"Evo to je hibrid... Čuj to - kako puca - neusporedivo. Ima kocen, rebra - sve je izraženo. Ne može se to mjeriti". Kupus dobiven iz hibridnog sjemena neusporedivo je manje kvalitetan od onoga koje uzgaja u svom pogonu, uvjerena je Marija Cafuk iz Vidovca.
"Gledajte kako se savija. Bez mesa se može napraviti sarma. Gledajte kako je lijepa velika. Toliko je tanak list da morate vidjeti obrise mojih prstiju kroz to".
Dobra sarma je za kuharice najvažnije obilježje varaždinskog zelja. Uzgoj kupusa na imanju Cafuk stoljetna je tradicija. Ovdje se sve radi po naslijeđenom receptu. Čak se i gazi nogama prije kiseljenja. Marija je četvrta generacija koja ga sadi. I to od sjemena - do finalnog proizvoda.
"Proizvodnja sjemena varaždinskog zelja nije baš jednostavan proces. Dvogodišnja je proizvodnja sjemena - posadi se jedna velika parcela od 1 ha zelja negdje oko 24.06 i onda se ostavi ne dirnuto sve do 11. 11 - onda odemo na polje i čupamo glavice koje su najidentičnije varaždinskom zelju".
Glavice moraju biti plosnate, tankog lista na kojima nisu izražena rebra. Takav kupus stave na prikolicu i voze ga do parcele koja se nalazi blizu šume da se ne bi križale s drugim zeljaricama. Tamo ga ponovno sade i čekaju da se formira sjeme. Obrađuju 100 hektara zemlje, varaždinsko zelje za kiseljenje sade na oko tri hektara. Imaju hektar sjemenske proizvodnje. Do sada su sve radili sami. Sušili sjeme. Birali najbolje, sadili pa opet brali. I tako generacijama.
Ako posadite hibrid dobijete duplo više
"Od varaždinskog sjemena prinos je 30 tona po hektaru, a ako posadite hibrid dobijete duplo više".
2017., nakon četiri godine dokazivanja, dobili su oznaku izvornosti. Obitelji Cafuk pripala je čast da budu čuvari sjemena ove stare sorte. Do danas je na tu listu upisano samo 27 sorti. Hoće li i njima novi zakon, koji je Vlada poslala u saborsku proceduru, nešto promijeniti – ne znaju. No, mnogima koji nisu na toj kratkoj listi sigurno hoće, uvjerava Silvija Kolar Fodor, predsjednica Udruge Biovrt. Ona vodi Udrugu koja čuva stare gotovo izumrle sorte. Javno savjetovanje oko novog Zakona o sjemenu izazvalo je burnu raspravu.
"Upravo sporni članak 16 koji uvodi pojam sjeme s obiteljskog gospodarstva gdje se svo sjeme koje se uzgaja na OPG-u za vlastite potrebe, ne za tržište, ograničava na način da se uvodi dorada i obveza da ne možeš saditi sjeme ako nije na nekoj od listi, ako nije registrirano što zapravo znači veliko ograničenje uzgoja sjemena".
Kosi se to i s međunarodnim zakonima koji seljaku dopuštaju da slobodno raspolaže vlastitim sjemenom, uvjerava Silvija. Udruga koju vodi, u svojoj banci ima preko 600 raznih sorti, a članovi sjeme međusobno razmjenjuju kako bi ga sačuvali.
"Imam prekrasnu salatu koju nisam ni znala da postoji. Prije 10 godina pronašla sam je na imanju jedne starije gospođe koja je to sjeme dobila od svoje bake i čuvala ga - nigdje to nisam našla i dalje je sadimo i potrudila sam se da ne izumre. Salate ne ide u glavice, ima ogromne listove, trgamo je okolo, to je okus salate koji ne mogu mjeriti sa svim salatama na tržištu".
Zovu je vučji jezik. Kao i mnoge od ovih vrsta - nije certificirana. Kaže da mali OPG -ovi žive od takvih proizvoda i sjemena koje uzgoje na vlastitom imanju. Novi Zakon mogao bi ih dovesti u probleme, tvrdi Silvija.
"Ako nije na listi registrirano - ne smije se saditi. Morali bi pokrenuti proces da se stavi na listu, a taj proces je dugotrajan, košta, trebate institucije koje će vam raditi taj proces. To sjeme se mora uzgajati i testirati, priložiti dokaz da je ta sorta postojala da bi došla na listu da bi se mogla dalje legalno saditi. Tko će to napraviti? Ljudima će biti jednostavnije odustati i kupiti nešto što je na tržištu nego se boriti s vjetrenjačama dvije godine".
