Najprije se zvao Trg N, pa Trg Petra I. Osloboditelja. Od 1941. se zvao Trg III, zatim Trg Kulina bana. Nakon Drugog svjetkog rata sve do 1990. zvao se Trg žrtava fašizma, od 1990. do 2000. Trg hrvatskih velikana. Tek prije 18 godina vraćeno mu je ime Trg žrtava fašizma. Vodimo vas kroz burnu, često krvavu i politički uzbudljivu povijest jednog od najvažnijih trgova glavnog grada.
Pred kraj svog života, Ivan Meštrović, povjerio je svome sinu.
“On je rekao: ‘Nikad se nisam bojao siromaštva jer sam bio siguran da nikad neću moći imati manje nego na početku.’ Jer je počeo iz ničega”, ispričao je sin Ivana Meštrovića – dr. Mate Meštrović.
Mate Meštrović kao najmlađi sin bio je mezimac slavnog kipara.
“On me je vodio u šetnje kad sam bio dijete. Čak me je vodio u kino da gledamo Lorel and Hardy, to su bili komedijanti u ono vrijeme, 30-ih godina. On je čak govorio da je on mene rodio. I ja sam kao dijete, to vjerovao tada…”, sjeća se Meštrović.
Imao je samo osam godina kada je svečano, uz blagoslov nadbiskupa Alojzija Stepinca otvoreno izdanje koje je njegov otac projektirao.
“Njemu je bilo bitno da ostavi neka fizički velika dijela, jer je vjerovao da su ona ipak trajnija, recimo kao piramide. Piramide su oštećene, ali još postoje tisuće i tisuće godina nakon što su stvorene. Tako je i ovaj paviljon, ovaj umjetnički objekt”, tvrdi Meštrović.
Meštrovića su zbog troškova velebne zgrade, u čija su samo stubište uklesane dvije i pol tisuće tona bračkog kamena, kritizirali, ismijavali njegovi kolege umjetnici.
“Gradnja ove građevine bila je vrlo skupa. Određeni dio umjetnika nije se slagao s time iz razloga što su smatrali da tolika sredstva ne treba potoršiti na nešto tako monumentalno i skupo nego dodijeliti naravno umjetnicima koji su gladni i siromašni”, objašnjava ravnateljica HDLU-a Ivana Andabaka.
Meštrović je odgovarao: "Meni su povjerili da napravim jedan spomenik. Nisam htio napravit kljuse s gizdavim jahačom. zamislio sam da napravim kuću koja će biti dom umjetnika. To je prihvaćeno i kako možete vidit kuća je zazidana. Tabla se može mijenjati i slova na njoj. Kuća će uvijek ostat."
“Meštrović je bio svjestan, ako postavite kralja, odnosno konjanika nasred trga, svi znate što se dešava sa konjanicima. Konjanici ostaju, a glave se mijenjaju”, kazao je povjesničar Krešimir Galović.
Trebao je ovdje biti kip kralju Petru I. Karađorđeviću koji se zamislio u pobjedničkoj pozi na konju, ali ga je Meštrović kao dvorski kipar nagovorio na paviljon. Izdanje za koji dan slavi 80. rođendan, a zapravo je najmlađa zgrada ovog trga.
“Kada se Trg žrtava fašizma počeo graditi i okolni ulični blokovi, sa ulicama i još nekim trgovima, ovaj dio grada se nazivao novim zagrebom”, rekao je Galović.
Sjajni, elitni, najluksuzniji dio modernog grada izgradili su najugledniiji arhitekti kapitalom bogatih zagrebačkih židovskih obitelji.
“Ovaj dio grada od Draškovićeve do Zvonimirove ulice osmišljen je kao poslovni dio grada. I praktički sve kuće oko nas su bile poslovno najamne kuće. One su u vlasništvu velikih korporacija. I to su mahom u to vrijeme bile banke i drvne korporacije”, objašnjava Galović.
Gradske vlasti ne mogu se odlučiti kako nazvati trg.
