Velikog ukrajinskog romanopisca Andreja Kurkova i njegovu suprugu probudio je u Kijevu 24. veljače zvuk ruskih projektila. Isprva nije mogao vjerovati što se događa. "Morate se psihički naviknuti na ideju da je rat počeo", napisao je.
Taj osjećaj nevjerice imaju još uvijek mnogi promatrači. Zbunjeni ruskim otvorenim i masovnim napadom, zadivljeni upornim i uspješnim otporom koji je Ukrajina pružila.
Tko bi u tim prvim danima rata, dok su ruske kolone napredovale, mogao predvidjeti da će se obje strane boriti i više od godinu dana kasnije? Uz toliko više oružja, ljudi i resursa, činilo se da će Rusija slomiti Ukrajinu i zauzeti njezine glavne gradove u svega nekoliko dana.
No, rat je ušao duboko u svoju drugu godinu i to na sasvim neočekivan način. Umjesto brzog napredovanja i odlučujućih bitki, svjedočimo oštrom sukobu duž sve bolje ojačanih borenih linija, piše Foreign Affairs.
Prizori koji dolaze iz istočne Ukrajine - vojnici do koljena u blatu, dvije strane okrenute jedna prema drugoj iz rovova i ruševine zgrada preko pustoši uzburkane granatama - podsjećaju na fotografije sa zapadne fronte 1916. ili Staljingrada 1942.
Kao dva svjetska rata
Prije ruske invazije, mnogi su pretpostavljali da ratovi među velikim silama 21. stoljeća, ako do njih uopće dođe, neće biti kao oni prije njih.
Vjerojatno bi se koristile nove generacije naprednih tehnologija, uključujući autonomne oružene sukobe; rat bi se odvijao u kibernetičkom prostoru, vojnici na tlu ne bi bili toliko važni.
Umjesto toga, Zapad se suočio s još jednim ratom između država na europskom tlu, koji vode velike vojske. To je samo jedan od načina kako ruska invazija na Ukrajinu asocira na dva svjetska rata. Ovaj rat, kao i oni prije njega, potaknut je nacionalizmom i nerealnim pretpostavkama o tome kako je lako svladati neprijatelja.
Borbe se odvijaju u civilnim područjima koliko i na bojnom polju, pustošeći gradove i sela, tjerajući stanovnike u bijeg.
Troše se ogromni resursi, zaraćene strane moraju regrutirati ročnike, a Rusija je prisiljena koristiti i usluge plaćeničke vojske. Traga se za novim i smrtonosnijim oružjem, koje nosi potencijal opasne eskalacije. Posljedice se osjećaju u drugim zemljama.
Osjetljivo pitanje budućnosti
Iskustvo Prvog svjetskog rata trebalo bi nas podsjetiti na strašnu cijenu dugotrajnih i žestokih oružanih sukoba. I tada se očekivalo da će rat biti kratak.
Ukrajina i svijet sada se suočavaju s uznemirujućim pitanjem: koliko će dugo Rusija ustrajati? Koji će još užasi biti naneseni Ukrajini i njezinom narodu? Koje zemlje mogu prestati strahovati od toga da bi se rat mogao preliti izvan ukrajinskih granica? Povijest nudi mračno upozorenje, ali za budućnost. Kada rat u Ukrajini konačno završi.
Ukrajina i njezini saveznici mogu se nadati nadmoćnoj pobjedi i padu ruskog predsjednika Vladimira Putina. No, ostane li Rusija u nemiru, ogorčena i izolirana, kao mnogi Nijemci u međuratnom periodu, onda bi kraj jednoga rata mogao postaviti temelje za drugi rat.
U proljeće 1914. malo tko je mislio da je moguć kopneni rat između velikih europskih sila. Europske države, kako su njihovi stanovnici samozadovoljno pretpostavljali, bile su previše napredne, previše ekonomski integrirane - previše "civilizirane" - da bi pribjegle međusobnim oružanim sukobima.
Ratovi su se odvijali na periferiji Europe, osobito na Balkanu ili u kolonijama, gdje su se Europljani borili protiv manje moćnih naroda, ali ne i na samom kontinentu.
