Najvažniji čimbenik u određivanju političkog ishoda sadašnjeg izraelskog rata neće se dogoditi u Gazi - nego će se umjesto toga odvijati na Zapadnoj obali, piše CNN.
To je zato što, ako Izrael zaista želi zadati ozbiljan dugoročni udarac Hamasu kao moćnom političkom pokretu među palestinskim narodom, bit će bitno ozbiljno preispitati svoj stav prema palestinskim vlastima kojima dominira Fatah (PA) na Zapadnoj obali i Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO) na međunarodnoj sceni.
Bez jačanja ovih palestinskih skupina, koje još uvijek predstavljaju glavni tok nacionalnog pokreta, Hamas i još ekstremnije skupine gotovo će sigurno nastaviti rasti i napredovati među palestinskim narodom.
Samoporažavajuća politika Izraela
Namjerava li Izrael ozbiljno oštetiti Hamasovu vojnu i političku moć, to se ne može učiniti samo ili čak uglavnom ubijanjem vođa i članova skupine te dizanjem u zrak njihove opreme i infrastrukture. Novi ljudi mogu i hoće popuniti prazninu, a pobune mogu uspješno djelovati i pod izuzetno teškim uvjetima.
Budući da palestinski narod, njihova stvar i njihov nacionalni pokret neće nestati, jedini način da se Hamas stvarno marginalizira na duge staze je napuštanje politike istovremenog jačanja i slabljenja obje palestinske frakcije kako bi se one međusobno sukobljavale.
U jednoj od najnesmotrenijih i najsamoporažavajućih politika u svojoj mladoj povijesti, Izrael je od samog početka nastojao poduprijeti i iskoristiti Hamas da podijeli i time osakati palestinski nacionalni pokret.
Hamas je osnovalo Muslimansko bratstvo u Gazi tijekom prve palestinske intifade (ustanka) protiv izraelske okupacije 1987. Izraelske okupacijske vlasti odmah su povjerovale da su naišle na sjajnu priliku da podijele Palestince između sekularnih nacionalista i islamista. Hamas je dobio znatnu slobodu da se organizira i osnuje, pri čemu je Izrael zatvarao oči pred ranim naporima organizacije da se strukturira i pronađe - aktivnosti koje bi bile nemilosrdno ugušene da su ih provodile organizacije kojima dominira Fatah ili lokalni lokalni odbori koji su vodili prvi ustanak u njegovim prvim mjesecima.
Idealna prilika za izraelsku politiku
U kratkom razdoblju tijekom pregovora u Oslu i početne provedbe izraelsko-palestinskih sporazuma koji su doveli do formiranja malih samoupravnih palestinskih enklava na Zapadnoj obali i većem dijelu Gaze 1990-ih, ova duboko pogrešna strategija podjele i pravilo je u biti ostavljeno po strani u korist ozbiljnih pregovora s PLO-om i značajnog stupnja suradnje s PA.
Međutim, nakon neuspjeha samita u Camp Davidu 2000. i kasnijeg izbijanja daleko nasilnije druge intifade u jesen te godine, izraelska desnica ponovno je došla na vlast. Pod Arielom Sharonom i Benjaminom Netanyahuom, izraelska je desnica dominirala nacionalnom politikom veliku većinu sljedećih godina, te je željno nastavila s pristupom zavadi pa vladaj.
Činilo se da je ovo doseglo uspješan vrhunac 2007., kada je godina podijeljene vlade među Palestincima - s predsjedanjem Fataha pod Mahmoudom Abbasom i zakonodavnim tijelom kojim je dominirao Hamas - prerasla u otvoreni sukob i Hamas nasilno protjerao Fatah i PA iz Gaze. Za Netanyahua i njegove kolege ovaj je razlaz bio idealan. Hamasova nepokolebljiva predanost oružanoj borbi i nasilju omogućila je izraelskoj desnici da cijeli palestinski nacionalni pokret naslika kao beznadno ekstreman, a podjela između Gaze i Zapadne obale dala je Izraelcima - koji nisu htjeli sudjelovati u bilo kakvim dodatnim pregovorima s Palestincima koji bi mogli rezultirati dvodržavnim rješenjem - savršenu izliku da ne sjednu s PLO-om, tvrdeći da oni ne predstavljaju cijeli palestinski narod.
