Ima li ekobombi koje čekaju svoj dan u Hrvatskoj, poput tvornice aluminija u Mađarskoj? Imamo nekoliko dokumentiranih ekobombi. To je odlagalište azbesta kod Solina, Mravinačka kava. Na YouTubeu smo postavili snimku o tome kako je rađena sanacija, to je izazvalo zgražanje i kod neovisnih, međunarodnih eksperata. Zatim potok Gorjak pokraj Brdovca, odnosno Zaprešića, u koji je Pliva desetljećima ispuštala sve svoje kemikalije, uključujući i antibiotike. Eksperti s Instituta Ruđera Boškovića smatraju da su se ondje razvile bakterije otporne na antibiotike, što je ne samo hrvatska, nego i svjetska opasnost. Najgore od svega toga je što se od sanacije opasnog otpada u Hrvatskoj razvio biznis. Ja bih čak rekao da tu imamo jednu malu zločinačku organizaciju koja nekvalitetne sanacije naplaćuje kao vrhunske. To nije ništa novo, svugdje na Zapadu mafija se bavi smećem, kao što se i obitelj Soprano bavi azbestom i smećem. Imamo u vrhu vlasti, čak na nivou državnih tajnika, veoma čudne sprege s nekim ljudima koji se bave zbrinjavanjem otpada. Primjerice, kada vidite da kamion koji nije u registru kamiona za prijevoz opasnog otpada prevozi azbest, na snimci se vidi registracija, a faktura se izdaje kao da to jest. I onda se time, navodno, financira izborna kampanja parlamentarne stranke u 10. izbornoj jedinici.
Govorite o HDZ-u? To ste vi rekli. Mislim, zna se, ne?
Kako vlasti reagiraju na takve Vaše primjedbe? Kada je kod Karlovačke pivovare stradao Zdravko Martinović, nekoliko se udruga s tih hiperzagađenih područja sastalo i usporedilo iskustva. Uvidjeli smo da postoji ista matrica krađe novca kroz sanacije. Imamo permanentno zataškavanje osnovnih informacija. Recimo, mi na Kvarneru ne možemo dobiti podatke o zagađenju zraka zbog Inine rafinerije. Na mjernim stanicama krepa hard-disk i pojede podatke. Ili nam kažu da su im mjerne stanice u banani jer ih nisu održavali. Nemamo informaciju tko nas zagađuje, nemamo transparentne planove sanacije, što je tragično u slučaju potoka Gorjak. Ruđer Bošković je upozorio da sanacija može pogoršati situaciju i zagaditi vode kojima se opskrbljuje Grad Zagreb. Najgore je što ne postoji situacija u kojoj zagađivač plaća. U Sisku Ina rafinerija koristi visokosumpornu naftu. Sudac Tonči Majica donio je presudu protiv njih pa je izgubio posao. Zbog te jeftinije nafte, Ina ima veći ekstraprofit. Mi zbog ekstraprofita vlasnika Ine koristimo nekvalitetne sirovine, plaćamo kao porezni obveznici troškove liječenja oboljelih od raka. To je prebacivanje troškova proizvodnje na sve građane Hrvatske! To je ekonomski, etički i zakonodavno apsolutno neprihvatljivo.
Jesu li ekobombe koje ste spomenuli opasnije od tvornice aluminija u Mađarskoj? Daleko više. Za Salonit, Inu, odnosno Bakar i Kostrenu, te Brdovec imamo dovoljno dokumentacije, više od zviždača nego regularnim putem, koja pokazuje da je situacija katastrofalna. Indicije bez dokumentacije imamo za Kutinu, gdje ne postoje udruge. Zatim, Dugi Rat, gdje se sanacije vrše na čudan način. Obrovac, gdje imamo prijetnju izlijevanja mulja, slično kao u Mađarskoj, i koji je bio mjesto velike kampanje Ministarstva zaštite okoliša. Izvori nam govore da je to jedna velika praonica novca. Navodno je uvjet za dobivanje poslova sanacije na jednom projektu na području Dalmacije bio da imaju jednog zaposlenog sa šest mjeseci radnog iskustva u solani. Kakve solana veze ima s crvenim muljem? Bilo koja ozbiljnija istraga bi lako došla do podataka, ali u Hrvatskoj nema volje za otvaranje te Pandorine kutije. Dakle, postoje opasnija žarišta od Mađarske tvornice aluminija i vjerojatno će zbog toga ispaštati budući naraštaji.