Slično je bilo i u prvim tjednim 2022. godine. Političari i javnost na Zapadu bili su skloni promatrati ratovanje kao nešto što se događa negdje drugdje, bilo u obliku pobuna protiv političkih režima ili u obliku beskrajnih sukoba u pojedinim državama. Za one u sretnijim dijelovima svijeta - Sjevernoj Americi, Europi, većem dijelu Azije i Pacifika - ratovi su bili stvar prošlosti ili daleko.
Sarajevski sindrom
I 1914. i 2022. bili su u krivu oni koji su smatrali da rat nije moguć. Godine 1914. došlo je do opasnih i neriješenih napetosti među europskim silama, kao i do nove utrke u naoružanju i regionalnih kriza, zbog kojih se počelo govoriti o ratu.
Slično tome, u mjesecima koji su prethodili ruskoj invaziji, Moskva je jasno izrazila Zapadu svoje nezadovoljstvo, a ruski predsjednik Vladimir Putin dao je mnoge naznake svojih namjera. Umjesto da se oslanjaju na pretpostavke o maloj vjerojatnosti rata punih razmjera, zapadni čelnici trebali su obratiti pozornost na Putinovu retoriku o Ukrajini.
Naslov poduljeg eseja koji je Putin objavio 2021. - "O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca"- sve govori. Ne samo da je Ukrajina bila rodno mjesto same Rusije, tvrdio je Putin, već su njeni narodi uvijek bili Rusi. Prema njegovom mišljenju, zloćudne vanjske sile - Austro-Ugarska prije Prvog svjetskog rata i Europska unija danas - pokušale su odvojiti Rusiju od njezinog zakonitog naslijeđa.
Putin je također citirao lidere s početka dvadesetog stoljeća u zaključku da je rat razumna opcija. Nakon atentata srpskog nacionalista na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda u Sarajevu u lipnju 1914., vladari Austro-Ugarske brzo su se uvjerili da moraju uništiti Srbiju, čak i ako to znači rat sa Rusijom, zaštitnicom Srbije.
Ruski car Nikola II još je bio ljutit radi poniženja koje je doživio kada je Austro-Ugarska anektirala Bosnu od Osmanskog Carstva 1908. godine, i zakleo se da više nikada neće odustati. Njemački car Wilhelm II, koji je zapovijedao najmoćnijom vojskom na svijetu, bojao se ispasti kukavica. Svaki od ovih vođa, na različite načine, smatrao je da brz i odlučan rat nudi najbolji način za revitalizaciju njihovih zemalja.
Putin je, slično tome, zamjero gubitak moći Moskve nakon Hladnog rata. Bio je uvjeren da će brzo svladati Ukrajinu. I suočio se s čelnicima u Europi i Sjedinjenim Državama koji su mislili na druge stvari, baš kao što je stoljeće ranije, kad je izbila kriza na kontinentu, britanska vlada bila zaokupljena nevoljama u Irskoj.
Povijest se ponavlja
Jednako je opasna bila pretpostavka agresora da će rat biti kratak i odlučujući. Godine 1914. velike su sile imale samo ofenzivne ratne planove, utemeljene na brzim pobjedama. Zloglasni njemački plan Schlieffen zamislio je rat na dva fronta protiv Francuske i njezine saveznice Rusije.
Njemačka bi vojska vodila akciju zadržavanja na istoku, gdje su Njemačka i Rusija tada dijelile zajedničku granicu, a pokrenula masivan napad na Zapadu, prodirući kroz Belgiju i sjevernu Francusku kako bi okružila Pariz. Sve to u roku šest tjedana u točki u kojoj bi se, pretpostavljali su Nijemci, Francuska predala, a Rusija tražila mir.
Putin je 2022. napravio gotovo istu grešku. Toliko je bio uvjeren u sposobnost Rusije da brzo osvoji Ukrajinu da je vojnicima naredio da ponesu svečane uniforme za pobjedničku paradu. Poput carske Njemačke stoljeće ranije, Rusija je malo obraćala pozornost na potencijalno katastrofalne troškove ako stvari ne budu išle prema planu.
