Tri mjeseca prije ruske invazije na Ukrajinu direktor CIA-e William Burns i američki veleposlanik u Rusiji John Sullivan sastali su se u Moskvi sa savjetnikom ruskog predsjednika Nikolajem Patruševim. Burns i Sullivan obavijestili su ovog Putinovog jastreba da znaju za agresivne ruske planove te da će Zapad snažno odgovoriti ako Kremlj krene u akciju. Prema Burnsovim riječima, Patrušev o invaziji nije rekao ni riječi. Umjesto toga, pogledao je Amerikance ravno u oči i poslao poruku koju je Burns shvatio kao: "Ruska vojska može postići što god želi".
Kad su se Amerikanci vratili kući, obavijestili su američkog predsjednika Joea Bidena da je Moskva donijela odluku. Nedugo zatim Washington je počeo upozoravati svijet da je ruska agresija neizbježna. Dakle, tri mjeseca uoči invazije, Kremlj je znao da su SAD razotkrile ruske ratne planove i da će svijet biti spreman za napad, ali Putin je svejedno odlučio skrivati svoje namjere pred vlastitim trupama i većinom svojih najbližih suradnika. Svi su oni za invaziju saznali tek nekoliko dana ili čak sati prije početka ofenzive. I upravo je ta tajanstvenost bila pogreška, piše Foreign Affairs. Orkestrirajući napad sa samo malom skupinom savjetnika, Putin je potkopao mnoge prednosti koje je njegova zemlja u Ukrajini trebala imati.
Putinove trupe imale su više borbenog iskustva, bile su brojnije i opremljenije od ukrajinskih pa je većina zapadnih analitičara pretpostavljala da Kijev neće moći dugo izdržati napad ruskih snaga. No, to se nije dogodilo. Zašto? Odgovor ima mnogo komponenti, piše Foreign Affairs.
Malo vremena za pripreme
Pretjerana tajanstvenost dala je ruskoj vojsci i zapovjednicima premalo vremena za pripremu zbog čega su pretrpjeli prilično teške gubitke. Također, Rusija je stvorila plan invazije koji je bio prožet pogrešnim pretpostavkama, proizvoljnim smjernicama i pogreškama u planiranju koje su odstupale od ključnih ruskih vojnih načela.
Invazija se u početnoj fazi rata oslanjala na višestruke linije napada bez pratećih snaga, vezavši vojsku za operativne ciljeve koji su bili preambiciozni za veličinu njezinih snaga.
Nije pomoglo niti to što je Kremlj vjerovao da su ratni planovi održivi, da Ukrajina neće pružiti veliki otpor te da potpora Zapada neće biti toliko jaka da bude prevaga. I kao rezultat toga Rusija je bila šokirana kada je naletjela na odlučan otpor Ukrajinaca potpomognut zapadnim obavještajnim službama i oružjem.
No, pogrešno bi bilo misliti da su ruske oružane snage nesposobne ili da nisu sposobne učiti. Rusi i dalje mogu izvršiti neke vrste složenih operacija, kao što su masovni udari na ključnu ukrajinsku infrastrukturu, no to su izbjegavali u prvoj fazi rata kada se Moskva nadala da će Ukrajinu osvojiti uglavnom netaknutu. Ruska je vojska učila na svojim greškama i napravila velike prilagodbe, poput smanjivanja svojih ciljeva i novog kruga mobilizacije ili korištenja alata za elektroničko ratovanje koji ometaju ukrajinske vojne komunikacije.
Ruske snage mogu držati viši borbeni intenzitet od većine drugih vojski - od prosinca su ispaljivali impresivnih 20.000 topničkih granata dnevno. Djeluju dosljednije i stabilnije od prelaska u obranu krajem 2022., što otežava napredovanje ukrajinskih trupa.
Prilagodba strategije
Ipak, teško je vjerovati da će ispuniti svoj prvotni cilj - pretvaranje Ukrajine u marionetsku državu. Ali mogla bi nastaviti prilagođavati svoju strategiju i učvrstiti okupirana područja na jugu i istoku kako bi na koncu iz ralja poraza ipak izvući nešto skromniju varijantu pobjede.
Prije početka rata u Ukrajini, ruska vojska je imala nekoliko poznatih strukturnih problema, od kojih je svaki potkopavao njezinu sposobnost da provede veliku invaziju. Nakon pada SSSR-a, kada su iz godine u godinu padali izgledi za kopneni sukob s NATO-om, ruski čelnici više nisu mogli niti opravdavati tako veliku vojsku. Tako je ranih 90-ih godina prošlog stoljeća započeo proces reforma i modernizacije oružanih snaga. Cilj je bio stvoriti vojsku koja je bila manja, ali profesionalnija i okretnija, spremna brzo suzbiti pobune na ruskoj periferiji.
Do 2020. godine činilo se da je vojska ispunila mnoga svoja mjerila. Ruski ministar obrane Sergej Šojgu izjavio je da je 70 posto opreme njegove zemlje novo ili modernizirano. Zemlja je imala sve veći arsenal konvencionalnog preciznog streljiva, a vojska je imala više profesionalnog vojnog osoblja nego ročnika. Rusija je, također, izvela dvije uspješne operacije, jednu u Siriji, kako bi poduprla režim Bašara al-Asada, i drugu kako bi zauzela teritorij u istočnoj Ukrajini.
