Umjesto u bezbrižnoj igri, Nevenka Končar djetinjstvo je, za vrijeme Drugog svjetskog rata provela svjedočeći nezamislivim užasima u takozvanom dječjem prihvatilištu u Sisku.
Mališane koji nisu izdržali neljudske uvjete bacali su na zaprežna kola i odvozili. Nevenka i još tisuće djece iz pakla logora živi su izašli uglavnom zahvaljujući prešućenoj heroini Drugog svjetskog rata Diani Budisavljević i njezinim suradnicima.
Povjesničarka Nataša Mataušić 20 je godina istraživala njezin život i rad i ovih dana sve objavila u knjizi na 400-tinjak stranica.
"Broj 1508 sam bila ja, kad su me uzeli iz logora, taj broj je visio na prsima. Kad smo u Okučanima čekali taj vlak, transportni, te vagone, mama je našla tetu, ona je imala 13 godina i onda povjerila nas dvije njoj tamo i onda je ona vodila brigu, bile smo obje bolesne, a ona je bila valjda slabija", priča Nevenka Končar, jedna od onih koji su preživjeli dječji logor u Sisku.
Tada 5-godišnja Nevenka Končar i njezina mlađa sestra iz logora u Staroj Gradiški transportirane su u logor u Sisku. O majci je kasnije doznala tek da je vraćena u logor Stara Gradiška i tamo ubijena.
"Kad smo krenuli sa željezničke stanice u koloni kroz tu dugu ulicu tu, ovaj dio cijeli od crkve do ovih zgrada to je bilo u bodljikavoj žici, tu smo mi tri dana čekali da se doveze slama na taj pod i onda u prizemlju i tu gore. A to čekanje gore, ta tri dana, žedni, gladni, voda nam tu, mi ne možemo do vode. Jedanput sam ja pobjegla i tu je bila iza ove kuće jabuka, crvena jabuka, to mi je uvijek pred očima, taj policajac, vojnik, kad je vidio da sam ja zagrizla, sad ja to ne znam, ali to je teta ispričala, on je mene sa onim remenom udario ovako to je sve krv išla, i oteo tu jabuku, ja nisam smjela tu jabuku pojesti, to je bilo strašno, to je plač bio, urnebes, tu su ljudi dolazili masovno nas gledati, a mi ko ubijeni", ispričala je Nevenka.
Potresne su fotografije djece iz ustaških logora. Živa ili mrtva, njihova lica možda nikada ne bismo vidjeli da za vrijeme rata u Zagrebu nije živjela jedna iznimna žena, Diana Budisavljević. I velika mreža njezinih hrabrih suradnika.
"A priča o njima ide tako da je Diana već za vrijeme rata, radi evidencije djece počela radit te albume. Sve što ona radi od studenog '41. do lipnja '42. ona ubiti radi u tajnosti, dakle ta akcija je bila poznata samo upućenima, kod nje su dolazili, tajno se sastajali, prikupljali pomoć, slali preko Židovske općine. Onda je ona u sedmom mjesecu od Vilka Kuhnela dobila dozvolu za taj rad. I Vilko Kuhnel će joj tada reći da mnogi ustaše, ustaški činovnici ili predstavnici vlasti tu njegovu dozvolu uopće ne trebaju smatrati pravovaljanom, da je neće morati poštivati. Tako kad dolazi prvi puta u Staru Gradišku, kad ju dočeka osobno Maks Luburić, on isto kaže...", otkriva detalje povjesničarka Nataša Mataušić.
"Prijepodne je došao i Luburić. Bio je bijesan što mora predati djecu. Rekao je da u Zagrebu ima dovoljno katoličke djece koja rastu u bijedi. Neka se za njih brinemo...Onda nam je opet prijetio da samo o njegovoj volji ovisi hoće li nas pustiti iz logora. Ima mogućnosti da nas tako sakrije da nas nitko neće moći naći", zapisnik je iz dnevnika Diane Budisavljević od 10. srpnja 1942.
"Jedno do drugog, to je bilo strašno, to je moja teta mi rekla, mene je uvijek držala na jednoj ruci, a sestru na drugoj i tako smo u slami spavale, nuždu vršile sve pod sebe i tako to. I to kad je sestra umrla, da sam ja jako plakala kad je taj čovjek došao i kad ju je uzeo, onda sam pojurila za njim do prozora, on je sa tog prozora na plato bacao mrtvu djecu. Taj plač i to, uvijek mi je to pred očima bilo", prepričava Nevenka.