Žele napraviti reda
Krunoslav Karalić, pomoćnik ministrice poljoprivrede, kaže da Zakonom samo žele napraviti reda.
"Mi kroz ovaj Zakon uređujemo nešto što je do sad bila siva zona i propisujemo pod kojim uvjetima je to za vlastitu potrebu moguće koristiti, a naravno radi se o uvjetima dorade sjemena ali isto tako opisujemo i izuzeća od obveze dorade koja se odnosi na autohtone sorte. Znači domaće stare sorte i izuzeća se odnose na ekološku proizvodnju sjemena i naravno na sva ona manja gospodarstva koja će za osobne potrebe koristiti manju količinu sjemena i koja će to sijati na manjim površinama".
No, Udruge štošta problematiziraju. Od toga da je Zakon rigorozan i da ne definira što su manja gospodarstva. Sunčana Pešak iz Hrvatskog saveza udruga ekoloških proizvođača opisala nam je njezine sumnje.
"To ustvari znači da bi sjeme za vlastitu proizvodnju trebalo proći službeni postupak dorade – a tamo ne možete doći ako nemate potvrdu o zdravstvenom stanju i dokaz o porijeklu tog sjemena i time ste pod nekom vrstom kontrole".
Uz to dorada koja bi se obavljala u ovlaštenim institutima koji bi sjeme osušili, očistili od korova, sortirali i na kraju tretirali sredstvima za zaštitu bilja, tvrdi Sunčana, poljoprivrednicima će povećati troškove.
"Sasvim laički – ako se OPG-ovima poveća trošak za proizvodnju sjemena ili ih se automatski navodi da im je lakše kupiti sjeme to poskupljuje proizvodnju. Ono što nas dovodi u nepovoljan položaj je da u drugim EU zemljama ne vrijede tako stroga pravila".
U Ministarstvu se opet pozivaju na uređenje sustava i tzv. sivu zonu. Krunoslav Karalić pojašnjava kako uglavnom misle na tavanašu – pogrdan naziv za sjeme na koje netko polaže oplemenjivačka prava, a koje poljoprivrednici ponovno koriste iduće godine.
U tom sjemenu množe se patogeni organizmi – bitno je prije sjetve da se pročisti i tretira, a cijene dorade nisu visoke. Ako je kilogram sjemena 2 do 5 kuna, a dorade je 30 lipa. To ne bi bilo veliko opterećenje, a donijet će višestruku korist.
Suzbile bi se tako bolesti, kažu, koje se uglavnom odnose na žitarice.
"Imamo velike probleme kod žitarica. Ta se bolest zove snijet – koja se širi zaraženim sjemenom. Takvo zaraženo sjeme i urod je toksičan i za ljude i za životinje".
Nacrt Zakona sada se odnosi na sve kulture i sve količine- a pravilnik koji bi pravila za različite kulture konkretnije definirao nije ni blizu donošenju. Krunoslav Karalić pojašnjava kako tu još ima dosta posla.
Udar na našu genetsku raznolikost
"Nije isto jedan kilogram kukuruza i jedan kilogram salate tako da ćemo morati za svaku pojedinu sortu popisati minimalne površine i količine koje će biti izuzete".
Silvija Kolar Fodor se boji zbrke. Sama ima nešto više od tri hektara zemlje. No, povrće, uglavnom starih sorti, uzgaja na 1000 kvadratnih metara. Odredi li se granica od tri hektara za mala gospodarstva, za nju neće vrijediti izuzeća pa se pita hoće li svaki od ovih uzoraka nositi na doradu.
"Ne možemo stare sorte koje ljudi čuvaju, na koja nitko ne polaže nikakva prava, sve nazvati tavanušom. To su brojne sorte povrća, rajčice i graha koje nemaju veze sa žitaricama". Zakon neće zabraniti njihov uzgoj, ali i Sunčana Pešak uvjerena je kako će zakomplicirati stvari.
"To je novi udar na našu genetsku raznolikost i mi smatramo da banka gena teško može nadomjestiti gubitak takvih sorti".
Banka biljnih gena nalazi se u Osijeku. U nekoliko komora čuva se sjeme Marijinog varaždinskog zelja, kao o još 4200 sačuvanih autohtonih sorti.
No, oni nisu sjemenarska kuća koja ima svoju proizvodnju, već sjeme mogu darovati proizvođačima samo ako slučajno imaju višak. Zato se udruge poljoprivrednika boje da će zbog kompliciranog sustava neke od autohtonih sorti nestati iz praktične uporabe. Sve u svemu, još je ostalo mnogo upitnika i još više posla oko izrade pravilnika koji će detaljno definirati pravila igre u jednoj maloj zemlji u kojoj se većina sjemena ionako uvozi.