“Jednim dijelom ima natprosječno više židova. I kada u antisemtiskim tiskovinama, kada se govori o Trgu N, u pejorativnom smislu se govori o židovima. I postaje trg N”, kazao je povjesničar Ivo Goldstein.
10. travnja 1941. proglašena je nezavisna država Hrvatska. Uredbom poglavnika Ante Pavelića Židovi moraju nositi žute oznake, pa i članovi najuglednijih obitelji s ovog trga.
“Istovremeno, svjedočili smo izbacivanju židovskih obitelji iz stanova. Tu su se naseljavali i Deutsch Maceljski. I drugi su iseljeni iz ovih zgrada. I naravno u te elitne stanove su se naseljavali najviši ustaški dužnosnici, oni koji nisu otišli na Tuškanac poput Pavelića. Tu je bio Milovan Žanić, tu je bio Pavao Canki. Dakle, bio je jedan lijepi broj novih vlastodržaca”, ispričao je Goldstein.
Podrumi tih zgrada pretvoreni su u zatvore i mučilišta. U zgradu Akademije, najveću na trgu, useljava zloglasna Ustaška nadzorna služba.
“To je bila glavna centralna zgrada ustaškog zatvora. Vodio ju je UNS, ustaška nadzorna služba. Oni su bili zapravo ključna služba pod rukovodstvom Dide Kvaternika, godinu i pol, dok je on funkcionirao, dok ga Pavelić nije otjerao. Onda kasnije su se ti čelnici UNS-a mijenjali, po nekom svom ritmu, ali nisu više bili toliko markantne osobe kao što je bio Dido”, kazao je Goldstein.
Ironijom sudbine i sam arhitekt, Milovan Kovačević, zatočen je u zgradi Akademije koju je i projektirao.
“Baković Zdenka je bila tu isljeđivana. Ide priča ustaške propagande da je u jednom trenutku skočila s prozora na 4. katu i tako počinila samoubojstvo. Baš nisam siguran u tu verziju priče, prije će biti da su joj pomogli”, kazao je Goldstein.
S ovih su adresa mnogi zatvorenici deportirani u logore. Treći put trg mijenja ime. U trg Kulina bana. A dom likovnih umjetnika postaje prva zagrebačka džamija.
“Taj Pavelićev plan, a to je bio plan u kontekstu pridobivanja bosanskohercegovačkih muslimana za NDH, defakto nije uspio”, rekao je Goldstein.
Ono što je Meštrović zamislio da bude dom umjetnika, bio je to samo tri godine.
“41. odlukom Pavelića HDL-u seli van, prenamjena u džamiju, tri godine su gradili minarete i fontanu. Galerija je transformirana i tu je džamija od 44. - 45. godine”, rekla je Andabaka.
Završetkom Drugog svjetskog rata, dolazi nova vlast. Trg dobiva novo ime - Trga žrtava fašizma, a paviljon novu namjenu.
Mnogi bivši stanari nisu se vratili u svoje domove. Tragovi o njima mogu se pronaći na požutjelim stranicama telefonskog imenika. U jednoj zgradi do 41. živjela je supruga Slavka Penkale. U zgradi u kojoj je danas središnjica HDZ-a živio je doktor Stanislav Rosenstock. U podrumu zgrade do nje vlasnik Žiga Stern se objesio u jeku ustaškog terora.
“Čak i ako je imovina vraćena, ljudi se nisu mogli vratiti. I veliki dio ljudi se nije vratio. I to je ta stravična cijena koju je rat, zapravo nametnuo ovom trgu i Zagrebu u cijelini i Hrvatskoj”, kazao je Goldstein.
1991. Trg još jednom mijenja ime - Trg hrvatskih velikana. A ime mijenja i muzej u paviljonu.
“Ime muzeja Revolucije naroda Hrvatske valjda je smetalo u onom momentu kad je došla 91., nije nam bilo ugodno. Dolazile su razne osobe dok smo mi marljivo radili. Radili smo izložbe da bi sakupili pomoć za odjeću za naše muževe koji su bili na ratištu”, ispričala je Rhea Silvija Ivanuš.