Neučinkovita reforma
No masovna invazija Ukrajine 2022. razotkrila je te reforme kao nedovoljne. U nastojanju da se modernizira vojska zanemaren je, primjerice, sustav mobilizacije. Pokušaji da se nabavi bolje oružje i poboljša obuka nisu se pretočili u povećanje vještine na bojnom polju. Navodno nova oprema koju su dostavljale ruske tvornice često je imala ozbiljne nedostatke. Stope kvarova ruskih projektila su visoke, a mnogi njezini tenkovi nemaju odgovarajuću opremu za samoobranu, što ih čini vrlo ranjivima na protutenkovsko oružje. U međuvremenu, malo je dokaza da je Rusija modificirala svoje programe obuke uoči svoje invazije u veljači 2022. kako bi pripremila trupe za zadatke s kojima će se kasnije suočiti u Ukrajini. Raspoređivanjem mnogih jedinica u blizini ukrajinske granice gotovo godinu dana prije rata i držanjem opreme na terenu, ruska vojska je lišila svoje vojnike sposobnosti vježbanja odgovarajućih vještina i provođenja potrebnog održavanja opreme.
Ruski napori za modernizaciju također nisu uspjeli iskorijeniti korupciju, koja još uvijek pogađa više aspekata ruskog vojnog života. Oružane snage zemlje često su napuhavale broj predratnog osoblja u pojedinim postrojbama kako bi ispunile kvote novačenja, dopuštajući nekim zapovjednicima da ukradu višak sredstava.
U vojsci općenito vlada nepouzdana i nejasna komunikacija u zapovjednom lancu, što je vjerojatno navelo rusko vodstvo da vjeruje da su njezine snage bolje, kvantitativno i kvalitativno, nego što su stvarno bile na početku invazije.
Modernizacija je možda pomogla Rusiji tijekom manje invazije na Ukrajinu 2014. i zračnim napadima u Siriji. Ali ne čini se da je Kremlj išta naučio iz svog operativnog iskustva u oba sukoba. Primjerice, Rusija je u oba imala mnogo kopnenih timova specijalnih snaga za usmjeravanje nadolazećih napada, nešto što joj je nedostajalo u sadašnjem ratu. Rusija je također imala jedinstveno operativno zapovjedništvo, koje je stvorila tek nekoliko mjeseci nakon početka prošlogodišnje invazije u Ukrajini.
Loše planiranje
Nastali neuspjesi možda su iznenadili velik dio svijeta. Ali oni nisu bili šok za mnoge stručnjake koji promatraju rusku vojsku. Iz procjene strukture snaga u zemlji znali su da nije prikladno poslati snage od 190.000 ljudi u veliku susjednu državu preko više linija napredovanja. Stoga su bili začuđeni kako je Kremlj naredio vojsci da učini upravo to.
Da bismo razumjeli kako je rusko loše planiranje potkopalo njezin učinak i prednosti, korisno je zamisliti kako bi invazija na Ukrajinu započela da je Moskva slijedila svoju propisanu vojnu strategiju. Prema ruskoj doktrini, međudržavni rat poput ovog trebao bi započeti tjednima zračnih i raketnih napada na neprijateljsku vojnu i kritičnu infrastrukturu tijekom onoga što stratezi nazivaju "početnim razdobljem rata". Ruski planeri smatraju ovo odlučujućim razdobljem ratovanja, s operacijama zračnih snaga i raketnim napadima, koji traju između četiri i šest tjedana, osmišljenim da nagrizu vojne sposobnosti i sposobnost otpora protivničke zemlje. Prema ruskoj teoriji, kopnene snage obično se raspoređuju da osiguraju ciljeve tek nakon što su zračne snage i raketni napadi postigli mnoge od svojih ciljeva.
Zračne svemirske snage Rusije (VKS) je izvodio udare na ukrajinske položaje na početku rata. Ali nije sustavno napadao kritičnu infrastrukturu, vjerojatno zato što su Rusi vjerovali da će morati brzo administrirati Ukrajinom i željeli su zadržati njezine rukovodeće objekte netaknutima, a ukrajinsko stanovništvo apatičnim. Ključno, ruska vojska je angažirala svoje kopnene trupe prvog dana, umjesto da je čekala dok nije uspjela očistiti ceste i potisnuti ukrajinske jedinice. Rezultat je bio katastrofalan. Ruske snage, koje su žurile ispuniti ono za što su vjerovali da su bile zapovijedi da stignu u određena područja u određeno vrijeme, prekoračile su svoju logistiku i našle se prikliještene određenim rutama od strane ukrajinskih jedinica.