Putin vjerojatno ne bi napao Ukrajinu da je na početku napravio odgovarajuću računicu. Ili bi barem pokušao izvući ruske snage čim je postalo jasno da neće dobiti brzo i jeftino osvajanje zemlje kakvo je očekivao.
Poput Nikole II, Putin se prisjetio poniženja. Kao mladi časnik KGB-a, iz prve je ruke svjedočio povlačenju Sovjetskog Carstva iz Istočne Njemačke, a zatim i raspadu samog Sovjetskog Saveza. Vidio je širenje NATO-a i EU-a prema istoku - oboje započeto u vrijeme njegovih prethodnika, Mihajla Gorbačova i Borisa Jeljcina - kao poniženje i prijetnju.
Zapad je uglavnom ignorirao strahove Rusije i udarce na njezin nacionalni ponos.
Opasna kratkovidnost
Godine 1914. europske su elite dijelile zajedničku kulturu, često su govorile istim jezicima i bile su povezane prijateljskim i bračnim vezama. Ipak, nisu uspjele shvatiti snagu nacionalizma, rastuće antipatije između često susjednih naroda i način na koji su njihove vladajuće klase i intelektualci zlorabili povijest tvrdeći da su, primjerice, Nijemci i Francuzi bili nasljedni neprijatelji.
Danas, za Putina i mnoge Ruse koji vide stvari na način na koji on vidi, Zapad je, kako god definiran, neprijatelj i oduvijek je to bio. Ukrajina je zavedena zapadnim materijalizmom i dekadencijom. Trebalo ju je spasiti i vratiti pravoj obitelji. Naravno, dodatni je problem bio što bi liberalizam i demokracija - ako zažive u Ukrajini - mogli 'zaraziti' i rusko društvo.
Malo tko je prije invazije shvaćao u kojoj je mjeri Putin vidio Ukrajinu kao središnju ulogu u sudbini Rusije.
Zabluda o brzom ratu
Kao što je Prvi svjetski rat neizbrisivo pokazao, ratovi rijetko idu po planu. Vojni stratezi bili su svjesni rastuće važnosti rovovskog rata i brzometnog topništva, no nisu uvidjeli posljedice. Bili su nespremni za ono što je ubrzo postalo statična linija bojišnice, u kojoj su suprotstavljene strane izvodile masivnu razmjenu topničke i mitraljeske vatre iz utvrđenih rovova - taktika je to koja je dovela do vrlo visokih gubitaka i minimalno napredovanje.
Rat koji je trebao završiti za nekoliko mjeseci trajao je više od četiri godine i koštao je mnogo više ljudskih života i ekonomskih resursa nego što je itko na početku mogao zamisliti.
Iako rat u Ukrajini traje tek drugu godinu, i on se višemjesečnim razmacima odvijao u situaciji očvršćavanja bojišnice s vrlo visokim ljudskim troškovima. Teren oko kojeg se vodila borba, kao što su generali naučili u Prvom svjetskom ratu, teže je prelaziti. Obje strane iskoristile su zimske mjesece za pripremu svoje obrane. Iako brojkama treba pristupati oprezno, Rusija je već izgubila više vojnika u ovom ratu nego u deset godina borbi u Afganistanu.
Slaba opremljenost
Rat u Ukrajini također je ponovno izronio prastari problem nedovoljne ili krivo usmjerene potrošnje za obranu. Prije 1914. Britanci su držali svoju vojsku malom i nedovoljno financiranom te su sporo uvodili nove tehnologije kao što je mitraljez.
Uoči Drugog svjetskog rata, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska kasnile su s ponovnim naoružavanjem, stvarajući nedostatak koji je pomogao uvjeriti njihove vođe da pokušaju umiriti Hitlera. Stoga su dvije zemlje učinile malo da se odupru njemačkom preuzimanju Austrije i Čehoslovačke, dajući nacistima još jači položaj u srcu Europe.
