Dok Rusija pokušava evakuirati civile iz Hersona uoči ukrajinske protuofenzive, Dmytro Bahenko razmišlja o mjesecima koje su on i njegova obitelj živjeli tamo pod okupacijom - i potajno za BBC snimali svoj život, uz veliki rizik…
"Danas sam vidjela robota. Letio je… Htio me ubiti", šapnula mi je petogodišnja kći Ksusha, svjedoči Dmytro. Nije joj bilo jasno što je vidjela tog dana. Ali bila je jako uznemirena.
Ništa nije isto otkako su ruski vojnici po prvi put prošli pored njihovog prozora 1. ožujka. Od tada, Dmytrov svakodnevni posao bio je - lokalni izvjestitelj.
"Nikada nisam mislio da ću snimati invaziju na svoj rodni grad - jedinu ukrajinsku regionalnu prijestolnicu koja je zarobljena", prepričava.
Kako zaštititi Ksushu od brutalnosti ruske invazije, a sam ostati mentalno zdrav? Postalo je to središnje pitanje njihovih života, dok su se Dmytro i supruga Lidia borili s novom stvarnošću.
"Prvih nekoliko dana naš grad je bio zaleđen - snimio sam prazninu dok su škole bile zatvorene, vladine zgrade napuštene, a tvornice i uredi prazni. Većina ljudi se pritajila", prisjeća se Dmytro.
Nakon što su zauzele Herson, ruske snage pokušavale su napredovati prema obližnjem Mikolaivu i žestoko su granatirale to područje.
"Odvukli smo naše madrace u hodnik, dalje od prozora, i izmišljali igrice kako bismo odvratili Ksushinu pažnju. Postao sam stručnjak za 'lutke od sjena', a pauci su postali moja specijalnost. Lidia i ja bismo zviždali, sve da pokušamo prigušiti buku da kći mirno zaspe", govori.
Ironija je - Ukrajina je desetljećima pomagala hraniti svijet, ali u tih prvih nekoliko dana oni su se mučili nabaviti najosnovnije stvari…
"Uspio sam nabaviti posljednje krumpire", rekao mu je umorno jedan čovjek kojeg je početkom ožujka snimao u centru grada. Nije bilo ni devet ujutro.
Ipak, kako prepričava, činilo se da su ljudi iz Hersona sve - samo ne pomireni s ovakvom svojom sudbinom. Prosvjedi protiv okupacije započeli su vrlo rano, a potpuno eskalirali u sljedećih nekoliko tjedana. Dmytro kaže kako su ruske trupe djelovale šokirano - jer su u svojim umovima stigli kao "osloboditelji".
"Počeo sam voziti bicikl do pravoslavne crkve gdje se okupljala lokalna zajednica i odakle sam mogao pomoći drugima u praktičnim zadacima. Upoznao sam karizmatičnog svećenika, oca Serhiya Chudynovicha. Činilo se da ima posebnu energiju, jureći s jednog mjesta na drugo. Vodio je društveni centar, kafić i mobilni frizerski salon, i što je možda najvažnije, riskirao je svoj život prelazeći vojne linije kako bi skupio lijekove koji više nisu bili dostupni u Hersonu", prisjeća se.
"Strašno je kad voziš i puca se na tebe. Moraš brzo pobjeći", rekao mu je svećenik.
Ritam relativnog mira, začinjen trenucima ekstremne opasnosti, postao je ritam njihovih života. Čak su i razdoblja zatišja postajala se napetija.
Na drugom kraju grada, dva tjedna nakon što su ruske trupe prvi put umarširale u Herson, otac Serhiy je donio odluku da će održati javni sprovod za poginulog ukrajinskog vojnika - i da će ga prenositi uživo za one koji nisu mogli prisustvovati.
Nije to bilo bezazleno. Otac Serhiy priznao je da se odavanje počasti mrtvom ukrajinskom vojniku može shvatiti kao provokacija…
U međuvremenu su se prosvjedi protiv okupacije nastavili, a 21. ožujka raspoloženje se promijenilo. Ruska vojska počela je raspršivati suzavac i bacati šok granate.
"Mnogo je ljudi ozlijeđeno. Nakon toga uslijedio je još veći obračun. Sve je više ljudi nestalo", prisjeća se Dmytro.
Bojao se da će on biti sljedeći.
"Jesu li možda pronašli moje poruke u telefonu nekog od uhapšenih? Možda će me zaustaviti i pretražiti, i otkriti moje videozapise…", govori.
Sljedeće noći našli su se s njegovom trudnom sestrom Marynom i njezinim suprugom Vitalijem, i to u domu koji se Maryna i on dijelili s roditeljima dok su odrastali. Tamo, za kuhinjskim stolom za kojim su kao djeca doručkovali, razgovarali su o ratu.
