Deseci tisuće civila zarobljeni su u ukrajinskom Mariupolju te nemaju struju, vodu i plin. Napori za otvaranje humanitarnog koridora nisu uspjeli, no neki su uspjeli pobjeći.
Nadia Denisenko je s djecom pobjegla iz Mariupolja nakon tri tjedna. Kako je ispričala za BBC, živjeli su u hladnom stanu bez prozora, koje je uništila granata koja je eksplodirala u blizini. Danima su, kazala je, jeli vrlo malo, a pili gotovo ništa.
"Bili smo sretni što smo imali flaširanu vodu. Popili bi je u sekundi", ispričala je Nadia prisjećajući se trenutka kad je s 5-godišnjim i 14-godišnjim sinom te 12-godišnjom kćeri stigla na relativno sigurno mjesto.
"Kad je počeo rat, moj najmlađi sin je rekao 'Mama, htio bih kruha'", ispričala je Nadia.
Kazala je da situacija u Mariupolju izgleda kao da je iz pakla.
"Živite ne znajući hoćete li se probuditi živi ujutro", kazala je.
"Bili smo jako granatirani. Nije ih bilo briga... Moj sin je stalno pitao: 'Zašto ima eksplozija?'. Rekla bih mu: 'Ne brini sine. To je samo vatromet'", kazala je Nadia.
Ispričala je da su za vrijeme boravka u Mariupolju susjedi u poljskoj kuhinji koja je bila smještena na ulici kuhali ono malo hrane što su imali.
"Često smo ostajali vani jer je bilo toplije nego unutra", kazala je.
Posljednja dva dana tamo nisu imali ništa za jesti. Čak ni žitarice ili zobene pahuljice. Nije bilo važno imate li novca. U gradu više nije bilo hrane.
U jednom pokušaju bijega otišli su do mjesta na kojem je bilo puno automobila te su vjerovali da s tog mjesta počinje evakuacija. No onda je započeo napad.
"Bilo je namjerno", kazala je Nadia.
Ona i djeca su preživjeli nakon što ih je muškarac gurnuo unutar zgrade. Nakon što su izašli iz nje, svjedočili su strašnim prizorima, kazala je Nadia.
Jedan automobil je bio pogođen granatom, a vojnik koji je tim autom pokušao odvesti obitelj iz grada imao je ranu na glavi.
Ona ga je s ostalima odvela u podrum, gdje mu je djevojka, koja nije bila liječnica, običnom iglom i koncem zašila nekoliko šavova.
"Nakon što smo vidjeli sve ovo vratili smo se kući i moj mlađi sin me pitao: 'Mama, zašto nas pokušavaju ubiti?'", prisjetila se Nadia.
Nekoliko dana kasnije, 17. ožujka, uspjeli su izaći iz grada u konvoju sastavljenom od privatnih vozila. Prvo su došli do sela Manguš pa su krenuli u Berdjansk, a od tamo su se ukrcali na autobus za Zaporižje. Na putu je bio velik broj punktova koje su postavili ruski vojnici ili separatisti koje podržava Rusija.
"Provjerili su nas, posebno muškarce, naše telefone", kazala je.
Znajući da bi ih mogli pretresti, Nadia je izbrisala sve slike koje je imala iz Mariupolja.
"Kad smo otišli iz grada, bila sam prljava i prekrivena blatom. Nisam se tuširala. Kad nemaš što popiti, ne razmišljaš o tuširanju", kazala je Nadia.
Ispričala je da im je trebalo pet dana da od Zaporižja doputuju do Lavova. Nadia je kazala kako se u Lavovu osjećaju sigurno.
"Možemo kupiti hranu, ali moj sin i dalje skriva kruh, bombone. Skriva to u različitim dijelovima stana u kojem smo odsjeli", kazala je.
Kada ga je pitala zašto to radi, on joj je odgovorio: "sutra ću nešto pojesti".
Nadia smatra da će njezina djeca prebroditi ono što su prošla. Jednog dana, kazala je Za BBC je kazala da se u Mariupolj želi vratiti kada se rat završi, a grad se obnovi.