Slično nepripremljeni, europski čelnici učinili su malo da odgovore na Putinovu aneksiju Krima i njegov neobjavljeni rat u istočnoj Ukrajini 2014. To i činjenica da su ukrajinske oružane snage nedovoljno opremljene i slabo obučene, bili su ključni dijelovi konteksta u kojem je Rusija odlučila izvršiti invaziju 2022.
Po izbijanju Prvog svjetskog rata, vojske obiju strana otkrile su da su u roku od nekoliko tjedana iscrpile zalihe streljiva koje su trebale trajati mjesecima ili više. Pritisak na Rusiju bio je toliko velik da je doveo do pada starog režima 1917., preuzimanja vlasti od strane boljševika i brutalnog i razornog građanskog rata.
U današnjem ratu ukrajinsko se društvo suočilo s iznimnim izazovima i teškoćama koje su mu nametnute i, prema mnogim pokazateljima, ujedinjenije je nego ikada. Ali nejasno je koliko se dugo zemlja može održati na okupu budući da joj se infrastruktura neprestano uništava, a sve više ljudi bježi u inozemstvo.
U bliskoj budućnosti, Ukrajina bi mogla imati problema s osiguravanjem dovoljno streljiva i druge opreme, posebice zato što obje strane pojačavaju svoje borbe tijekom toplijih mjeseci.
Rusija je, pak, do proljeća 2023. već povećala svoju obrambenu proizvodnju i nabavljala oružje iz niza drugih zemalja, uključujući Iran i Sjevernu Koreju. Zapadne sile — predvođene SAD-om - bile su, pak, bolno spore u pojačavanju isporuke oružja i materijala Kijevu.
Mnogo će ovisiti o tome hoće li Zapad nastaviti povećavati svoju potporu. S druge strane, Putinova Rusija suočava se s pukotinama koje se počinju pojavljivati među ruskom elitom, dok stotine tisuća običnih Rusa, posebno vojno sposobnih muškaraca, napuštaju zemlju. Hoće li se Rusija držati zajedno kao Sovjetski Savez u Drugom svjetskom ratu ili će se ponoviti 1917.?
Oslanjanje na saveznike
Što duže sukob traje, saveznici i resursi postaju važniji. U oba svjetska rata, Njemačka i njeni saveznici imali su neke rane uspjehe, ali kako je borba odmicala, protivnička koalicija je dobila ekonomski rat, kao i onaj na bojnom polju. U svakom slučaju, Ujedinjeno Kraljevstvo se moglo osloniti na svoje prekomorsko carstvo za bogatstvo i sirovine, a kasnije su Sjedinjene Države postale, kako je to rekao predsjednik Franklin Roosevelt u Drugom svjetskom ratu, "arsenal demokracije" i na kraju puni vojni partner. Ta nadmoć resursa i ljudstva bila je ključna za savezničke pobjede.
U vrijeme Putinove invazije 2022. godine, činilo se da Rusija ima značajnu prednost nad Ukrajinom, uključujući daleko moćniju vojsku i više svega što se moglo izbrojati, od tenkova do vojnika. Ali kako se rat nastavlja, ukrajinski saveznici su se pokazali važnijima od ruske moći. Doista, unatoč svoj hrabrosti i vještini ukrajinskih oružanih snaga, Kijev ne bi mogao izdržati toliko dugo bez izvanrednog protoka oružja i novca iz zemalja NATO-a. Ratovi se dobivaju ili gube jednako pristupom resursima ili iscrpljivanjem neprijateljskih resursa kao i vještinom zapovjednika svake strane i hrabrošću njihovih boraca. Javnost svake zaraćene nacije mora se održati u nadi da će pobijediti, a takvo uvjeravanje može imati veliku cijenu.
Jedno od obilježja dvaju svjetskih ratova bila je ogromna simbolička važnost koja se pridavala određenim gradovima ili regijama - čak i ako se čini da troškovi njihove obrane ili zauzimanja prkose razumu. Hitler je potrošio neke od svojih najboljih snaga i opreme kod Staljingrada jer se odbio povući.