"Maryna je provjeravala cijene koje vozači naplaćuju da odvezu ljude iz grada. Počeli su s 1500 dolara samo da pređu crtu fronte i do nedalekog Mikolajeva", prepričava Dmytro.
Jako teško bi si to mogli priuštiti, ali počeli su se osjećati očajno. Maryna nije htjela roditi pod okupacijom, a Vitaliju više nije bilo sigurno ići na posao. Upravljao je privatnim luksuznim imanjem u sklopu kojeg je bio hotel, konjušnica i mali zoološki vrt. Sve se to nalazilo izvan grada, što je značilo prolazak kroz nekoliko opasnih kontrolnih točaka svaki dan…
"30. ožujka ponovo sam biciklirao do crkve oca Serhiyja. Ali kad sam stigao, otkrio sam da su i njega odvele ruske vlasti. Brzo sam izbrisao sve njegove poruke koje mi je poslao i nervozno čekali vijesti", prisjeća se Dmytro.
Te je noći svećenik na društvenim mrežama objavio da je pušten neozlijeđen, no Dmytrovi kasniji posjeti crkvi sugerirali su da se čovjek promijenio - djelovao je umorno i rastreseno.
"Tijekom tjedana postajao je sve udaljeniji od mene i drugih koji su ga posjećivali. Više nije ni išao u crkvu. Kad sam ga nazvao rekao mi je da je sve u redu", govori.
Ipak, krajem travnja oglasio se na društvenim mrežama. Otac je otkrio ne samo da je pobjegao iz Hersona, već i sve što se događalo kada su ga uhvatili. Kazao je kako su ga neidentificirani Rusi natjerali da klekne, uhvatili mu glavu i prijetili mu da će ga silovati. Pod prisilom je, kaže, pristao postati ruskim suradnikom.
"Iskreno govoreći, sramim se", napisao je u svojoj objavi.
Dmytro prepričava kako su se u tim trenutcima počeli osjećati promatrano.
"Željeli smo se pobuniti, pa smo Lidia i ja proslavili godišnjicu provalom u napušteni hotel, gdje smo se fotografirali i jeli gruzijsku hranu. Popeli smo se na krov i gledali. Vidjeli smo naš grad u novom, čudnom svjetlu. Čak su i najbezazleniji detalji djelovali sablasno", rekao je.
Ruske snage pojačale su od tada svoju kampanju, kako bi Herson oslobodile ukrajinskog identiteta. Ukrajinske zastave i simboli su uklonjeni, spomenici njihovim herojima uništeni.
6. svibnja, visoki ruski dužnosnik Andrey Turchak posjetio je grad i objavio: "Rusija je ovdje zauvijek. U to ne bi trebalo biti sumnje. Neće biti povratka."
"Sve je to bila priprema za proslavu pobjede. Snimio sam obične ljude u Khersonu kako otvoreno pokazuju svoju podršku Rusima noseći vrpce svetog Jurja - simbol ruskog vojnog trijumfa", prisjeća se Dmytro.
Pritisak je rastao i unutar njihove obitelji.
"Mog šurjaka Vitalija posjetila je ruska Federalna služba sigurnosti (FSB). Rekao mi je da mu je jedan od muškaraca dodao ručnu bombu, izvukao iglu i otišao. Kad se vratio, smijući se rekao je da je to bila samo šala", kazao je.
Drugi službenik FSB-a rekao je Vitaliju da se javi s dokumentacijom, kako bi on i Maryna mogli biti prebačeni na Krim. Oni se, naravno, nisu htjeli preseliti na tamo.
"Ovaj incident pokazao je krhkost situacije za sve nas", rekao je.
Maryna i Vitaly spakirali su se i pripremili za odlazak idućeg dana, a i Dmytro je rekao da bi trebala poći i njegova obitelj…
"Mahnito smo se pakirali. Zapisali smo podatke o Ksushi, uključujući i tko će biti njezini skrbnici ako ne preživimo, na komad papira koji smo sakrili u njezin držač za iskaznicu iz knjižnice. Objesili smo joj ga oko vrata", prepričava.
Odjurili su u konvoju, nervozno prolazeći jednu kontrolnu točku za drugom. Sve je to bilo neugodno blizu prve crte rata.
"A onda, nakon 34 kontrolne točke, ugledali smo ukrajinsku zastavu. Iste boje kao polja žute uljane repice i plavo nebo kroz koje smo se sada vozili. Boje slobode", kazuje Dmytro.
Pet mjeseci kasnije, obitelj živi u Kijevu. Dmytrova sestra Maryna rodila je dječaka.