Možemo li mi zaštititi Kopački rit od tog mulja? Iskreno, ne znam, nisam ekspert za riječne tokove. Čini mi se da se rade određeni napori, dobro usmjereni. Ali, mislim da u svijetu ima i boljih načina. Hrvatske vode govore o tisućama tona kamenja i zemlji, a ono što sam saznao iz kontakata jest da su određene tvrtke razvile određene vrste sofisticiranih membrana za obranu od mulja. Ne znam bi li to bilo prikladno za tok Dunava, ali vjerujem da je bolje od mehaničkih metoda. Znam sigurno da se ponekad u sličnim slučajevima kontaminacije nije išlo na vađenje mulja, nego na sarkofag tehnologiju. Ovisi o tipu tla. Napravio bi se brijeg koji bi se betonirao, ne bi se išlo na pročišćavanje. Termičko čišćenje se znalo pokazati i pogrešnim.
Jedno istraživanje provedeno prije 30 godina pokazalo je da su čak i škampi uhvaćeni u Kvarneru prepuni teških metala. Ne znamo stupanj zagađenja. Problem kod tog crvenog mulja je i što sadrži teške metale. Kako prepoznati trovanje? Prije 40-ak godina u Japanu je došlo do trovanja tla i mora teškim metalima iz industrije. Biljke i ribe u moru su ih apsorbirale i unijele u hranidbeni lanac. Kod osoba koje su ih konzumirale prouzrokovale su teške neurodegenerativne bolesti. Djeca su se rađala s defektom. Mi ne znamo što se događa kada koristimo mazut u takozvanom marine oilu u termocentrali u Urinju, koja, navodno, kada je u punoj snazi, izbacuje oko četiri tone teških metala na sat, a koji završavaju u Kvarneru. Imate točno bilancu koliko nafta, ukoliko ne prođe kroz odgovarajuće filtre, u sebi sadrži teških metala. S njima se postupa potpuno neodgovorno. Mi ne znamo koje će biti posljedice. Ovdje je specifično da mi vidimo crveni mulj, a teški metali vjerojatno kolaju našim okolišem. Jedno istraživanje provedeno prije 30 godina pokazalo je da su čak i škampi uhvaćeni u Kvarneru prepuni teških metala. Ne znamo stupanj zagađenja.
Postoji li kakav materijal koji bi se možda mogao po štetnosti poistovjetiti s azbestom, a da je još uvijek u upotrebi? Ne mogu to reći, ali što se samog azbesta tiče, njegova je povijest – povijest čovjekove gluposti. Koristio se oko 70 godina, a 10 godina od početka upotrebe stigla su prva upozorenja da je štetan. Slijedilo je 60 godina borbe protiv njegove upotrebe. Kad smo bili mali, vatrogasci su imali azbestna odijela i vatrogasci su u poznim godinama zbog tih odijela kašljali i to je bilo prihvatljivo. Stravično je da je francuska Akademija medicinskih znanosti tražila kontroliranu uporabu azbesta jer je bilo poznato da je štetan i samo zbog te kontrolirane upotrebe, donesene na preporuku struke, oni procjenjuju da će u Francuskoj biti oko 30.000 mrtvih godišnje zbog azbesta. To su brojke koje ne možemo ni pojmiti. Zabranjen je, ali je i dalje u okolišu i taj se problem može riješiti. Ovo što se događa u Solinu kod azbestnog deponija, pokazuje koliko nam je društvo bolesno. Radi se propaganda i predsjednica Saborskog odbora za zaštitu okoliša Marijana Petir govori da je sve u redu, a nije.
Je li točno da će Hrvatska na sebe preuzeti izgradnju jeftinije varijante LNG terminala i koliko je ta varijanta povoljnija ili manje povoljna za okoliš? Prijašnji projekt služio je Eurogasu za potkusurivanje s Gazpromom oko cijene plina. Čim je njemački partner dogovorio s Rusima cijenu plina, automatski su se povukli iz izgradnje. To daje osnovu za sumnju da je ta cijela ekipa blefirala. Druga stvar, bitnija za nas, kaže da je studija utjecaja na okoliš oko LNG-ja napravljena s krivim podacima. Govorili su da se more u Kvarneru mijenja svakih 30 dana i da je projekt prihvatljiv, a druge studije pokazuju da se ono mijenja svakih 70 dana. To je tipična stvar koja se događa u Hrvatskoj, da investitor plaća studiju. Kod "B projekta" je bitno hoće li se more koristiti za uplinjavanje pothlađenog tekućeg plina. Ako ne bi koristili more, onda ne bi koristili ni varikinu za sprečavanje obrastanja cijevi algama i školjkama i more se ne bi hladilo. Kada bi koristili plin za grijanje, projekt bi bio daleko prihvatljiviji, ali bi bio manji po kapacitetu. Dalo bi se čak razmisliti o njemu.
