Više je nego očito da se većina Hrvata i Srba ne može složiti oko "zajedničke" ratne prošlosti. Svaka priča o ustaškim zločinima kad-tad završi u spominjanju i onih četničkih. Jednima sva zla započinju s idejom o "velikoj", etnički čistoj Srbiji, drugima s idejom o "velikoj", etnički čistoj Hrvatskoj. U istoj rečenici ima mjesta ili za žrtve Ovčare i Škabrnje, ili Medačkog džepa i Oluje. Teško se u istoj rečenici mogu naći zajedno i jedni i drugi.
Dakle ratnu tematiku trebamo izbjegavati. Ali, o čemu ćemo onda pričati? Zar je između Hrvata i Srba u prošlosti bilo ičega osim međusobnog ubijanja, protjerivanja i paljenja kuća? Iako atmosfera u današnjem društvu možda ukazuje na negativan odgovor, istina je potpuno drugačija. Koliko god "našim" i "njihovim" nacionalistima zvučalo heretički povijest hrvatsko-srpskih odnosa daleko je više povijest mira, suživota i suradnje, nego nasilja.
Hrvati i Srbi su u 1500 godina ratovali dva puta
Evo i jednostavne računice. U gotovo tisuću petsto godina koliko živimo jedni uz druge i jedni s drugima Hrvati i Srbi su, svojom voljom, ratovali dva puta. Prvi put tijekom Drugog svjetskog, a drugi tijekom Domovinskog rata. Treba naglasiti da niti u ta dva slučaja stvari nisu bile crno-bijele. Jer, unatoč ili baš zbog ustaškog genocida nad srpskim stanovništvom, Hrvati i Srbi su od 1941. do 1945. više surađivali nego međusobno ratovali. Odnosno, više je Hrvata i Srba bilo u zajedničkoj partizanskoj vojsci nego u ustašama i četnicima.
Kada su u pitanju događaji s početka 1990-ih, protiv samostalne hrvatske države pobunio se dio srpskog stanovništva dok je drugi dio ostao lojalan, a preko 10 tisuća hrvatskih Srba bilo je i u sastavu hrvatske vojske. Čak ni u samoj Srbiji, unatoč velikoj podršci, Slobodan Milošević nije uspio postići konsenzus cijelog srpskog društva oko svojih ratnih planova i antihrvatskog raspoloženja. Kao što ni cijelo hrvatsko društvo nikad nije prihvatilo mržnju prema srpskom narodu, a pogotovo opravdavalo zločine motivirane "pogrešnom" nacionalnom pripadnošću.
Možemo li isticati pozitivne primjere?
Ali, ne želim da ovo ponovo bude priča o ratu. Poanta je bila samo pokazati da Hrvati i Srbi u europskom kontekstu sigurno nisu primjer stoljetnih sukoba. Što se npr. ne bi moglo reći za Poljake i Ruse ili Francuze i Nijemce. Možemo li dakle, a da ne umanjujemo, ignoriramo i negiramo sve žrtve i zločine, isticati pozitivne primjere kao temelj budućih odnosa? Za razliku od mnogih drugih imamo više nego dovoljno materijala za takav pristup.
I manje je pritom bitno navoditi primjere vezane uz političke, intelektualne ili sportske elite. Jer da, zanimljivo je spomenuti da hrvatsku himnu nije komponirao Hrvat nego Srbin, a da Josipa Jelačića za hrvatskog bana nije ustoličio katolički biskup nego srpski pravoslavni patrijarh.
Treba spomenuti i sve one glumce koji su izazivali jednako buran aplauz po kazalištima i pozorištima, sve pjesnike uz čije su se pjesme, napisane na latinici ili ćirilici, generacije zaljubljivale i liječile ljubavne jade, sve pjevače s kojima je u glas pjevala publika po srpskim varošicama i hrvatskim mjestašcima, sve nogometaše koji su zdušno branili crno-bele i crveno-bele boje i fudbalere koji su oduševljavali u plavim i bilim dresovima.
Povjerenje, a ne nacionalnost i vjeroispovijest
Ali postoji i nešto puno važnije od svega navedenog. To su odnosi među "malim", "običnim" ljudima. To su svi oni slučajevi kada su Hrvati i Srbi jedni drugima bili više od dobrih susjeda. Kada su se međusobno pomagali bez obzira na težinu problema, međusobno ženili, zajedno slavili rođendane, božiće i slave.
Kada je za prijateljstvo bilo bitno povjerenje a ne nacionalnost ili vjeroispovijest. To su sva ona zajednička ljetovanja, zimovanja i đačke ekskurzije. Svi zajednički poslovni i sportski uspjesi. Ukratko to su svi oni trenuci kada nas razlike nisu dijelile nego nadopunjavale, i kada smo uvažavali kakvog je tko porijekla ali najviše cijenili kakav je tko čovjek.
Vjerovali ili ne, daleko najveći dio naše zajedničke prošlosti izgledao je upravo tako. I možemo to ignorirati i obezvrijeđivati, možemo našu povijest svesti samo na zločine i zločince.
Možemo svašta, ali bi možda najviše smisla imalo da se jednostavno jedni i drugi (ponovo) počnemo ponašati kao ljudi.