Nisu svi pacifički otoci koje su američke snage pokušavale zauzeti od Japana imali veliki strateški značaj. Uzmite u obzir, piše Foreign Affairs, bitku za Iwo Jimu, u kojoj su Sjedinjene Države pretrpjele više od 26.000 žrtava u samo 36 dana, pretrpjevši neke od najvećih gubitaka u jednoj bitci u povijesti marinaca.
A tu je bio i Verdun u Prvom svjetskom ratu. Ta tvrđava u blizini francuske granice s Njemačkom imala je određeni strateški značaj, ali njezina je povijesna simbolika ono što ju je učinilo važnom Erichu von Falkenhaynu, načelniku njemačkog glavnog stožera. Kad bi Francuzi mogli biti poraženi na mjestu koje je toliko isprepleteno s francuskom poviješću, smatrao je, to bi oslabilo njihovu volju da nastave borbu. A čak i da su je odlučili braniti, pretrpjeli bi takve gubitke da bi, kako je rekao Falkenhayn, "okrvario Francusku u bijelo". Bio je to izazov koji su Francuzi razumjeli i prihvatili.
Putinov Verdun
Ofenziva je započela masivnim njemačkim napadom u veljači 1916. Međutim, kada je Falkenhaynov početni plan da zauzme sva brda oko Verduna propao, Nijemci su se našli predani razornoj bitci koju nisu mogli dobiti. U isto vrijeme, nisu se mogli povući s lokacija koje su već zauzeli, uključujući udaljenu francusku utvrdu Douaumont: dobici su koštali previše njemačkih života, a njemački su čelnici rekli javnosti da je Douaumont ključ veće kampanje. Bitka kod Verduna završila je deset mjeseci kasnije s oko 143.000 mrtvih Nijemaca i 162.000 Francuza. Na kraju su Francuzi ponovno zauzeli velik dio teritorija koji su Nijemci uspjeli zauzeti, iako će sam rat trajati još gotovo dvije godine.
Rat u Ukrajini proizveo je svoje besmislene bitke ove vrste. Razmotrite rusku opsadu Bahmuta, uglavnom uništenog grada na istoku s malo očitog strateškog značaja. Nakon više od osam mjeseci borbi, obje strane su potrošile više ljudskih i vojnih resursa nego u bilo kojoj drugoj bitci u ratu. Prema procjenama američkih obavještajnih službi, samo između prosinca i početka svibnja Rusija je pretrpjela 100.000 žrtava u Bahmutu, uključujući više od 20.000 ubijenih.
Ipak, za Moskvu je bitka za Bakhmut bila prilika za prijeko potrebnu pobjedu. Za Kijev je obrana grada postala simbolom odlučnosti Ukrajinaca da brane svoju zemlju pod svaku cijenu. Šef kabineta ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, Andrij Jermak, sam je napravio usporedbu s Verdunom.
Rizik od eskalacije
Ali mogućnost za nove reprize Verduna nije jedina prijetnja koju predstavlja dugotrajni rat u Ukrajini. Još veću zabrinutost izaziva mogućnost da bi mogla privući druge sile i postati sve raširenija i destruktivnija. Vrijedno je podsjetiti da je Prvi svjetski rat započeo kao lokalni sukob na Balkanu između Austro-Ugarske i Srbije. U roku od pet tjedana, to je postao opći europski rat jer su druge velike sile odlučile intervenirati, djelujući, kako su vjerovali, u vlastitom interesu. Zatim, u svakoj uzastopnoj fazi, ostale su sile postojano slijedile te poteze: Japan u kasno ljeto 1914., Bugarska i Italija 1915., Rumunjska 1916. i Kina, Grčka i Sjedinjene Države 1917.
Iako se mnogi saveznici Ukrajine nisu uključili u rat kao pravi borci, oni su sve uključeniji, dajući, na primjer, obavještajnu i logističku podršku, uz sve moćnije i sofisticiranije oružje. A kako povećavaju kvalitetu i kvantitetu svoje potpore, to zauzvrat povećava rizik da će Rusija odlučiti eskalirati sukob, možda napadajući susjedne zemlje poput Poljske ili neke baltičke države. Daljnji rizik je da bi Kina mogla aktivnije poduprijeti Rusiju, slanjem smrtonosne pomoći i time povećati šanse za sukob između Pekinga i Washingtona.
