piše: Robert Perišić
Na Balkanu devedesetih geni su, doista, izbili u prvi plan. Istinu govoreći, ?krvna zrnca? su se prebrojavala vrlo primitivnim metodama, a ljudski se genom dešifrirao prilično zastarjelim oruđima: bomba, metak, nož - što je već tko imao! Vijesti pak o hladnoj i sterilnoj modernoj genetici slabo su nas zanimale - tek bi se tu i tamo na posljednjim stranicama dnevnih novina, kad ne bi bilo ničeg luđeg, pojavio pokoji čudan člančić o tim modernim genetskim bizarnostima: o kakvom zamorcu kod kojeg je navodno izoliran neki tamo zamorni gen... Ali kako nikad nije pisalo da je taj gen hrvatski, a bogme, ni srpski - zašto bi nas to naročito zanimalo?
Tek kad je 22. veljače 1997. škotski embriolog Ian Wilmut objavio kloniranje prvog sisavca u povijesti, ovce nazvane Dolly - a svi se zapadni mediji, govoreći o povijesnom događaju, sjatili oko laboratorijske ?štalice? - i mi smo tad, nakratko, obratili pozornost. No, prirodno, iz pozicije naše tisućugodišnje genetike bilo je teško zamisliti jednu škotsku ovcu kao značajniju povijesnu pojavu od bivšeg generala iz Velikog Trgovišća - tako da sve to, ipak, nije uspjelo znatnije zaokupiti našu pažnju. Kad se, pak, nedugo zatim pojavila i druga ovca - nazvana Polly - stvar nam se već učinila prilično dosadnom. Pomislili smo: ?Ah, opet ovca, kakvo neinventivno ponavljanje!? - ne obraćajući previše pozornosti na činjenicu da je Polly u svojoj biološkoj šifri imala i nešto ljudsko. Naime, stanicama fetusa ovce bio je dodan jedan ljudski gen, te se iz ?poboljšane? stanice fetusa razvilo to biće. No, opet - što je to prema Škegri... Tako smo, eto, mislili nekad.
Trebalo je, dakle, dočekati da padne HDZ pa da s državotvorno-genetskog projekta uopće uzmognemo usmjeriti pažnju na svu tu noviju genetiku. I napokon: na-kon što je 26. lipnja ove godine objavljena mapa ljudskog genoma, a Bill se Clinton slikao s Francisom Collinsom, voditeljem Human Genom Projecta, i Craigom Venterom iz tvrtke Celera Genomics - novo je genetičko doba i u nas simbolički istislo ono staro, izborivši svoje mjesto na naslovnicama! To je, medijski gledano, bio mali korak za čovječanstvo, ali velik za hrvatskog čovjeka...
Ipak, unatoč primjerenoj bombastičnosti, otkriće je u našim medijima popraćeno prepisivanjem agencijskih vijesti, citiranjem slikovitih usporedba s iskrcavanjem čovjeka na Mjesec i, sve u svemu, gomilanjem velikih riječi - tako da je čovjek grozničavo iščitavao te tekstove u potrazi za pričom, doživjevši još jedno razočaranje u posttuđmanovske ekskluzive. Je, s Franjom je, ako ništa, bilo zanimljivije nego sa svim tim bjelosvjetskim paraovcama... Nema tu seksa, sve nešto s pincetama, pa još matematički! U tom strašnom času ja sam doista očekivao od Račana da se obrati naciji i poruči štogod u smislu - polako ljudi, na pravom smo putu, ali treba nam vremena da snimimo stanje... Ma, nemamo pojma. Što jest, jest - dok smo se mi bavili specifičnostima hrvatsko-srpsko-bošnjačkih gena, na području općeljudske genetike nam se, fakat, nakupilo gradivo!