Nevenka Končar je preživjela jedno od zloglasnih mjesta koncentriranja stanovnika NDH-a diskriminarih rasnim zakonima, dječje sabiralište u Sisku, kako su ga ustaše zvale. Diana Budisavljević za jedno od takvih mjesta, logor Loborgrad prvi put doznaje u listopadu '41. i počinje tražiti način kako da im pomogne. Iako je rođena Austrijanka, supruga je Julija Budisavljevića, Srbina, no uglednog zagrebačkog liječnika pa usprkos opasnosti, za humani cilj Diana koristi sve društvene veze. Jednog od najbližih suradnika nalazi u zaposleniku administracije NDH-a.
"Kamilo Bresler bio je načelnik odsjeka u Ministarstvu udružbe zadužen za skrb o djeci. Da nije bilo njega i njegove pomoći Diani akcija nikada ne bi imala takvog uspjeha koji je imala jer on je i potajice, dakle da ne zna ministar ili u suradnji, nagovarajući ministra postigao mnogo toga što se onda za tu djecu učinilo", rekla je Mataušić.
Cijela akcija temeljit će se upravo na njezinoj nevjerovatnoj upornosti da se izbori za načine da djecu iz logora odvede na udomljavanje. Pomgali su joj suradnici, a uz Kamila Breslera bili su to doktor Marko Vidaković, glavna sestra Crvenog križa Dragica Habazin i još brojni djelatnici Caritasa, volonteri Crvenog križa, anonimni liječnici, medicinske sestre, građani koji su morali nešto učiniti.
"Mlade su slali u Njemačku na rad, a djecu su prepuštali Crvenom križu. Grozote koje sam vidjela pri dijeljenju roditelja od djece, neopisive su. Žene su luđački vriskale od boli, straha i užasa. Mi smo bili potpuno nemoćni", svjedočenje je Dragice Habazin o Sisku u rujnu 1942.
Zajedno s dobrovoljkama iz Crvenog križa odlazila je, u kako ih sama zove "kolodvorske misije". Na Glavnom kolodvoru dočekivala je vlakove kojima su svi odrasli, sposobni za rad prevoženi na prisilni rad u zemlje Trećeg Reicha.
"I tamo od tih žena ona saznaje za veliki broj djece koja se nalaze u Staroj Gradiški i ona želi ishoditi dozvolu da se ta djeca preuzmu. Kad ona počne tražiti dozvolu ona obilazi i Stepinca i Artukovića i čitav niz ljudi, ona nema u svojoj glavi predodžbu o kakvom se tu velikom broju djece radi. Ona kad je započela tražiti dozvolu, bitka na Kozari još ni ne započinje, kada je ona dobiva bitka je već završila i tu bijegom završava još tisuće ljudi", priča Mataušić.
Dozvolu joj obećava pokušati nabaviti Gustav von Koczian, Austrijanac poznanik Slavka Kvaternika, oca Eugena Dide Kvaternika i prema Dianinim zapisima, čini se u tome i uspijeva. Sve aktivnije pomaže i Caritas Zagrebačke nadbiskupije.
"Ona se više puta sastojala s nadbiskupom zagrebačkim, Alojzijem Stepincem i njezini opisi idu iz toga da najprije nije pokazivao nikakav interes, onda da se zainteresirao, ali nije pomagao i na kraju je ipak pomogao. Začuđuje me kod Diane to kad on od 43. i aktivno pomaže u svemu tome, a naročito krajem 42. kad izdaje poslanicu svim župnim uredima u okolici Zagreba, poziva ih da koloniziraju i na taj način spase tu djecu. Diana za njega nikad nije našla lijepu riječ", rekla je Mataušić.
Ipak, preko Caritasa nadbiskupije kolonizirano je, odnosno udomljeno više od 6700 djece. Usprkos zakonu koji donosi Ante Pavelić da se djeca smiju udomljavati isključivo u hrvatske, katoličke obitelji, taj propis humanitarci uspijevaju zaobići. Diana vodi pažljivu evidenciju troškova, donacija, akcija, transporta, organizira fotografiranje djece i brižno vodi kartoteku djece koju su uspjeli spasiti. Fotokopija jednog od Dijaninih prijepisa kartotečnih kartica čuva se u Državnom arhivu, kao i kartoteke Kamila Breslera iz Ministarstva udružbe i Narodne Republike Hrvatske. Kartoteke se preklapaju, no nikada nisu u potpunosti proučene.
