U jutro 6. kolovoza 1945. u 8 sati, 15 minuta i 17 sekundi po japanskom vremenu, zrakoplov ŤEnola Gayť, nazvan po majci Paula Tibbetsa, ispustio je atomsku bombu na japansku luku Hiroshima. Danas Tibbets ima 85 godina, i često doživljava da mu, nakon što doznaju tko je on, suznih očiju zahvaljuju sedamdesetogodišnjaci i osamdesetogodišnjaci koji smatraju da im je spasio život. To su ljudi koji su krajem Drugoga svjetskog rata bili u američkoj vojsci i koji bi morali sudjelovati u kopnenoj invaziji na Japan da atomske bombe ispuštene na Hirošimu i Nagasaki nisu dovele do bezuvjetne predaje Japana saveznicima. Japanski gubici u Hirošimi procijenjeni su na 140000 mrtvih i još 352550 čije je zdravlje narušeno radijacijom. Po nekim procjenama, kopneno osvajanje sva četiri otoka Japana bilo bi ŤOkinawa s jednog kraja na drugiť (u krvavom osvajanju malog otoka Okinawe, samo Amerikanci su imali 48000 mrtvih i ranjenih).
Zastane li Tibbets i prisjeti se, svake godine na taj dan? "U početku jesam, osobno, samo za sebe. I pogledao bih svaki put u novine, da vidim spominju li to. Nekih godina nije bilo ni riječi. U osobnom smislu, taj dan se udaljuje od mene. Bilo je to davno. Nije izgubio na značaju. Mislim da sam to obavio dobro ? ono što su od mene tražili da učinim tog dana, dobro sam obavio. Ali ne radim ništa posebno na taj dan svake godine. Nikad se ne pita zašto je baš on sa svojom posadom bio odabran za tu misiju. Ne postavljam takva pitanja. Znam što sam učinio ? i učinio sam ono što bih opet učinio pod istim okolnostima." Sjeća li se samog događaja? "Sjećanja ne blijede. . . Postaju koncentriranija. Ne mislim više mnogo na sve one korake koje smo poduzeli da se pripremimo za let. Ali kad smo stigli do Hiroshime... kad smo počeli taj završni dio misije, dio zbog kojeg su nas tamo poslali... to mi je još uvijek jasno u mislima kao i na dan kad smo letjeli. Svaka sekunda."
"Kako je to izgledalo? Sjedalo me lupilo u stražnjicu. Pogledao sam na grad ? i nije bilo grada, nije bilo ničega osim rubova mjesta gdje je grad bio..."
Pomišlja li ikad kako bi izgledalo da njegova misija nije uspjela? Ne. "Ta prokleta stvar nije mogla ne uspjeti. Ja sam vodio zrakoplov do tamo ? i ja ne bih dopustio da ne uspije." Što misli, kako bi izgledalo da predsjednik nije dao naredbu za bacanje bombe, i da se morao nastaviti krvavi rat na kopnu? "Da mi nismo letjeli na taj zadatak, mislim da bi čovječanstvo mnogo izgubilo." O onima koji s moralnog stanovišta kritiziraju njegovo djelo, Tibbets kaže: "Tim ljudima nikad nisu bila muda na tom hladnom, tvrdom nakovnju. Oni mogu pričati što god hoće." Njegov konačni zaključak o onome što je učinio je: "Ono što su tražili od mene da učinim bilo je nešto što nitko nije nikad prije uradio. Mislim da je to bio jedan od najvažnijih dana u životu svijeta." Na pitanje je li to bio i najvažniji dan njegova života, vitalni 85-godišnjak koji nikad ne kasni (i koji još pamti onih 17 sekundi zakašnjenja) odgovara: "Moj život još nije završen."