Inače, priče tu ima, i te kakve! Sa svojim zbrda-zdola skupljenim znanjem odlučio sam, dakle, objaviti neka otkrića, koja su nam u posljednjih desetak godina promakla... Za početak, pogledajmo dr. Craiga Ventera, tog slavnog istraživača iz Celere Genomics. Vjerujte, to je milijun puta veći igrač od dr. Ivića Pašalića - pravi peti genetički ortak! Jer, dva i pol mjeseca prije spektakularne objave ot-krića, Celera Genomics priopćio je da je očitao čovjekov genetski kod - no, nisu ga imali namjeru objaviti. Zašto? E, pa ne isplati se objaviti gdje si pronašao zlatnu žilu prije negoli pokupuješ sve zemljište... Tek onda objaviš mapu.
Clinton je navodno jedva uspio nagovoriti Ventera na zajedničku objavu, a znakovito je da je vijest objavljena u Londonu nekoliko sati prije nego u Washingtonu, tako da se, lako moguće, radilo o poetici ?svršenog čina?. Rečeno je, na kraju, da su Venterovi privatnici i državni Collinsov tim do otkrića došli istodobno, ?neovisno jedni o drugima?. Možeš misliti: kladim se da je špijunaža tu radila kao u najboljim vremenima hladnog rata... Velika je lova u igri, a - evo priče - Craig Venter nekad je bio na Collinsovu mjestu! Upravo je Venter, naime, bio voditelj državne istraživačke grupe za šifriranje genoma u okviru američkog Nacionalnog instituta za zdravstvo (NIH), da bi 1991. gonjen nepoznatom silom dao ostavku i otišao u privatnu kompaniju koja je startala s rizičnim kapitalom od preko 70 milijuna dolara. Donijevši sa sobom znanje koje su, de facto, financirali američki porezni obveznici - ortak Venter i njegove kolege promptno su podnijeli prijave za patente na više od dvije tisuće gena ljudskog mozga...
Eh, da - odakle bismo mi to sve mogli znati kad ne znamo ni to da se ljudski mozak može patentirati? Valja priču odvrtiti još unatrag!
Zaobilazimo, dakako, nobelovska otkrića i beskrajne formule - ta nije Playboy kemijska škola! - i idemo ravno u 1973. kad su biolozi Stanley Cohen sa Stanforda i Herbert Boyer s Kalifornijskog sveučilišta, izvijestili da su iz dvaju organizama koji se inače u prirodi ne mogu pariti, izolirali DNA, te ga ?rekombinirali? - da bi na kraju dobili organizam nastao čistim seksom gena. Uspjeli su - i počela je era ?rekombiniranog DNA?, što praktički znači da su nadiđene prirodom zadane granice između bioloških vrsta. Jeremy Rifkin - pisac bestselera Biotehnološko stoljeće, kojeg ćemo često citirati - ovaj proces zove Drugim Stvaranjem. Dakako, Drugo Stvaranje osim fizičkih i metafizičkih posljedica, o kojima bi se moglo raspravljati u beskraj - ima i sasvim opipljive ekonomske efekte.
Pronicljivijim promatračima, naime, odmah je postalo jasno da će rekombinirani DNA moći proizvoditi nove biološke vrste i isplativije ?sirovine? - od životinja do stabala - veće, bolje i da rastu brže. Inače su u prirodi životinjski hibridi, poput mazgi, sterilni, a kod križanja biljaka postoje granice. U Drugom Stvaranju ti su problemi rješivi. I to se ubrzo dokazalo: 1983. Ralf Brinster sa Sveučilišta u Pennsylvaniji embriju miša dodao je ljudski gen rasta, te je nastao ?supermiš?, dvostruko veći od svojih mišjih roditelja. Tresla se brda, rodio se supermiš, no taj se supermiš sasvim lijepo razmnožava, a njegovi potomci također posjeduju gen ljudskog rasta. Nakon što je stvorena cijela loza supermiševa, sve je postalo jasno: DNA je zapravo nova nafta, nova energija. Najbanalnije gledano: ako smo stvorili supermiša, možemo i supersvinju, sa superpršutima, kao i superstablo sa superdeblima, za supercelulozu... Nema te grane industrije koja nije zainteresirana za takvo ?povećanje? proizvodnje. I naravno, 1996. zasijane su prve prehrambene kulture dobivene spajanjem gena. Los Angeles Times (27. IV. ?97.) navodi, pak, da je 1997. godine u Sjedinjenim Državama genetički dobivena soja zasijana na više od 8 milijuna jutara. U Alabami, pak, tri četvrtine zasijanog pamuka bilo je genetički programirano za uništavanje kukaca. Jest, i to je moguće!