"Za kartoteku Diane Budisavljević znamo da je ona imala i podatke o roditeljima s kojima je kontaktirala, to nije slučaj sa kartotekom Ministarstva udružbe, znači ona ima neke dragocjene podatke, a da li su 1/1 kad se radi o djeci iz Akcije to nismo bili u prilici uspoređivati jer nemamo sa čim, osim s ovim prijepisom", rekla je Rajka Bućin iz Državnog arhiva.
Oduzeta kartoteka
Prema zapisima iz njezina dnevnika može se zaključiti da je postojao strah da će im kartoteka biti oduzeta i stoga je počinje prepisivati. U nadopuni podataka aktivno sudjeluju Kamilo Bresler i kontakti iz Caritasa.
"Znači, ako on ima neku kartoteku koju vode njegovi službenici ili je nekog angažirao ili neka od njezinih suradnica nešto piše za kartoteku koju on nadzire, ja bih rekla da tu postoji cijelo vrijeme uzajamni strah da se to na neki način ne izgubi. On njoj šalje podatke, a ona radi triplikate u nekom trenu", rekla je Bućin.
Strah se pokazao opravdanim. Odmah nakon završetka rata, 1945.,
cijela kartoteka joj je oduzeta zajedno s pripadajućim
albumima.
"25. svibnja njoj su albumi oduzeti, odluku da se oni oduzmu
potpisala je načelnica odsjeka skrbi Ministarstva socijalne
politike Narodne Republike Hrvatske Tatjana Marinić. 27. svibnja
su zadnji put viđeni u Ministarstvu, a 28. ona mora potpisati da
je te albume predala i oni su završili u Ministarstvu socijalne
politike. 1949. su ispisani iz inventara Ministarstva", kaže
Mataušić.
Za razliku od apolitične Diane Budisavljević, Tatjana Marinić koja je i sama sudjelovala u spašavanju djece tijekom rata, je vjerna Komunističkoj partiji. Osobno je precrtala Dianinu ulogu iz poslijeratnih svjedočenja. Gotovo 40 godina nakon što se Dianinoj kartoteci i albumima gubi svaki trag, '98. Nataša Mataušić za potrebe muzejskog postava u Jasenovcu pregledava neobrađene arhive Hrvatskog povijesnog muzeja. Nailazi na bilješku bivšeg muzejskog voditelja: "Na tavanu više škole za socijalne radnike Nazorova ulica broj 51 nalazi se hrpa fotografija i dokumenata iz vremena rata. Pet-šest albuma djece koja su 1942. otjerana iz svojih domova po ustašama i Nijemcima u koncentracione logore Stara Gradiška, Sisak i Jastrebarsko. Dokumente je pronašao student završne godine Više škole za socijalne radnike Jerko Trputec",
"'64., '65., upravo u vrijeme one velike poplave u Zagrebu. Obzirom na dvoranu u kojoj smo mi bili kao studenti smješteni, slušali predavanja, nas je bilo jako puno, kaj mi je išlo na živce –golubi! Njihovi izmeti, njihova pera, kaj si malo otvoril prostor oni su ulijetali unutra. I sad sam ja odlučio jednog dana da ja malo preispitam gdje se ti golubi nalaze i da to malo rastjeram. Tako sam došao u tu prostoriju u tu kulu, gdje su se oni zadržavali i tako sam ti ja našao gore te fotografije. Ložač, naš jedan od studenata je, praktički su mu te fotografije služile za potpalu peći za centralno grijanje", prisjeća se Jerko Trputec, socijalni referent u mirovini.
Radi se o tavanskim prostorijama škole koju je ustanovila upravo Tatjana Marinić. Jerko Trputec nije znao što je pronašao, ali je zaključio da strašne slike mora spasiti.
"Koliko sam uspio, znaš, onda odjedanput. To sam ja u nekoliko ciklusa nosio te albumiće koje sam ja pregledal, to su uglavnom bile fotografije djece i živih i mrtvih. Nekoliko fotografa, po pozadini se vidjelo da su to različiti fotografi snimali tu djecu i onda kam s tim", rekao je Trputec.
Albumi su završili kao poklon Muzeju revolucije, danas Hrvatskom povijesnom muzeju, gdje su konačno dospjeli u zainteresirane ruke.