U paviljonu je provela 35 godina radnog staža. Prošlo je tim hodnicima, kaže, pregršt djece, profesora, političara. Ali prostorom paviljona, bilo je već posve jasno, uvijek vlada politika.
“Nakon 91. muzej je ukinut. Iako smo mi kustosi nastojali u ovom dobu kad je došlo do Balvan revolucije i Domovinskom rata, nastojalo se s arhitektom Crnkovićem razgovarati o prenamjeni ovog muzeja da postane muzej novije hrvatske povijesti. Međutim, to se nije ostavrilo. Naš veći dio djelatnika muzeja je nažalost dobio otkaze”, kazala je Ivanuš.
Pričalo se tada po kuloarima da je predsjednik Franjo Tuđman u paviljonu zaželio svoj pantheon. Dvije je godine izložbeni prostor ‘zjapio' prazan. A onda se društvo umjetnika uspjelo vratiti u svoj dom koji je za njih i sagrađen. 2000. pod pritiskom javnosti i nevladinih udruga, Trgu se vraća ime.
“Bilo je posve logično da to bude Trg žrtava fašizma, jer ni jedan drugi trg nije na taj način svjedočio taj ustaški teror. Prošao je u 20. stoljeću pet država. Pet država ako računamo onu kratkotrajnu jednomjesečnu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba”, rekao je Goldstein.
Dva je puta Herman Vukušić mijenjao adresu, a nije se pomaknuo s mjesta posljednjih 30 godina.
“Imam originalan snimak nacrta kuće koji je sastavni dio građevinske dozvole”, kazao je Herman Vukušić.
Sa svog je prozora pratio preuređenje središnjeg dijela Trga.
“Kada gledate središte ovog trga, čini vam se da je paviljon građen na brijegu. Naime, ispod paviljona je prolazio potok Medveščak koji je 890-ih godina natkriven, kanaliziran je”, objašnjava Galović.
Galović ističe ljepotu ovog Trga i podsjeća da je ovaj prostor osmislio genijalni zagrebački urbanist Milan Lenuci.
“Njemu su bitni javni prostori. Planira velike gradske trgove, gradske parkove. I kad uspoređujemo kasnije planiranje grada, pogotovo od devedesetih godina, kada usporedimo Lenucija koji jako brine o tim građanima, o korisnicima tog grada i usporedimo s ovim novim planovima, vidimo da je javni interes danas u nikakvom planu, a kamoli u prvom planu”, kazao je Galović.
Prema generalnom urbanističkom planu, odnedavno paviljon i prostor oko njega nema više društvenu nego mješovitu namjenu. Kroz desetljeća je sve više brinulo kako se paviljon zove, nego činjenica da mu unutrašnjost propada.
“Apsolutno trebamo obnovu. Znači, ona nije pretežito dirana suštinski od trenutka svoje izgradnje”, rekla je Andabak.
Derutna unutrašnjost paviljona Meštrovića rastužuje, a veseli intervencija izvana.
“Meni se to sviđa. To je mnogo ljepše nego što je bilo ranije. Taj muzej sada izgleda europski. Možda to nije idealno, ali je svakako sto puta bolje nego što je bilo ranije”, kazao je Meštrović.
Uređenje trga podijelilo je javnost. Jedni kažu monumentalno, drugi sterilno.
“Fali mi drveće moram priznati. Fali mi onaj miris, ne magnolije jer ona ne miriši, ali postojao je jedan jasmin koji mi je bio jako dragi. Borovi koje smo kojI put malo odrezali i napravili si malo božićno drvce i ukrasili”, rekla je Ivanuš.
Iz najstarije gradske glazbene škole, dopire zvuk novih generacija. Zgrada HAZU-a u potpunoj tišini. Već su osam godina otamo otjerani studenti. Na trgu dramatične prošlosti više prolaznika nego stanovnika.
S prvim minutama mraka, bijeli Meštrovićev brački kamen osvjetljava - lightshow u režiji sadašnje političke vlasti. Spomenik vremenu u kojem je forma bitnija od sadržaja.