Još od prethistorijskog otkrića vatre nije se dogodila ovako temeljita promjena - sve dosad, naime, čovjek je dobivao energiju na ?načelu vatre?, čega je zadnji stadij atomska energija. Sad će stvari biti dovoljno pustiti da rastu ili, pak, jednostavno da žive i obav-ljaju poslove za koje su genetski (re)programirane! Geni su postali energija! To je jasno svakome tko se iole informirao o biotehnologiji. Evo primjera: nedavno je, recimo, proizvedena inačica bakterije Escerichie colli koja poljoprivredne ostatke, gradski kruti otpad i papirni škart može pretvarati u etanol! Dr. Chris Sommerville (Carnegie Institut, Washington) umetnuo je, pak, 1993. u gorušicu gen koji proizvodi plastiku, što je ovu biljku praktički pretvorilo u tvornicu plastike. Proizvedeni su, zamislite, čak i mikrobi koji ?jedu? uran. Troškovi odlaganja otrovnih tvari iznose, samo u SAD-u, 1,7 milijardi dolara godišnje, pa je jasno koliki je komercijalni potencijal skriven u ovim malim bićima.
Međutim, uz ekološke dobitke, tu su i horor-scenariji: što, recimo, ako takvi čistači ?pobjegnu? s predviđenog radnog mjesta i krenu jesti gradove? Svi koji se boje za narušavanje ravnoteže u eko-sistemima dobili su još jednu brigu, najveću dosad. Genetska poboljšanja na jednoj strani, naime, lako mogu proizvesti katastrofu na drugoj. Jedan od takvih slučajeva je priča o bakteriji Pseudomonas syringae čija se jezgra pretvara u ledeni kristal. Ona je ta koja zimi na poljima ?stvara? inje, proizvodeći goleme štete poljoprivrednicima. Zato su, još početkom osamdesetih istraživači s Kalifornijskog sveučilišta krenuli u potagu za načinom kako da iz njezine genetske šifre izbrišu ?naredbu za zamrzavanje?. Uspjeli su: stvorena je Pseudomonas syringae s nadimkom ?minus-led?, a u korporaciji koja je financirala istraživanje trljali su ruke: cjelokupnoj svjetskoj poljoprivredi mogli su prodati zimu bez inja, ?minus-led? je garantirao nevjerojatan biznis i - terenski pokusi su počeli.
Ipak, u igru se umiješao ekolog dr. Eugene Odum sa Sveučilišta u Georgiji, navodeći istraživanja Nacionalnog laboratorija za atmosferu u Boulderu (Colorado), koja su pokazala da normalna Pseudomonas syringae vjerojatno ima nezamjenjivu ulogu u atmosferi. Ona, piše Odum, u oblacima ?postaje idealna jezgra za stvaranje leda koji je neophodan da bi padala kiša? (Science, 27. IX. ?85.). U prijevodu: terensko ispitivanje na pokusnoj parceli ne može otkriti ništa, nego bi tek kad bi se bakterija pustila na milijune jutara zemlje, skužili da gdje prođe modificirana P. syringae - tu trava ne raste. Tako da je, eto, korist od toga što nema inja dosta simbolična. Naposljetku, nakon solidnih peripetija, u SAD-u je donesena sudska zabrana glede oslobađanja minus-led bakterije na poljoprivredne površine.
Ipak, posve je iluzorno očekivati da će eko-sistemi ostati genetski nevini. U budućnosti će zemljom skakutati ne samo nove bakterije nego i kudikamo veća stvorenja. Zvuči li vam nevjerojatno, u pravu ste. Ne radi se, naime, o budućnosti nego o sadašnjosti. Jer, još 1996. na Floridi je u prirodu pušten prvi genetički uzgojen kukac. Riječ je o vrsti grinje programiranoj za bratoubilački rat - stvorena je, naime, da se obračuna s drugim grinjama koje, inače, napadaju jagode i usjeve...
