"Od tri godine bila sam u Nazorovoj, bez roditelja sam, ujak me posvojio, bilo je maltretiranja jako i onda sam uzela stvari i prešla sam od njega. I onda su mi preporučili odgojni dom Bedekovčina. I onda sam ja na to pristala. Prek ljeta nismo imali, pošto ja nemam roditelje, pa nismo mogli ići doma. Onda smo nas tri odlučile ić na more, stopirale smo i otišle smo. Samo smo pobjegle."
U evidenciji nestalih kao maloljetnica završavala je nekoliko puta! Pristala je na razgovor, ali uz zaštićeni identitet, pa ćemo je za potrebe ove priče zvati Ana. Danas je majka i na svoje bježanje iz doma ne gleda isto kao tada. Jer bilo je opasno.
"Dečki su nas lakim djevojkama nazivali, uvijek su mislili, čim nas ugledaju da ćemo skočit na njih… svašta su, usluge da bimo radile svakakve kakve su oni htjeli. Nazivali su nas pogrdnim imenima, sove, da nismo niš korisne, da ne bi tu bile da neš vrijedimo, da bi bile s obitelji, jako ružno su o nama govorili", govori nam Ana.
U ovom trenu na popisu nestalih četiri su korisnice tog istog doma u Bedekovčini. Samira Amić, Monika Kovačić, Vanesa Tomljanović... Najdulje Kristina Zrilić kojoj se trag izgubio prije skoro dvije godine… Ravnateljica doma objašnjava - svakom se nestanku ozbiljno pristupa.
"One se nisu izgubile na putu do škole, nismo ih pustili na izlaz, nego su djevojke koje su odlučile otići iz doma. Je li to opasno? Mi smo jako zabrinuti… Iz razloga što se one kreću u miljeu, odnosno kretale su se i do smještaja u dom (može potpis ponovno odavde ako treba) - gdje dolaze do opojnih sredstava, gdje se alkoholiziraju, znaju nam se vratit u alkoholiziranom stanju, jako smo zabrinuti za njih, da im se nešto loše ne dogodi! Je li se ikad nekom nešto loše dogodilo? Je, ali to je bilo godinama prije kada smo imali slučaj ubojstva djevojke koja je nestala i imali smo slučaj da je jednu od djevojaka koje su isto tu u mjestu bile, koliko sam ja shvatila tadašnje odgajatelje, kad su to pričali u izlazu van vremena, dozvoljenog izlaza i jednu djevojku je pregazio vlak, to su slučajevi koje ja znam", ističe Tamara Kotarski, ravnateljica Odgojnog doma Bedekovčina.
Trenutačno policija traga za više od 40-ero maloljetnika. Klasičnih otmica u Hrvatskoj dosad nije bilo, a uglavnom je riječ o bijegu iz odgojnih institucija i obiteljskih domova. Razlozi - od avanturizma i bunta, neslaganja s roditeljima do nesretne ljubavi ili ocjena.
"Policiji je u interesu da osobe pogotovo kad se radi o mlađima od 18 godina budu što kraće vrijeme bez skrbi! Osobe koje su mlađe od 18 godina ili djeca, kako god hoćete, budući da nemaju financijskih sredstava da sami financiraju svoj život, nažalost u tom vremenskom razdoblju mogu postati ili žrtve kaznenog djela ili mogu biti primorani činiti kazneno djelo kako bi preživjeli. Dakle jedini interes je policije da ih se što brže vrati u dom ili ustanovu koja o njima skrbi", govori Marina Mandić iz Ravnateljstva policije.
"Ovo je sad zadnji slučaj što se tiče nestanka maloljetne osobe po kojem sad policijski službenici i PP Petrinja i PP Sisak odnosno službe krim policije – sad rade. Gdje je osoba nestala? Idemo sad na to područje? – Idemo sad na to područje!", ističe Safet Kadić iz PU sisačko–moslavačke.
Voditelj Odjela općeg kriminaliteta Policijske uprave sisačko-moslavačke vodi nas na mjesto gdje je prije nestanka zadnji put viđena 16 godišnja djevojka. Nestanak je u večernjim satima prijavila majka koja je dala i prve informacije. Odmah je poslana vijest u sve policijske uprave, a ujutro su policajci izišli na teren.
"Razgovaralo se sa susjedima, s osobama koje bi mogle imati neka saznanja za dotičnu!", kaže Kadić.