Odstupanje od vojne doktrine
Teško je točno znati zašto je Rusija tako naprasno odstupila od svoje vojne doktrine (i od zdravog razuma). Ali jedan razlog se čini jasnim: političko uplitanje Kremlja. Prema informacijama do kojih su došli novinari The Washington Posta , rat su planirali samo ruski predsjednik Vladimir Putin i njegovi najbliži ljudi u obavještajnim službama, oružanim snagama i Kremlju. Na temelju ovih izvještaja, ovaj tim se zalagao za brzu invaziju na više frontova, ludi juriš na Kijev kako bi se neutralizirao ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, kroz ubojstvo ili otmicu, te postavljanje mreže suradnika koji bi upravljali novom vladom - koraci koje bi šira, iskusnija skupina planera mogla objasniti da ne bi uspjeli.
Ratni planovi Kremlja, naravno, objavljeni su mjesecima prije rata. Kao što su izvijestile brojne novinske kuće, uključujući The New York Times i The Washington Post, američke obavještajne agencije otkrile su detaljne i točne nacrte ruskih planova i potom ih podijelile s medijima, kao i sa saveznicima i partnerima. Umjesto da prekine invaziju, Kremlj je inzistirao novinarima i diplomatima da su veliki kontingenti trupa okupljeni na ukrajinskim granicama tamo radi obuke i da nema namjeru napasti svog susjeda. Ove tvrdnje nisu zavarale Zapad, ali jesu zavarale većinu Rusa - uključujući i one u oružanim snagama. Kremlj je zatajio svoje ratne planove od vojnih dionika na mnogim razinama, od pojedinačnih vojnika i pilota do generalnih časnika, a mnoge trupe i dužnosnici bili su iznenađeni kada su primili zapovijed za invaziju.
Budući da većina vojnih vođa nije bila uključena u planiranje do posljednjeg trenutka, nisu mogli ispraviti velike pogreške. Pretjerana tajnost također je značila da je Moskva propustila nekoliko ključnih prilika da pripremi obrambenu industriju za proizvodnju i skladištenje osnovnog streljiva. Čak i nakon što su bile stacionirane u blizini Ukrajine, ruske jedinice nisu bile popunjene niti opskrbljene na odgovarajućoj razini, vjerojatno zato što su planeri vjerovali da trupe izvode vježbe obuke. A budući da vojska nije imala vremena koordinirati svoje sustave elektroničkog ratovanja, kada su ruske snage pokušale ometati ukrajinske komunikacije, ometale su i svoje.
Surovikin konsolidirao obranu
Zanimljivo, ruske snage su tijekom godine rata pokazale su više sposobnosti u obrani nego u ofenzivi, osobito na jugu, gdje su stvorile slojevitu obranu kroz koju su se ukrajinske snage teško borile. General Sergej Surovikin, koji je u listopadu imenovan glavnim ruskim zapovjednikom, prethodno je bio zapovjednik južne operativne skupine, a to je iskustvo prenio i na druge regije koje Rusija dijelom okupira. Vojnici su tako iskopali opsežne rovove i stvorili druge obrambene položaje.
Podsjetimo,, Rusija se povukla iz grada Hersona i prešla u obranu tek nakon što je Surovikin postavljen za ratnog zapovjednika. Putin je također priznao da će sukob biti težak kada Surovikin preuzme dužnost. Ove promjene sugeriraju da je Putin možda dobio realističnije ocjene situacije u Ukrajini za vrijeme Surovikinovog mandata.
Ipak, u siječnju 2023. Surovikin je degradiran u korist generala Valerija Gerasimova. Iako su razlozi za ovu promjenu zapovjedništva nejasni, iza nje možda stoje intrige u Kremlju, a ne neki konkretan neuspjeh Surovikinovog vodstva. I nijedan ruski zapovjednik nije uspio slomiti volju Ukrajine da se bori iako Rusija nastavlja ispaljivati projektile koji nanose patnju ukrajinskom narodu.
Putinovi ciljevi
Kremlj, međutim, teži učiniti više od pukog držanja zemlje koju je već zauzeo. Putin je jasno dao do znanja da želi sve četiri pokrajine koje je Moskva nezakonito anektirala u rujnu, Donjeck, Herson, Lugansk i Zaporizhzhia, a na televizijskom sastanku u prosincu prošle godine naznačio je da je spreman proći "dug proces" kako bi ih dobio. Putinovi smanjeni ciljevi i iznenadna iskrenost o duljini rata pokazuju da se Kremlj može prilagoditi svojoj oslabljenoj poziciji i uvjetovati svoje stanovništvo za dugi obračun. Rusija se, dakle, ili razvija ili kupuje vrijeme dok ne obnovi svoje snage. Pitanje je hoće li njegove izmjene biti dovoljne.
Samo će vrijeme pokazati hoće li Rusija moći spasiti svoju invaziju ili će ukrajinske snage prevladati. Sukob je već krenuo nepredvidljivim tijekom, pa bi Zapad trebao izbjegavati ishitrene prosudbe o tome što je pošlo po zlu s ruskom invazijom, kako ne bi donio krive procjene, osmislio pogrešne strategije ili nabavio nepotrebne vrste oružja. Kao što je Zapad precijenio ruske mogućnosti prije invazije, sada bi ih mogao podcijeniti, piše Foreign Affairs.