Dr. Michael Dexter, direktor Wellcome Trusta, britanskog ogranka Human Genom Projecta - na londonskoj je promociji otkrića mape genoma rekao i sljedeće: ?Ljudski je genom nasljedno pravo čovječanstva i trebao bi biti svima dostupan.? Jasno, ortak Venter s tim se ne bi složio, no i za Dexterovo upozorenje možemo reći da je dosta mlako intonirano i, što je najgore - sasvim zakašnjelo...
Kako zapravo stoje stvari, može nam ilustrirati priča o Erichu Fuchsu, u svibnju objavljena u New York Timesu, a dostupna na Internetu (Gina Kolata: Who Owns Your Genes?). Dakle, Erich Fuchs je 1988. otišao na svoje prvo testiranje na AIDS, posve uvjeren da ima virus, budući da je godinama imao intimne odnose bez zaštite, a s partnerima koji su bili zaraženi. No, test je pokazao da Fuchs, ne samo da nema AIDS, nego nije ni prijenosnik HIV virusa. Fuchs nije baš mogao vjerovati, te se počeo ponašati kao Zoran Ferić: testirao se opet, pa opet... Naposljetku, Fuchs je zaključio da je otporan na HIV virus. Potom je, u idućih šest godina, stao uvjeravati istraživače da ispitaju njegove stanice i da rezultate iskoriste za liječenje drugih. Tek 1994. centar Aaron Diamond u New Yorku - kojima se Fuchs nudio i davno prije - prihvatio je njegovu sugestiju. Da ne duljimo, otkrili su kod njega jednu genetsku specifičnost i u vezi s time su prije 3 mjeseca prijavili patent koji, dakako, ima i komercijalne potencijale. Tad se Fuchs dosjetio upitati za svoj dio. ?Htio sam samo napraviti nešto dobro?, kaže Fuchs, ?međutim, sad kad je novac ušao u igru - zašto bih ja ostao po strani??
Ipak, neće biti nikakve love za gospodina Fuchsa. New York Times u istom članku navodi još nekoliko sličnih slučajeva, kao i rasplete onih koji su završili na sudu. Sud, naime, redovito presuđuje u korist onih koji gen izoliraju i patentiraju. Oni pak koji gene imaju u svojim stanicama, očito - nisu i njihovi vlasnici.
Kako je, pitate se, došlo do ove prilično čudne zakonske regulative? Naravno, sve je počelo, s čim drugim nego - s bakterijama! Naime, 1971. mikrobiolog Andanda Chakrabarty američkom Uredu za patente i zaštitne znakove (PTO) podnio je zahtjev za priznavanje patenta za gene-tički stvoren mikro-organizam namijenjen uništavanju naftnih mrlja na oceanima. PTO je odbio zahtjev s obrazloženjem da se živa bića ne mogu patentirati. Međutim, Chakrabarty se žalio na prizivnom sudu za patente koji mu je, što je iznenadilo mnoge, dao za pravo, uz obrazloženje ?da činjenica što su mikroorganizmi živi... nema pravne važnosti? jer su oni ?bliži neživim kemijskim spojevima... nego konjima i bumbarima...? U slučaj se umiješala i organizacija People?s Business Commission, čiji je predstavnik Ted Howard uvjeravao sud da će, prihvate li Chakrabartyjev patent, na osnovi njihove odluke u budućnosti ?umjetno stvoreni život - visok ili nizak - biti kategoriziran kao manji od života, ništa drugo do obična kemikalija?. Peripetije su trajale sve do 1980. kad je Vrhovni sud SAD-a potvrdio Chakrabartyjev patent za prvi živi genetički proizvod, a budućnost, kakvu je predvidio Howard, već se 20 godina događa.
