"Ja jesam na listi prioriteta i naglašavao sam, i imam pismenu dokumentaciju. Grad Grubišno polje je dalo listu", pričao je Branko Nedeljkov načelniku Općine Veliki Grđevac Marijanu Dautancu.
Dok mu prijeti deložacija Branko Nedeljkov mjesecima pokušava ostvariti prava za koja vjeruje da mu zakonom pripadaju. Prije dvije godine, tvrdi, uselio se u kuću koju je kupio od svog rođaka. On mu nije dao ugovor, a onda je otkrio da je kuća zapravo državna.
"Ja sam mu uplatio novac koji je tražio, pitao sam ga na koga je - na meni je. Ko je vlasnik? Ja sam. I reko je možeš sređivat", priča nam Branko. "Nadali smo se da je to to, da imamo svoju kuću, da se više ne selimo, jer bili smo podstanari 11 godina. I zato smo išli da kupimo kuću, te novce koje smo imali smo tu uložili", objašnajvam nam Bruneta Gol, Brankova nevjenčana supruga.
"Onda kad sam ja tu sredio, uložio novce u vodu, kupatilo, gletovo, krečio, sve što sam napravio, onda su nastali problemi", tvrdi Branko. Kuća pripada državi koja je Brankovu rođaku Daliboru dala pravo na stambeno zbrinjavanje. Dobio je materijal i prije deset godina kuća je prošla tehnički pregled.
No, Dalibor, koji danas živi u Njemačkoj nije se uknjižio, pa je vlasnik kuće još država. "Nemam volje više za seljakanje, tu su se djeca našla i u školi, što idu, i prijatelje i sve, ne bi želio više mijenjat okolinu", tvrdi Branko.
Branko i Bruneta ondje žive s četvero djece, Brankov sin iz drugog braka živi sa svojom obitelji, kao i Brunetina kći iz prošlog braka koja pohađa školu u susjednom selu i živi kod bake. Uz sve seljakanje Branko, kaže, za sobom ima dva propala posla, bio je mljekar, a kasnije je preprodavao autodijelove.
Kako su i nevjenčana supruga Bruneta i Branko odjavljeni sa svojih prijašnjih prebivališta, a nisu se mogli prijaviti ni u kuću za koju nemaju papire, ostali su bez svih svojih prava. "Izgubili smo s time zdravstvo, porodiljni, dječji, na sve, faktički na sve", priča Branko.
Dvogodišnja Samanta ima niz psihičkih i fizičkih smetnji, i kao dijete s posebnim potrebama prima mjesečnu invalidninu. "1250 kuna, a sad zamislite 1250 kuna, ljekovi su 1400 kuna od djeteta s posebnim potrebama, još struje 400/450 kuna, onda zamislite kako je", priča Branko.
Bez obzira na to je li Branko u pravu u vezi kuće ili je naivno nasjeo na podvalu, obitelj s toliko djece kojoj prijeti deložacija trebala bi zanimati barem nekoga u državi, smatra pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić. Zato je Nadležnom centru za socijalnu skrb preporučila da im pruže pomoć.
"Obveza države jest osigurati ljudske uvjete primjereno ljudskom dostojanstvu, naravno, kad je riječ o djeci onda je ta odgovornost države tim veća", tvrdi Milas Klarić. Branko se obratio i pučkoj pravobraniteljici, koja je od Centra za socijalnu skrb dobila informaciju da je spreman pružiti mu preporuku za prioritetno stambeno zbrinjavanje.
"Mi postupamo po njegovoj pritužbi, zatražili smo očitovanja, pisali i požurnice, još uvijek nismo dobili odgovor", tvrdi nam Lora Vidović, pučka pravobraniteljica. A nije ni Branko.
Kako mu je komunikacija sa socijalnom službom otežana, u pomoć je pozvao nas. Pokušali smo pomoći Branku da dođe do odgovora, pa su nas preusmjerili da se javimo u Daruvar VD-u Zvonku Kovačiću.
