadnjaka da putuju u Rusiju i provedu nova istraživanja znači da je malo vjerojatno da će doći do boljeg razumijevanja motiva koji pokreću donošenje odluka u Kremlju. I tako je otrežnjujuća istina da su pokušaji zapadnih zemalja da ostvare svoje političke ciljeve analizom događanja u Rusiji i odluka ruskog vodstva u najboljem slučaju osuđeni na neučinkovitost.
Dobra je vijest da, iako Zapad možda ne može utjecati na rusko vojno donošenje odluka, još uvijek moguće ojačati sposobnost Ukrajine da napreduje na bojnom polju i povrati svoj teritorij. Zapad nije uspio odvratiti Rusiju od bombardiranja civila, ali može ojačati ukrajinsku protuzračnu obranu i tako onemogućiti ruskim raketama i dronovima da pogađaju svoje ciljeve. Iako niti jedna od tih akcija ne može natjerati Rusiju da prekine rat, može pomoći Ukrajincima da ostanu živi.
Neki bolji cilj
U nedostatku bilo kakve mogućnosti da se procijeni kako će se Moskva ponašati, sigurnosna jamstva G-7 obećana nakon srpanjskog NATO-a samita u Vilniusu trebala bi biti čvrsto usmjerena na povećanje vojnih utjecaja u Ukrajini. Zapadne zemlje trebale bi privilegirati razvoj i provedbu sankcija koje izravno ciljaju na ratne napore umjesto pokušaja poticanja političkih promjena u Rusiji. U praksi, to bi značilo, zatvoriti rupe u zakonu koji bi trebao sprječavati protok novca i tehnologije u Rusiju.
I dok Zapad slabi otpornost Rusije, trebao bi se usredotočiti na povećanje otpornosti Ukrajine ubrzavanjem napretka zemlje prema europskim integracijama i poticanjem ulaganja u infrastrukturu i tehnologiju koja će zemlji biti potrebna da vrati svoje gospodarstvo vrati na noge. Zapadni analitičari i političari, ako ništa drugo, imaju čvrste dokaze da su politike potpore ukrajinskom gospodarstvu i politike slabljenja ruske financijske sposobnosti za vođenje rata učinkovite, a znaju i kako ih prilagoditi da budu još učinkovitije.
Ti isti analitičari i političari ostat će zbunjeni događanjima unutar same Rusije, ali taj će se problem riješiti s vremenom. Do tada, zapadna politika trebala bi se usmjeriti na stvari koje Zapad razumije, a ne na stvari koje je razumije, zaključuje Foreign Affairs.