U svakom slučaju: odluka suda bila je u skladu s interesima nacionalne ekonomije. Da nije bilo te odluke, biotehnološka revolucija zasigurno ne bi krenula baš iz Amerike. Zašto bi kompanije ulagale u istraživanja ako ne mogu biti vlasnici rezultata i proizvoda? Teorija kaosa kaže da lepet krilima u Kini može na koncu dovesti do oluje na Pacifiku... U ovoj je priči odluka patentnog suda bila onaj lepet leptirovih krila koji je, na koncu, doveo do otkrića ljudskog genoma. Iako sve to nije baš teorija kaosa, nego čista ekonomska logika. Kad je, naime, kapital stavio šapu na onu bakteriju i odlukom suda prvi put zakonski doslovno ščepao život - Wall Street je znao. Samo mjesec dana nakon što je sud potvrdio Chakrabartyjev patent - 14. listopada 1980. - pojavila se prva privatna tvrtka koja se bavila genetičkim inženjeringom, Genentech, i na Wall Streetu ponudila više od milijun dionica po jediničnoj cijeni od 35 dolara. Nakon samo dvadeset minuta svaka dionica vrijedila je 89 dolara. U sumrak toga dana Genentech je već bio zaradio 36 milijuna, a vrijednost poduzeća procijenjena je na više od pola milijarde dolara - što se čak i iskusnim financijskim mešetarima činilo prilično ludo, posebno s obzirom na to da Genentech na tržište još nije bio izbacio niti jedan jedini proizvod.
Ako je odluka Vrhovnog suda otvorila put, odluka Ureda za patente i zaštitne znakove (PTO) iz 1987. asfaltirala je autocestu. U PTO-u je, naime, tada odlučeno da se svi genetički stvoreni višestanični živi organizmi mogu zaštititi patentom! Povjerenik Ureda, Donald J. Quigg, javnost je tada smirivao tvrdnjom da se ova odredba ne odnosi na čovjeka, i to iz razloga što ?trinaesti amandman Ustava SAD-a zabranjuje ljudsko ropstvo?. Ipak, ako se zbog zabrane ropstva ne može patentirati cijelog čovjeka, nigdje nije rečeno da se ne bi mogli patentirati pojedinačni ljudski geni, tkiva i organi, riječju: dijelovi... Uostalom, ako baš hoćete: tu je i čimpanza, životinja koja ima 99 posto genetske strukture čovjeka i mentalni kapacitet dvogodišnjeg djeteta.
Publicist Jeremy Rifkin, predsjednik organizacije The Foundation on Ekonomic Trends (bivša People?s Business Commission), ovu odluku PTO-a smatra neodrživom, uz ostalo, zato što se po zakonu otkrića prirode ne mogu patentirati. Iz istog razloga, naime, nisu se patentirali novopronađeni kemijski elementi, nekad prazne kućice u Mendeljejevu sustavu. No, Ured za patente, očito, genetski modificirane organizme, pa i same gene, ne smatra dijelom prirode nego predmetima. Istina - živim.
Tako je prvi sisavac, ?izum? biologa Philipa Ledera s Harwarda, patentiran 1988. Riječ je o tzv. onko-mišu, koji ima ljudske gene s predispozicijom razvoja raka, i prodaje se kao ?istraživački model?. Treba li i reći da je od 1988. patentirano mnoštvo genetički modificiranih životinja...
Zanimljivo, što se Europe tiče - zakonodavstvo nije bilo toliko ažurno kao u Americi, što je naposljetku Europski parlament dovelo u sukob s biotehnološkom industrijom, pa čak i s Europskom komisijom. Naime, Parlament je 1995. odbio paket prijedloga koji bi u Europi, što se tiče ?patentata u vezi s životom?, stvorio uvjete jednake kao u Americi. Parlament se izjasnio protiv patentiranja ljudskih gena, uz obrazloženje da se ljudski genom ne bi smio pretvoriti u komercijalno vlasništvo, a također je naglašeno da je genetski materijal djelo prirode, te se mora smatrati otkrićem, a ne izumom. Nakon toga je Europska komisija, u suradnji s biotehnološkom industrijom, 1997. ponudila Parlamentu revidirani paket prijedloga, a parlamentarce su smekšavali čak i tako što su pozvali hendikepirane tinejdžere da kažu kako je nužno da kompanije imaju dobit od patenata, inače neće ulagati u istraživanja, nužna za izlječenje. U srpnju 1997., nakon bjesomučne lobističke kampanje, Europski je parlament usvojio prijedloge o patentima, sa 338 glasova za i 110 protiv. Biotehnološka revolucija došla je u Europu!