Kako ratovi traju, načini borbe i vrste oružja koje su u početku bile nezamislive često postaju prihvatljive. Otrovni plin bio je zabranjen Haškom konvencijom iz 1899., ali to nije spriječilo Njemačku da ga koristi počevši od 1915., a saveznici su ga upotrebljavali do posljednje godine rata. Godine 1939. Ujedinjeno Kraljevstvo se suzdržavalo od bombardiranja njemačkih vojnih ciljeva, djelomično iz straha od odmazde, ali i iz etičkih i pravnih razloga. Godinu dana kasnije usvojila je politiku neograničenog zračnog rata, čak i ako je to značilo civilne žrtve. I konačno, s napadima Kraljevskih zračnih snaga na njemačke gradove u kasnijim fazama rata, sami su civili postali primarne mete u onome što je postalo pokušaj da se slomi neprijateljski moral.
Rusija je već u više navrata prekršila međunarodne zakone i norme u Ukrajini, a gradić Buča na periferiji Kijeva postao je sinonim za ratne zločine. Zabrinjavajuće je što je Rusija također zaprijetila razbijanjem tabua o prvoj uporabi nuklearnog oružja i ima sposobnost izvođenja kemijskog i biološkog rata. Teško je nagađati kako bi Ukrajina ili njezini prijatelji mogli reagirati ako Rusija upotrijebi to oružje. Ali ako ih Putin iskoristi i izvuče se s tim, druge zemlje kojima vladaju autoritarni vođe bile bi u iskušenju slijediti njegov primjer.
Rat nakon rata
Čak i dugotrajni ratovi na kraju završe, ponekad kada se jedna zaraćena strana više ne može boriti, a ponekad pregovorima. Potonji ishod, međutim, moguć je samo kada su obje strane spremne na razgovor i kompromis. Neki povjesničari Drugog svjetskog rata tvrdili su da saveznici, svojim inzistiranjem na bezuvjetnoj njemačkoj predaji, nisu dali nacističkoj Njemačkoj drugog izbora nego da se bori do gorkog kraja.
Ipak, nema dokaza da je Hitler ikada bio spreman ozbiljno pregovarati. Godine 1945. radije se ubio nego priznao poraz, iako su njegovi gradovi ležali u ruševinama, njegove oružane snage dokrajčene, a savezničke vojske brzo napredovale prema Berlinu.
Pripremajući japansku javnost da se bori do smrti u slučaju američke invazije, militaristima koji su kontrolirali Japan toliko je nedostajalo oružja da su počeli upotrebljavati naoštrene bambusove štapove. Tek nakon što su bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki, Japan je ponudio bezuvjetnu predaju.
Moguće je da bi Ukrajina i Rusija, možda pod pritiskom Kine i Sjedinjenih Država, jednog dana mogle pristati razgovarati o okončanju rata. Vrijeme može biti kritično. U Prvom svjetskom ratu, iako su pokrenute razne mirovne inicijative - na primjer, od strane pape i američkog predsjednika Woodrowa Wilsona - obje su se strane i dalje držale nade u vojnu pobjedu. Tek u ljeto 1918., kada je njemačko vrhovno zapovjedništvo priznalo da gubi, Njemačka je zatražila primirje. Ali teško je zamisliti kako bi takvo rješenje u Ukrajini izgledalo, a kako se borbe i gubici na obje strane povećavaju i sve više izvještaja o ruskim zločinima izlazi na vidjelo, akumulirana mržnja i gorčina predstavljat će ogromne prepreke bilo kakvim ustupcima s obje strane.
Ciljevi se mijenjaju
Neizbježno je da se u dugom ratu ciljevi obiju strana mijenjaju. U Prvom svjetskom ratu njemački ratni ciljevi proširili su se na popustljivu - i možda aneksiranu - Belgiju na Zapadu i carstvo, ekonomsko ili formalnije, koje bi uključivalo baltičke države i Ukrajinu. Francuska, koja je započela rat želeći povratiti svoje izgubljene pokrajine Alsace i Lorraine, do 1918. razmišljala je o aneksiji cijelog njemačkog teritorija zapadno od rijeke Rajne. A Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo posvađale su se tko će prigrabiti najveće dijelove poraženog Osmanskog Carstva.