A koja je realna cijena fosilnih goriva? Jesu li troškovi čišćenja Meksičkog zaljeva cijena trošenja fosilnih goriva? Da. Spada li cijena liječenja oboljelih od karcinoma u Sisku u tu cijenu? Da.Kako gledate na činjenicu da hrvatska Vlada nije imala sluha za plutajuće elektrane, na što se požalio poduzetnik Ivan Korać, a s druge strane želi investicije od oko 3,85 milijardi kuna u energetici? Tu se moramo vratiti na našu energetsku strategiju koju je Sabor izglasao prošle godine. Ona ima jasan otisak prstiju svih lobija: ugljenarskog, naftnog, plinskog, nuklearnog, pa čak i lobija vjetroelektrana, jer su one preuzele kvotu za obnovljive izvore energije i prezastupljene su u odnosu na iskorištavanje sunčeve energije. Kada znamo da se strategija donosila prvenstveno da bi se skinuo moratorij na izgradnju termocentrala na ugljen i nuklearke, koji je uveo Sabor, onda je jasno da strategija ne služi potrebama građana za kvalitetnom i jeftinom energijom. Služi da se neki projekti mogu realizirati. Ne postoji niti uračunat demografski pad. Svaka logična inicijativa ne može proći jer ne postoji lobi koji je gura. Uključujući solarizaciju Dalmacije – najviše sunca ima onda kada je najveća potrošnja energije, dakle u turističkoj sezoni.
No, često se prigovara da su obnovljivi izvori energije preskupi, pa čak i neki znanstvenici to tvrde. Kako odgovarate na to? Idemo govoriti o cijeni energije. Svaka nova tehnologija koja bi ulazila zahtijevala je investiciju. Kaže se da su industrijalizacija i uvođenje parnog stroja u Britaniju plaćeni pljačkom Indije. A koja je realna cijena fosilnih goriva? Jesu li troškovi čišćenja Meksičkog zaljeva cijena trošenja fosilnih goriva? Da. Spada li cijena liječenja oboljelih od karcinoma u Sisku u tu cijenu? Da. Ako pogledate realnu, ukupnu cijenu fosilnih goriva, a ne onu koju plaćate na benzinskim pumpama, onda ta cijena obnovljivih izvora energije nije tolika. Kada biste pogledali ukupnu ekološku bilancu, dakle, znanstvenu metodu, i podastrli je naftnim kompanijama, cijena računica bi bila daleko lošija. Plansko, dakle ne subvencionirano uvođenje, nego plansko, srušilo bi drastično cijenu uvođenja obnovljivih izvora energije. Problem je u tome što velike naftne kompanije žele zadržati fosilna goriva sve do zadnje kapi nafte u zemlji, iako je upravo BP najveći proizvođač opreme za solarne instalacije na svijetu. Kažu i da je energija iz nuklearke jeftinija. A je li u tu cijenu ubrojeno zbrinjavanje goriva? Kada bismo sad počeli graditi nuklearku, ona bi počela davati struju nakon 10 godina, a solarne ploče odmah. I to bi bio stabilniji sustav.
O štetnosti dioksina i teških metala... Postoji dovoljno medicinskih istraživanja, uglavnom rađenih na Zapadu, i nitko ne spori da su teški metali uz dioksine, koji nastaju termičkom obradom nafte, jedna od najgorih stvari koja nam se može dogoditi u prehrambenom lancu. U Njemačkoj zbog trovanja na pedijatrijama preporučuju majkama da ne doje svoju djecu.
O problemima Kopačkog rita, mimo crvenog mulja... Kopački rit je dovoljno devastiran lovom. Pitanje je zašto odavno nije zaštićen nacionalni park, a odgovor je vjerojatno zbog parcijalnih interesa šumara.
O pažljivom zbrinjavanju azbesta u svakodnevnom životu... Ako vidite susjeda da mijenja krov koji u svom sastavu ima azbest, recite mu da komade ne baca dolje. Ako pukne i nastane prašina, u njoj će biti čestica azbesta. Te komade treba nježno spuštati i polijevati vodom i tako ćete spriječiti da taj čovjek donese bolest u svoju obitelj.
O prednostima distribuiranih izvora energije... Sunčana energija je, recimo, neopravdano prepuštena entuzijastima. Postoji velika razlika između centraliziranog, recimo nuklearke na Dunavu i Plomin 3 na uvozni ugljen, i distribuiranog načina proizvodnje energije, poput solarnih ploča. Taj način je logičan jer se ploče nalaze uz potrošače i ne plaćate troškove distribucije. Recimo Komiža na Visu, najsunčeniji grad na Jadranu, u naponu sezone ostaje bez struje jer dolazi s obale preko Brača i Hvara.
O pogrešnom razmišljanju naftaša... Ponašaju se kao da je kameno doba prestalo zato što je nestalo kamena. Nije. Ljudi su prešli na bakar.