No policiji nisu pomogla, pa su uključeni i mediji…
"Radi se o osobi koja je, ovo je već 6 put da je prijavljen njen nestanak, gdje je u narednih 5 puta pronađena, povjerena ponovno majci, ovo je šesti put, ja se nadam da ponovno bit pronađena! Ovdje, došla je u posjetu, zajedno s majkom i odavde je faktički i nestala, trebala je ići prema Rijeci, ali tamo nikad nije došla. I jednostavno majka je drugi dan došla prijaviti njezin nestanak", dodaje Kadić.
Djevojka je, prepričava nam rodbina - rekla da ide u trgovinu, nakon čega je nestala. S majkom smo razgovarali telefonom.
"Da, da, još uvijek je tražimo, tragamo, i dijelimo i na Facebooku, molimo građane za pomoć, svašta nešta, ali još uvijek ništa…"
Te iste večeri - nakon više tjedana u evidenciji nestalih – djevojka se javila policiji!
Kakav god nestanak bio - policija želi isto - osobu pronaći što prije.
"Što se tiče potrage za nestalim osobama je najbitnije složit taj neki mozaik i dosta tih informacija skupit kako bi se moglo doć do nekakvog podatka ili pretpostavke gdje bi se ta osoba konkretno u tome nekom datom trenutku mogla nalazit", dodaje Kadić.
Svaki je nestanak slučaj za sebe… Mjere traganja ovise o procjeni rizika… I ne, za prijavu nestanka ne treba čekati 24 sata!
"Ne postoji uporište u pozitivnim pravnim propisima RH da treba proteći 24 sata. Dapače, u policijskom smislu se kaže, trag se najlakše prati što je trag topliji. Što se brže reagira, što raspolažete boljim informacijama, to će traganje biti uspješnije. Prema tome, što se brže odreagira, što raspolažete boljim informacijama to će traganje biti uspješnije. Pogotovo u prvim satima", poručuje Marina Mandić iz Ravnateljstva policije.
Najveća policijska potraga u Hrvatskoj odvila se nakon nestanka Antonije Bilić 2011. Nakon tog slučaja policija je odlučila pokrenuti interaktivni portal NENO - nacionalnu evidenciju nestalih osoba sa svim profilima na jednom mjestu.
"Možemo reći da je to bio konačni povod, ali što je cilj, aktualizirati i senzibilizirati javnost na to koliko je traganje za nestalom osobom u biti složeno, koliko je tu stvari i koliko se stvari bazira na povjerenju. Stvorio se dojam u javnosti da policija traga za nestalima samo kada su njihovi nestanci medijski aktualizirani, to nije točno", kaže Marina Mandić.
"Poštovani, dobili ste nacionalni telefon za nestalu djecu, ovaj telefonski poziv je besplatan – molimo pričekajte do javljanja stručnog djelatnika!"
Broj 116 000 koji radi u većem dijelu Europske unije, otprije nekoliko godina dostupan je i u Hrvatskoj, njime upravlja osječki centar za nestalu i zlostavljanju djecu. Na godinu prime desetke poziva.
"Broj je funkcionalan 24 sata dnevno – ima dežurstvo operatera – to su stručni djelatnici, psiholozi, socijalni pedagozi, socijalni radnici koji imaju ustvari potrebe iskomunicirat kvalitetno, uzeti što veći broj informacija i onda te iste informacije prenijeti policiji i pritom nastaviti pružati psihološku podršku osobi koja je nazvala, ili djetetu koje se vratilo ili planira pobjeći", ističe Tomislav Ramljak, voditelj Centra za nestalu i zlostavljanju djecu.
Zalažu se i za uvođenje takozvanog child alert sustava – koji bi o nestaloj djeci alarmirao na kolodvorima, autocestama, društvenim mrežama, intenzivnije nego dosad…
Pravobraniteljica za djecu smatra - sustav u Hrvatskoj, kad su u pitanju nestali - funkcionira, iako može i bolje.
"Nestati može bilo koje dijete i svaki nestanak treba tretirati ozbiljno. Dakle, ne možemo, ne bi smjeli uzeti jer češće nestaju djeca smještana u domovima, da kažemo, ok, pa sad to nema veze. Vrlo ozbiljno svaki nestanak treba shvatiti. Prvo treba pronaći dijete, a onda vidjeti što se dogodilo, zašto se dogodilo, koji je bio povod…", jasno će Ivana Milas Klarić, pravobraniteljica za djecu.
"Znatiželja, jednostavno u našoj glavi, maloljetan si ne razmišljaš… Danas gledam da su odgajatelji bili jako zabrinuti za mene i da su mi htjeli dobro, tako da mi je na kraju žao da sam uopće tako nešto napravila, jer nestati nije baš…", iskreno će Ana.
Nije baš ni zabavno ni bezopasno. A ako se ipak dogodi, dobro je znati – netko će vas uvijek tražiti.