U trenutnoj borbi, čini se da je Rusija zasad odustala od zauzimanja Kijeva, ali čini se da je spremna apsorbirati što više Ukrajine i svesti ono što je ostalo na osiromašenu državu bez izlaza na more. Ironično, Rusija, koja je započela rat najavljujući da joj je cilj oslobađanje nevinih Ukrajinaca od navodno drogirane, fašističke vlade Zelenskog, sada govori o običnim Ukrajincima kao o izdajicama.
S druge strane, ukrajinska vlada, koja je isprva imala za cilj jednostavno izdržati ruski napad i obraniti svoju zemlju, objavila je svoju namjeru da istisne Rusiju iz cijele Ukrajine, uključujući Krim, kao i dijelove Donjecka i Luganska koje je Rusija okupirala još 2014. Sve dok se obje strane nastavljaju nadati nečemu što mogu nazvati pobjedom, dovesti ih za pregovarački stol biti će teško, a sve veći jaz između njihovih ratnih ciljeva još će otežati postizanje rješenja.
Sklapanje mira teže je od vođenja rata
Godine 1914. malo je tko očekivao zastoj, razmjere razaranja, širenje borbi iz Europe na Bliski istok, Afriku i Aziju ili štetu europskim društvima. Kada je oružje konačno utihnulo, učinilo je to u sasvim drugačijoj Europi. Tri carstva - Austro-Ugarska, Njemačka i Rusija - bila su u kaosu, a Otomansko Carstvo bilo je pred raspadom. Ravnoteža snaga se promijenila s oslabljenim Britanskim Carstvom i usponom Sjedinjenih Država i Japana. Hoće li rat u Ukrajini donijeti slične velike pomake, s oštećenom Rusijom i sve moćnijom i asertivnijom Kinom?
Georges Clemenceau, francuski premijer 1919., jednom je rekao da je sklapanje mira teže od vođenja rata. Možda ćemo ponovno otkriti istinu njegovih riječi. Čak i ako rat u Ukrajini može doći do nečega poput kraja, izgradnja mira nakon njega bit će ogroman izazov. Gubitnici ne prihvaćaju lako poraz, a pobjednicima je teško biti velikodušan. Versajski ugovor nikad nije bio tako kažnjiv kao što je Njemačka tvrdila, a mnoge klauzule ugovora nikada nisu provedene. Ali Europa 1920-ih bila bi sretnije mjesto da saveznici nisu pokušali iznuditi visoke reparacije od Njemačke i da su je ranije primili natrag u zajednicu naroda.
Povijest može ponuditi više ohrabrujućih primjera. Nakon Drugog svjetskog rata, američki Marshallov plan pomogao je ponovnoj izgradnji zemalja zapadne Europe u cvatuća gospodarstva i, jednako važno, stabilne demokracije. U nečemu što bi se činilo nemogućim 1945. godine, Zapadnoj Njemačkoj i Italiji, doduše pod prijetnjom Hladnog rata, dopušteno je pridružiti se NATO-u i postale su ključne članice transatlantskog saveza. Čak se i bivši neprijatelji mogu transformirati u bliske partnere.
Rusija kao Njemačka nekad
Sudbina sila Osovine nakon Drugog svjetskog rata nudi barem nadu da bi današnja Rusija jednog dana mogla biti jednako daleka uspomena kao što je to bila Njemačka iz 1945. Za Ukrajinu postoje obećanja boljih dana ako se rat uspije zaustaviti povoljno za nju, s tim da je zemlja povratila velik dio svojih izgubljenih istočnih teritorija i crnomorske obale, kao i da je primljena u EU.
Ali ako se to ne dogodi i Zapad ne poduzme trajne napore da pomogne Ukrajini u obnovi - i ako su zapadni čelnici odlučni tretirati Rusiju kao trajnog izopćenika - tada će budućnost za obje zemlje biti bijeda, politička nestabilnost i revanšizma.