"I to je bilo, kao što volim reći svima, jedno od najgorih razdoblja moga rada u muzeju jer sam se užasno nervirala i plakala dok sam gledala te fotke jer si nisam znala objasniti tko je kriv za takvu sudbinu djece niti sam znala tko je te albume napravio. U to vrijeme je Branko Petrina bio predstavnik u savjetu spomenpodručja Jasenovac kao predstavnik logoraša i znao je navraćati kod mene i pričati mi o svom životu. On je prošao kroz tri logora i vidio je čime se ja bavim, a znao je da Hrvatski državni arhiv u to vrijeme sprema knjigu o Dijani Budisavljević, odnosno njezin dnevnik, i znao je za njene albume, da je ona imala neke albume koji su joj oduzeti i da je sudbina tih albuma potpuno nepoznata. I doveo je njenu unuku Silviju Sabo ovdje kod mene u muzej i ona je došla sa nekoliko ovako sličnih primjeraka albuma, dakle iste veličine iste teksture ove ljepenke na (koje su lijepljene slike valjda), istih veličina fotografija, istog rukopisa na poleđini. Tako da je to bio neosporan dokaz da su to albumi Diane Budisavljević za koje godinama niko nije znao gdje se nalaze", ispričala je Mataušić.
No oduzeta kartoteka nikada nije pronađena. Njezin dnevnik i pronalazak albuma dragocjeni su vodiči u razotkrivanju povijesnih narativa koji su pisali pobjednici.
"Ono što sam ja htjela naglasiti je da se nikako se mogu uspoređivati Jastrebarsko i logor u Sisku. Oba dva se zovu prihvatilišta i oba dva su bila državna dok je u Sisku doista bio logor u Jastrebarskom nisam baš sigurna da bi se to moglo tako nazivati. O tome govore i brojni dokumenti i veliki broj ljudi koji su bili po svom opredjeljenju ne samo antifašisti nego i komunisti, čitav niz medicinskih sestara, dobrovoljnih sestara. Nevolja u tome je to što je taj dom bio pod upravom Ministarstva udružbe, a vodile su ga časne sestre, jedna od njih je bila rođakinja Mile Budaka", rekla je Mataušić.
U školskim udžbenicima o Diani Budisavljević nema ni retka
Nevenka je za Dianu Budisavljević čula tek desetljećima nakon što je odrasla u udomiteljskoj obitelji koja ju je odvela iz logora u Sisku. Pod kojim je brojem stigla u logor mogla je saznati zahvaljujući bilješkama koje je pažljivo vodio Ante Dumbović. Učitelj kojeg je Kamilo Bresler osobno imenovao povjerenikom za udomljavanje djece u logoru.
"Ovdje se kuhalo i onda se nosilo tu i tamo, a što je bilo, ja sam pitala, a što smo mi to jeli jer nama su samo stomačići rasli, a to je bila bijela juha, to je samo brašno se smutilo i kuhalo i to smo mi jeli, kao štirka i od toga smo umirali. Svako jutro je taj čovjek, Uzelac, dolazio s onim ogromnim platoom, kola ta, i on je stao, ja ću vam pokazati ako bude otvoren taj prozor i bacao je odatle tu djecu, mrtvu na taj plato. Svako jutro je on dolazio, nekada i po dva puta se vraćao, koliko su djeca umirala. To su bila zaprežna kola, koja imaju samo dole dasku i sa strane, ovako još jedna daska, a tu je znao i po 50 nabacati, to znam da je teta pričala da je jednom brojala koliko je djece nabacao", rekla je Nevenka.
Tek prije koju godinu mjesto na kojem je dječje groblje u Sisku dobiva ime Park Diane Budisavljević. Drugog sjećanja na nju nema. Diana Budisavljević nakon rata je pala u zaborav. Poslijeratna Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača nije je pitala ni riječi. Zahvaljujući njezinoj prezimenjakinji Dani Budisavljević o njoj je snimljen film. Zahvaljujući istraživanju za taj film znamo da je Dianina kartoteka zadnji put viđena 1992. u Ministarstvu socijalne skrbi Republike Hrvatske. Poslije joj se gubi svaki trag. Svi smo čuli za Schindlerovu listu. Oscar Schindler spasio je 1200 židovske djece od nacističkog progona. Diana Budisavljević spasila je njih sedam tisuća. U svoju kartoteku zabilježila je ukupno 12 tisuća djevojčica i dječaka, beba.
Ova iznimna, izvanredna, hrabra i nevjerojatna žena iz najmračnijeg razdoblja naše povijesti, u školskim udžbenicima nema ni retka.