Da bismo ilustrirali kako stoje stvari s ljudskim genima, nabrojat ćemo nekoliko primjera. Europski patentni ured, recimo, odobrio je američkoj kompaniji Biocyte patent koji joj u vlasništvo daje sve ljudske krvne stanice koje su dobivene iz pupčane vrpce novorođenčadi, a upotrebljavaju se u terapeutske svrhe. Američka pak tvrtka Systemix Inc., iz Palo Alta u Kaliforniji, ima patent za sve peteljkaste stanice ljudske koštane moždine... Hoćemo li jednog dana od tih tvrtki kupovati dijelove, onako kako ih danas kupujemo za automobile?
Apsolutno vjerojatno. Međutim - priča o ljudskim ?rezervnim dijelovima? zapravo počinje spomenom na jednu nesretnu žabu. Naime, u listopadu 1997. engleski biolog dr. Jonatan Slack objavio je da je genetskim manipulacijama na embriju žabe uspio zaustaviti razvoj glave - i tako je rođena ?žaba bez glave?. Zašto nam je ovo čudovište bitno? Jednostavno zato što, budući da isti geni obavljaju slične funkcije kod žaba i ljudi, to otvara put ka stvaranju ?čovjeka bez glave? - onoga koji čovjeku s glavom može poslužiti za rezervne dijelove. Zvuči gadno, no - što bi rekli naši nogometaši nakon izgubljene utakmice - što je, tu je, život ide dalje. U intervjuu za londonski Sunday Times (19. X. ?97.) Slack kaže da bi ?embrij mogao biti reprogramiran tako da zaustavi rast svih dijelova tijela osim onih koje želimo, a da se održi srce i optok krvi?. To je put ka uzgajanju kloniranih ?organa u staklenci?. Predviđa se da će do 2020. godine 95 posto ljudskih organa moći proizvesti u laboratoriju.
Što se tiče, recimo, kože - stvar je već riješena. Rifkin navodi slučaj mladića primljenog u kliniku San Diego s teškim opeklinama na 60 posto tijela. Otpušten je nakon 47 dana liječenja, kad su ga liječnici ?obukli? u kožu koju je othranila tvrtka Advanced Tissue Sciences iz La Jolle. Bostonska, pak, tvrtka Organoge-nesis pomalo se neukusno hvali da može uzeti nekoliko stanica s ljudskog prepucija i ?napraviti četiri rala kože?.
Komercijalni efekti ove vrste medici-ne, kad se imaju na umu ?vlasnički odnosi? - jednostavno su nezamislivi. Stoga je posve razumljivo što je u toku bjesomučna ?trka u naoružavanju? genima. Primjerice, u studenome 1999. američka tvrtka Incyte predala je patentne zahtjeve na 50.000 ljudskih gena. A, Celera Genomics, koji se predstavlja kao ?najveća svjetska tvornica DNA podataka? - i vlasništvo je Perkina Elmera, a ne, kako u nas tvrde, Craiga Ventera - još je u siječnju objavila da ima 97 posto ljudskih gena u svojoj bazi podataka. Genom, dakle, nije nešto ?otkriveno? baš 26. lipnja - nego je toga dana održana velika predstava.