No on je pak, i nama teško uhvatljiv. Nakon intervencije u uredu ministrice socijalne skrbi, dobivam potvrdu da će se ravnatelj ipak javiti, no sljedeći dan kad smo nazvali rekli su nam kako je Ravnatelj u Zagrebu te da ga se nazove prekosutra, u subotu.
Kada smo nazvali po tko zna koji put, rečeno nam je da je obitelj Nedeljkov izgubila pravo na zdravstveno osiguranje, porodnu naknadu i dječji doplatak koje isplaćuje HZZO - zbog gubitka prebivališta.
Kažu i da im je Centar nudio udomiteljstvo koje Branko nije
prihvatio.
On dogovara da nije jer se boji razdvajanja obitelji zbog koje
nema institucije kojoj se nije obratio.
"Središnjem državnom uredu, napisao sam ministrici socijalne politike i mladih, napisao sam pravobraniteljici za djecu, pravobranitiljici za djecu s invaliditetom, pučkoj pravobraniteljici, pisao sam načelniku općine Marjanu Dautancu, pisao sam gradonačelniku u Grubišnom polju", priča nam Branko. "Jedini odgovor što sam dobio da iseljenje, van", tvrdi.
Nemoćan pred sustavom, koji ga smatra ignorira, Branko je tužio općinskog načelnika i time si, očito, dodatno pogoršao šanse za ostvarenje bilo kakvih prava. "Pa dobro, ima i toga, ima i toga, mislim, da me nije tužio... on je mene tužio, za nešto što ja uopće nemam veze s time, i na taj način je onemogučio sebi neku bolju pomoć", tvrdi načelnik Općine Veliki Grđevac.
"Tužio sam iz razloga toga zato što mi gospodin nije htio ni pismeno odgovorit, što sam tražio jednokratnu pomoć", tvrdi Branko. Pučka pravobraniteljica kaže u ovakvim se slučajevima treba obratiti njenom uredu ili zatražiti besplatnu pravnu pomoć, no ni to, priznaje,nije jednostavno.
"Sluđeni su, ne dobivaju odgovore ili dobivaju vrlo neodređene odgovore i taj sudar građana s institucijom se ne smanjuje, zapravo mi godinama vidimo da nepovjerenje raste. Imamo tijela koja odgovaraju na način: "reći ćemo vam kad budemo znali, otprilike, ili vaša prijava će doć na red prema redosljedu u kojem mi odlučujemo", objašnjava pučka pravobraniteljica Vidović.
No nije ni Branko, kako sam za sebe kaže - dječja igračka. Čeka ga zatvorska kazna, za koju je, kaže, preuzeo odgovornost svog najstarijeg sina. Bilo to istina ili ne, to mu, kao i činjenica da je Rom, uvjeren je, dodatno otežava situaciju.
U središnjem državnom uredu, pismeno su nam odgovorili da Branko Nedeljkov i njegova obitelj nemaju pravo na kuću u kojoj žive. S druge strane, ured će ispitati ima li i rođak Dalibor pravo na kuću u kojoj, utvrđeno je - ne stanuje. No i tada kuća ide prvom sljedećem korisniku na listi prioriteta, na kojoj, kažu, Branko nije, i na nju ga ni općina ni centar za socijalnu skrb zbog opravdanih ili neopravdanih razloga ne mogu ili ne žele staviti.
"Od mnogobrojnih tih pisama i dopisa koje sam pisao i kažu da imam pravo, ali nije to pravo da mogu ostat u nekretnini, nego je jedino pravo da idem van. To je moje jedino pravo trenutno", tvrdi Branko.
Pravo. Pojam koji ga proganja, danas mu je jednako mrzak i drag. No Branko nije jedini. S njegovom se pričom mogu poistovjetiti mnogi koji su u Hrvatskoj izgubili vjeru u institucije, samo zato što od njih nisu dobili odgovor, nego samo prebacivanje odgovornosti.