'Košenja trave' i izolacija Palestinaca u Gazi
Gotovo 20 godina izraelska je politika bila zadržati Hamas na vlasti u Gazi, iako opkoljen i obuzdavan, te povremeno i doslovno smanjen kroz ratove koji su cinično opisani kao "košenje trave", dok je u isto vrijeme osiguravala da PA nastavi kontrolirati samoupravne enklave na Zapadnoj obali, iako uz ekstremnu institucionalnu i političku slabost.
Iznad svega, čini se da je glavni cilj bio osigurati da palestinska podjela spriječi bilo kakvo dodatno kretanje prema stvaranju palestinske države ili razvoj bilo kakvih daljnjih ograničenja aktivnosti izraelskih naselja i sada otvoreno deklarirani cilj nacionalne politike eventualnih dodatnih velikih aneksije na Zapadnoj obali.
U ožujku 2019. Netanyahu je rekao na privatnom sastanku članova Knesseta stranke Likud da bi "tko god je protiv palestinske države trebao biti za" prijenos sredstava Hamasu u Gazi, prema Jerusalem Postu. Navodno je rekao da je to dio izraelske strategije - izolirati Palestince u Gazi od Palestinaca na Zapadnoj obali. To je artikulirala politiku koju je izraelska desnica godinama marljivo slijedila. I dovela je, neumoljivo i predvidljivo, do masakra 7. listopada.
POGLEDAJTE VIDEO: Elon Musk objasnio svoje viđenje tijeka rata: 'Ja bih preporučio da Izrael počne s najvidljivijim mogućim činovima ljubaznosti ikad'
Provokacija u cilju snažnije pobune
Izraelci, uključujući establišment nacionalne sigurnosti, bili su zatečeni napadom Hamasa 7. listopada jer su pogrešno zaključili da su obje palestinske skupine bile zadovoljne vladati svojim odvojenim feudovima i ustrajati u relativnom zastoju zbog dominacije nacionalnog pokreta koji je savršeno išao Izraelu na ruku.
Ono što Izraelci nisu cijenili jest da je od osnutka Hamasa 1987. njegova glavna direktiva bila manevriranje kako bi preuzeli palestinski nacionalni pokret i, na kraju, PLO s njegovom neprocjenjivom međunarodnom diplomatskom prisutnošću, uključujući status države promatrača nečlanice u UN-u i preko 100 veleposlanstava diljem svijeta.
Nakon ubilačkog pohoda 7. listopada odmah je postalo očito da sve nepopularniji Hamas pokušava upotrijebiti nasilje kako bi potvrdio svoju dominaciju nad nacionalnim pokretom. Doista, jasno je da je Hamas očekivao snažan vojni odgovor Izraela na terenu u Gazi i da se nada da će isprovocirati dugoročnu izraelsku sigurnosnu prisutnost protiv koje može, prije nego kasnije, organizirati održivu i sve snažniju pobunu.
Očigledan cilj je suprotstaviti ovaj oružani otpor, ne samo sada, nego posebno u nadolazećim godinama, sa sigurnosnom suradnjom PA s Izraelom i PLO-ovom nepokolebljivom predanošću osiguravanju neovisnosti kroz sporazum o dvjema državama s Izraelom.
Istrošeni nemoćni pušač za postizanje mira?
Jedini racionalni izbor koji je Izraelu preostao nakon 7. listopada je da konačno izabere da se ozbiljno i konstruktivno pozabavi Palestincima koji su predani razgovorima s Izraelcima, umjesto podržavanja onih koji žele ubijati Izraelce. To može biti protivno svim instinktima mnogih izraelskih ekstremista u sadašnjoj vladi, uključujući Netanyahua, ali ako se ne počnu ozbiljno, konstruktivno i surađivati s PA i PLO-om, Hamas i još ekstremnije skupine nastavit će napredovati.