Treba samo zamisliti kakva je strka vladala iza kulisa objave otkrića, koji su sve ekonomski, politički i marketinški faktori bili u igri, i koji su sve argumenti upotrebljeni da bi se, recimo, Celeru Genomics nagovorilo da sudjeluje u objavljivanju mape. Naravno da je sve vrvilo od blentavo nasmiješenih lica. Nasmijani Bill Clinton rekao je: ?Danas učimo jezik kojim je Bog stvorio život.? U dalekoj Hrvatskoj, pak, dr. Adalbert Rebić s Bogoslovnog fakulteta koji, naravno, nema žive veze o čemu se tu radi, izjavio je: ?Divan je Bog koji je omogućio ovakvo otkriće.? Kako čovjeku koji je devedesete utrošio na proučavanje programa HDZ-a uopće objasniti da tu Boga nitko ništa nije pitao, niti je taj više u poziciji da odlučuje?
Ne sjećam se točno kako je stvar komentirao naš ministar znanosti koji je najzapaženiji medijski istup imao prije mjesec dana kad je ukazao na problem šverca pudinga u studentskoj menzi. A naši mladi genetičari, što ćeš, rade po institutima za 2000 kuna, s dodatkom za pokaz...
S tom vrstom biotehnološke osvije-štenosti Hrvatska nema biti što drugo do li bazen za krađu i kupovinu gena, i eventualno, pokojeg genetičara. U potrazi za komercijalno vrijednim genima, dakako, kompanije nemaju previše skrupula. U tekstu ?Gene-Hunters Home In on India? (Nature, 2. V. ?96.) navodi se slučaj indijske genetičarke Kiren Kucheria, kojoj je, kaže, ponuđeno 20.000 dolara za uzorke krvi njezinih dviju bolesnica sa specifičnim bolestima maternice... Kucheria je odbila novac, no koliko je onih koji nisu? Organizacija Rafi Publications, pak, u svom komunikeju na internetu govori o istraživanjima na Sveučilištu Columbia, gdje su biolozi izolirali gen vezan uz ćelavost, a sve to na genetskom materijalu što su ga gen-hunteri pronašli u nekom ćelavom selu u Pakistanu. Kakvo je tržište za buduću komercijalnu uporabu ovoga otkrića, najbolje govori brojka od 7 milijardi dolara koje ljudi s problemom ćelavosti potroše na tretmane, samo u Americi.
Seljaci iz čije je genetske baze gen izlučen ne samo da neće sudjelovati u dobiti, nego će vjerojatno biti zadnji do kojih će doći otkriće. Uglavnom, biotehnološka revolucija sigurno nije ta koja će smanjiti razlike između bogatih i siromašnih. Dapače, čini se da će siromašni biti sve ćelaviji i ćelaviji, a bogati sve ljepši, veći i zdraviji.
Nakon Human Genom Projecta koji je tragao za ?općim? tipom ljudskog genoma, sad se težište već pomiče na projekte Human Genetic Diversity, koji tragaju za specifičnostima i razlikama u ljudskim genetskim slikama. Etno-genetske specifičnosti, posebno malih, izumirućih i izoliranih skupina, predmetom su biološkog šverca - posebno kad se radi o zapuštenim i neinformiranim plemenima - ali i ozbiljnih poslova. Rafi Publications, recimo, navodi čudesan podatak da je Island prošle godine prodao svoje ?genetsko nasljeđe? tvrtki deCODE za 200 milijuna dolara. Mislim, jest to neka pinka, ali - nije baš previše za genetsko nasljeđe jednog naroda...
O tome kako će genetički inženjering biti prihvaćen kod običnih ljudi, najbo-lje govori slučaj genetički manipuliranoga hormona ljudskog rasta (hGH). Osamdesetih godina, naime, kompanije Genentech i Eli Lilly dobile su patente za prodaju toga hormona za djecu patulja-sta rasta. Kako nema jako puno takve djece, tržište za ovaj vrlo skupi lijek smatralo se tako uskim da su proizvođači čak dobili znatne tržišne olakšice. Međutim, genetički manipulirani hormon ljudskog rasta postao je jedan od najvećih komercijalnih uspjeha u povijesti farmaceutske industrije! Po potrošnji je očito da ga ne uzimaju samo patuljasta djeca, nego da mnogi normalni klinci žele centimetar više, a roditelji, pak, spremno financiraju tjedne injekcije hormona. Stvar koja se trebala dobivati samo uz recept, kupuje se i na crno. Rifkin navodi anketu s početka devedesetih, provedenu u predgrađu Chicaga, koja je pokazala da 5 posto srednjoškolaca potajno uzima hGH.
