Rat kojeg je između 1941. i 1945. vodila partizanska vojska bio je obrambeni i oslobodilački. Svi najvažniji europski i svjetski državnici u partizanima su gledali saveznike a njihovu borbu važnim doprinosom ukupnoj pobjedi antifašističke koalicije.
Pa ipak, već tijekom a posebno neposredno nakon završetka rata pobjednici su počinili i brojne zločine. I koje god motive navodili kao "olakšavajuću" okolnost, spomenutim nedjelima ugrozili su plemenite ciljeve zbog kojih su pošli u borbu, i narušili ugled onih koji su čast i ljudskost zadržali unatoč svim izazovima.
Od počinjenih zločina vremenom je postalo još gore njihovo prešućivanje, ignoriranje, pa i negiranje. Uz one medijski najeksponiranije priče o sudbinama pojedinaca na tzv. križnim putevima možda najtragičnija sudbina zadesila je pripadnike dva naroda koji su na svojim leđima osjetili teret kolektivne krivnje.
Deseci tisuća protjeranih Nijemaca
Desecima tisuća jugoslavenskih Nijemaca oduzeta je imovina, istjerani su iz svojih sela i gradova, poslani u logore, a zatim protjerani iz zemlje. Nažalost, mnogi među njima nikada nisu dobili priliku za kakvim takvim novim životom.
Nema nikakve sumnje da je među prognanima i ubijenima bilo onih koji su u Adolfu Hitleru vidjeli spasitelja, koji su jedva dočekali da zemlja u kojoj su živjeli postane dio velikog Trećeg Reicha, koji su kao pripadnici različitih oružanih formacija sudjelovali u zločinima nad lokalnim nenjemačkim stanovništvom.
Ali bez svake sumnje bilo je puno više onih koji su se unatoč novim okolnostima i dalje nastavili ponašati prvenstveno kao ljudi. Kazna međutim nije mimoišla ni nezainteresirane za politiku, ni protivnike rata, pa čak ni onemoćale starce, žene, djecu. Svi su oni postali "narodni neprijatelji".
'Pripadnost pogrešnom narodu'
Ubojstva, oduzimanja imovine i egzodus postaju sudbina i velikog broja istarskih i dalmatinskih Talijana. I opet, iako je među njima bilo i članova fašističke stranke, odgovornih za nasilnu talijanizaciju i zločine nad netalijanskim stanovništvom, onih koji su Istru i Dalmaciju smatrali dijelom Italije, bilo je nažalost previše onih čija je tragična sudbina u novim poslijeratnim okolnostima bila rezultat isključivo pripadnosti "pogrešnom" narodu.
U vrijeme komunizma o spomenutim temama se nije pričalo. Svaki pokušaj bio bi shvaćen kao napad na temeljne vrijednosti i dignitet NOB-a. Besprijekorna pobjeda nije mogla ni smjela imati svoju tamnu stranu. U pravednom ratu heroji nisu mogli biti zločinci.
Društvo je šutnjom pokušavalo izbrisati prošlost, a dogodilo se suprotno. Desetljećima kasnije nema više priča o idealizmu i hrabrosti, solidarnosti i zajedništvu, velikim bitkama i pobjedama. Priča se isključivo o prešućivanim zločinima.
Oluja je završila obrambeni i oslobodilački rat
Rat kojega je hrvatska vojska vodila između 1991. i 1995. bio je obrambeni. Većina svjetskih državnika označila je Slobodana Miloševića pokretačem i glavnim krivcem, a vrh JNA njegovim suučesnikom u agresiji na Hrvatsku. Nažalost, bez podrške dijela hrvatskih Srba cijela kampanja bila bi neizvediva. Deseci tisuća Hrvata prognani su sa svojih ognjišta, tisuće hrvatskih kuća je zapaljeno, počinjeni su stravični zločini nad civilima hrvatske nacionalnosti. Hrvatske vlasti nisu imale kontrolu nad jednom trećinom svog međunarodno priznatog teritorija.
A onda je u kolovozu 1995. počela oslobodilačka akcija Oluja. Pobjedom hrvatskih oružanih snaga omogućen je povratak prognanika i zauvijek je prestala opasnost od granatiranja hrvatskih gradova. Bio je to kraj Domovinskog rata. Obrambenog i oslobodilačkog.
Egzodus srpskog stanovništva
Bio je to i početak egzodusa srpskog stanovništva sa svojih vjekovnih ognjišta. Među desecima tisuća Srba koji su se našli u zbjegu bilo je sigurno i onih koji su podržavali Miloševića, koji su priželjkivali ostvarenje sna o Velikoj Srbiji, koji su sudjelovali u zločinima nad svojim hrvatskim susjedima.
Ali je sigurno bilo i onih koji se nikada nisu bavili politikom nego se politika bavila, ili bolje rečeno poigravala, njima. Vjerojatno je najviše bilo onih umornih od svega, od laži i obmana, od sumorne stvarnosti, od besperspektivne budućnosti. Sigurno je bilo i onih koji su htjeli ostati, koji će se uostalom nekoliko godina kasnije i vratiti. U ljeto 1995., a bojim se i danas, više od dvadeset godina kasnije, svi su oni smatrani kolektivnom prijetnjom, pa je i njihov odlazak dočekan s olakšanjem.
Zločini pobjednika
Kad su borbena djelovanja utihnula, kada je većina stanovništva otišla, počeli su zločini. Zločini pobjednika. Stotine srpskih civila u poodmakloj životnoj dobi, koji nisu vidjeli razlog zašto bi napustili svoju djedovinu, ubijeni su na najbrutalniji način. Tisuće srpskih kuća su opljačkane a onda zapaljene.
O ovoj temi u hrvatskoj se javnosti uglavnom ne priča, a svaki se pokušaj odmah ocijeni narušavanjem digniteta Domovinskog rata. Jer, besprijekorna pobjeda ne može imati tamnu stranu. Jer, u pravednom ratu "naši" mogu biti heroji, ali nikako zločinci.
Hoćemo li povijest napokon shvatiti kao učiteljicu života? Nisu li događaji s kraja Drugog svjetskog rata najbolja opomena da prošlost možemo prešućivati, ignorirati pa i negirati, ali ne i promijeniti? Jesmo li svjesni da nekažnjavanjem zločinaca riskiramo da one časne, poštene i moralne poistovjetimo s njima? Želimo li unatoč primjerima iz prošlosti i dalje vjerovati u postojanje kolektivne odgovornosti? Ili bi bilo vrijeme da shvatimo da čovjeka dobrim ili lošim ne čini njegova nacionalna pripadnost već njegova djela, odnosno nedjela.