To znači poduzimanje brojnih očitih mjera za institucionalno i političko jačanje PA, uključujući širenje njezinih ovlasti na Zapadnoj obali. A to pak znači ponovno uključivanje s PLO-om za pregovarački stol kako bi se ozbiljno razgovaralo o održivom prilagodbi koja zadovoljava potrebe obaju naroda.
Mnogim Izraelcima možda će biti teško zamisliti da Mahmouda Abbasa, koji je i predsjednik PA i PLO, iznenada shvate ozbiljno, i zato što su navikli o njemu razmišljati kao o istrošenoj sili i neučinkovitom vođi, i zato što je napao frustracija jezikom koji je bio vrlo uvredljiv, uključujući u vezi s holokaustom.
Nema sumnje da je Abbasu, na gotovo sve zamislive načine, odavno prošao rok trajanja. Ali stari, nemoćni političar pušač, koji je barem nekoliko puta dokazao svoje nepokolebljivo odbacivanje nasilja kao palestinske nacionalne strategije, predstavlja upravo taj trend među Palestincima. A kad on, prije nego kasnije, ode sa scene, zamijenit će ga drugi iz iste tendencije.
Savezništvo s onima koji traže prilagodbu
Izraelci ne mogu pristupiti ovoj odlučujućoj strateškoj i političkoj prekretnici usredotočujući se na osobnost, neuspjehe ili mane Abbasa. Na mnogo načina, izraelska dosljedna neprijateljska politika bila je najveći pojedinačni čimbenik u njegovom oblikovanju u vrlo pogrešnu figuru kakva je postao. Riječ je o palestinskom vođi koji je, uostalom, dao ostavku na mjesto premijera Yassera Arafata tijekom druge intifade i dobrovoljno otišao u neograničeni boravak u političkoj divljini, upravo zato što je kategorički odbacio upotrebu nasilja.
Štoviše, ne radi se o Abbasu ili njegovom užem krugu kao ličnostima. Mora se raditi o jačanju ruku Palestinaca koji iskreno traže prilagodbu sa židovskim Izraelcima i predstavljaju primarnu prepreku Hamasu da konačno postigne političku dominaciju među Palestincima.
Nije pametno, ali Netanyahu i njegova vlada ne pokazuju znakove razumijevanja nužnosti takve radikalne promjene politike. Čini se da Bidenova administracija teoretski razumije izazov, ali u najboljem je slučaju neizvjesno koliko mogu ili hoće učiniti da provedu takvu revidiranu politiku prema palestinskoj političkoj sceni.
Napad 'iznad najluđih fantazija'
S obzirom na duboke propuste u upravljanju, sigurnosti i obavještajnim službama koje je otkrio napad 7. listopada - koji je bio "uspješan" iznad Hamasovih najluđih fantazija - Izraelci bi svakako trebali tražiti novo vodstvo. Ako i kada konačno okrenu leđa Netanyahuu i onima koji ga okružuju, bitno je da sljedeća faza izraelskog strateškog razmišljanja odražava barem neko razumijevanje palestinske političke scene i koje su stvarne mogućnosti Izraela.
Još nije prekasno odlučiti se ozbiljno, s poštovanjem i konstruktivno postupati s Palestincima koji su iskreni oko dogovorenog sporazuma za miran suživot. Alternativa je u cijelosti bila prikazana 7. listopada.
Nikakva količina smrti i razaranja u Gazi ili drugdje neće Izraelu pružiti trajnu sigurnost. Dogovor postignut s palestinskim frakcijama koje, usprkos svemu, još uvijek žele postići mirovni sporazum s Izraelom - na dobro ili zlo, trenutno na čelu s Abbasom - može dovesti do toga. To je jedina stvar koja Izraelcima može donijeti mir i istinsku sigurnost, zaključuje CNN.
POGLEDAJTE VIDEO: Izrael: Naše snage napale su Hamas u golemim tunelima pod Gazom, pogodili smo 300 ciljeva