Uza sve to, kompanije su, kako bi proširile tržište, pokrenule kampanju kako bi normalni niski stas proglasili ?bolešću?. Ovakva reakcija tržišta, uz istodobnu kampanju ?stvaranja potreba? - jest najvjerojatniji model kako će genetički izumi ulaziti u svakodnevni život. Konzumacija će postati natjecanje i neka vrsta obaveze normalnih i uspješnih. Dizajniranje pak novih generacija djece sigurno se neće zaustaviti na pitanju rasta. Kad se, kao danas na ultrazvuk, bude najnormalnije išlo na skeniranje genoma fetusa - otvorit će se gomile novih roditeljskih mogućnosti izbora. Stvari će se, dakako, najdetaljnije moći dizajnirati pri laboratorijskoj oplodnji, gdje će se, recimo, moći odabrati najzdraviji i najljepši spermij - te će se na to parovi (sve za dobro djece!) masovno odlučivati... Bit će tu raznih perverzija, a izbjegavanje rizičnih kombinacija gena zasigurno će dovesti do toga da neki budući Nietzsche ili suicidna Marilyn završe u genetskom otpadu. Tipovi poput Mozarta i Kurta Cobaina imat će vrlo slabe šanse, a bolesnici kao Edgar Allan Poe i Baudelaire - nikakve. Za utjehu, Zinedine Zidane će se roditi, i to mnogo puta, samo što neće biti onako ćelav... Iz otiska svojega genoma, preko DNA-čipa koji je već u pripremi - ljudi će moći pročitati sve bolesti koje ih vrebaju i čekaju, i, premda puno zdraviji od nas današnjih, živjet će život kao budući bolesnici, mučeći se s dijetama i pokušavajući na sve načine izbjeći zacrtano... Uglavnom, u budućnosti će oni koji ne budu konzumirali genetičke pogodnosti biti smatrani tvrdoglavim i socijalno sumnjivim fanaticima, otprilike kao danas Jehovini svjedoci koji odbijaju transfuziju krvi.
Svijet će se podijeliti na genetske klase, a - kako predviđa biolog Lee Silver sa Sveučilišta Princeton - genetski bogataši će tvoriti 10 posto populacije. On predviđa da će se konačno ?genetski bogata? i ?prirodna?, tj. niža klasa, pretvoriti u dvije potpuno odvojene vrste ?s toliko romantičnog interesa jednih za druge koliko bi današnji čovjek imao za čimpanzu?. Pritom valja uzeti u obzir da Silver nije htio biti ironičan, budući da je veliki zagovornik genetičkih tehnologija.
Usput, nekim čudnim slučajem, isti dan kad je objavljeno otkriće ljudskog genoma - Vatikan je otkrio treću fatimsku tajnu, od koje su mnogi fanatici očekivali vijest o Apokalipsi... Međutim, kardinal Joseph Ratzinger, pročelnik Kongregacije za nauk vjere - institucije koja se nekoć zvala Sveta inkvizicija - mogao je izjaviti samo sljedeće: ?Neće biti smaka svijeta, a budućnost uopće nije određena na neizmjenjiv način.?
Doista, to baš i nije neka tajna. ťini se, dapače, da je budućost čak i previše iz-mjenjiva. Dakako, nije nužno - kao neki natural-fundamentalisti s talentom za sekundarne stvari - urlati na modificirani kukuruz, niti na svaki spomen genetske izmjenjivosti, pogotovo stoga jer je stvar faktički nezaustavljiva. Međutim, protiv hladnih i fašistoidnih vizija poput one Silverove - trebalo bi se, svakako, barem pokušati boriti. Ako ništa, a ono zato da naši potomci o nama ne misle kao o čimpanzama.
