U trenutku našeg obilaska Banije od potresa je prošlo deset dana, a tri dana od kad je osnovan Stožer za otklanjanje posljedica katastrofe. U selu Stražbenica, desetak kilometara od Petrinje, kuće Ljubice Letice više nema. Pitamo je otkuda se to izvukla.
„Otkuda, da, svi me to pitaju, ja vam u onom šoku ne znam ni sama, kad sam izašla na dvorište, jaučem, ima li koga živoga.“
Đuro Peškir je spavao u košari od traktora za prijevoz stoke.
„Pa bilo je, jedno četiri-pet noći sam bio, ali turnem noge tamo, ima ja ovih ploča, pa sam metnuo ovako, turno noge vamo da ne pokisnem, znate, a moraš se snalazit pa svi su stradali, nisam samo ja stradao.“
Desa Uglješić iz Stražbenice govori kako se boji snijega koji je bio najavljen.
„Ide snijeg, što ćemo onda? I tu što su nam struju prikopčali iz stare kuće, vidite to u hodniku, tu su prikopčali tu struju, ta se kuća sruši, mi nećemo imati struje nigdje, šta ćemo onda, dva zamrzivača sam metnula tu pod šator. Što da radim.?“
U trenuku snimanja ove priče ljudi se već deseti dan snalaze kako znaju i umiju. U selu je osam ljudi u pet kućanstava. Tlo i dalje ozbiljno podrhtava. Ljubica Letica spava u kamp kućici koju su još istog dana dovezli neki dobri ljudi.
„Oklen je, ja od onoga šoka ne znam. Hvala mu puno, dovezao je tu kućicu, tako da tu imam sigurno nad glavom da mogu popiti šalicu kave da ne mislim kad će mi pasti nešto na glavu.
Kako spavate po noći?
Po noći pa, uvijek malo trese, ali mislim da sam sigurna u toj kućici.“
Šator u kojem je sve što Uglješići imaju, također su donijeli volonteri koji su kablovima spojili struju iz ruševne kuće. Spavaju u susjednoj kući, pošteno obnovljenoj prošle godine, ali je bez struje.
Tri dana prije Tomislav Ćorić medijima govori da u robnim zalihama ima 1600 šatora, ali ih nitko nije tražio. Najmlađem u ovom u selu je 71 godina, najstarijoj 101. Bez posljedica je tek jedna kuća. Jovan i Desa govore kako im još nisu došli ni statičari.
„Ma ovih statičara nikako nema koji bi trebali doći najprvi, da procijene to što bi to trebalo, našto je to i kako.“
Statičari i inženjeri koji danima hodaju terenom, također su mahom volonteri. Župan Ivo Žinić tjedan dana nakon potresa ujutro kaže nema zakona po kojem možemo proglasiti katastrofu. No, isti dan poslijepodne, 5.siječnja Vlada proglašava katastrofu. Tog desetog dana nakon potresa, dok smo mi na terenu u Stražbenici, premijer je ljut na kritike kako sustav kasni, a ljude spašavaju volonteri. Zato izjavljuje:
“Ma tko je taj koji će reći iz komfora svog naslonjača da nešto nije dobro? Temeljem čega? Temeljem kojih, čijih podataka? Tko kasni i gdje kasni? Dajte mi jedan dokaz!”
Prije odlaska na teren poslali smo 15 pitanja o aktualnom stanju na terenu na adresu Stožera koju nam je dao glasnogovonik Mladen Pavić. Prvo pitanje je koliko se osoba na području županije prijavilo za kontejner. Email nam se vratio kao neisporučiv. U selo je taman stigla Ljubičina kćer Ljilja Ovuka, koja majku stalno obilazi jer Ljubica ne želi od kuće.
„Dobili smo gospođu koja je zadužena za kontejnere, ona mi je rekla da odmah stižu kontejneri, onda me nazove načelnica stožera, kaže, ne ona nije prioritet, ja iz Dvora dođem ovdje, čekam, oni kažu nije prioritet. To tko dobija, oni se prepucavaju.
Koji stožer, gdje?
U Petrinji. Mislim, evo vam poruka koju mi je gospođa koja je zadužena za kontejnere napisala, da je mama prioritet...evo, pročitajte poruku što je gospođa zadužena za kontejnere napisala. Piše da je hitan slučaj. Pet minuta kasnije zvala me načelnica i rekla da moja majka nije prioritet.“
Prijava štete se mora raditi elektronskim putem
Na putu prema Petrinji živi Aleksandar Marković, konačno mu je na dan našeg obilaska stigla drvena kućica od jednog privatnika koju je kaže uspio srediti iz trećeg pokušaja preko poznanice iz gradske uprave.
„Već sam dva puta trebao dobiti kontejner, jedan iz Splita, jedan iz...ne znam gdje su završili.
Ogorčeni, volonteri koje smo zatekli na terenu nisu htjeli davati izjave. Došli su raditi, kao i Gorska služba spašavanja, također civilna udruga koja je danju i noću obilazila svo područje pogođeno potresom. Svjedoče nam o tome i u Lovču, najzabačenijem selu na Baniji kroz koje vodi sedam kilometara dug put kroz šumu. Tamo smo zatekli Sofiju Trninić.
„Jesu, bili su , prošli su tu, pitali su što trebamo, rekli smo kad smo vidli ta sela, nek idu tamo, bilo nam je teško, ja sam sa roditeljima, jedan 39-to godište, jedan '37.
Jel imate vi sve što vam treba tu sad?
Ostavili su nam ponešto, tako ti dečki koji su prolazili, ima za sad i brašna i šećera, iako je to udaljeno. Eto, i brat je bio isto, donio nam je pet kila šećera, ali i kod njega je isto stan u Zagrebu uništen, tako teško nam je, da.
U Lovču živi desetak ljudi. Pokazuju nam svoje kuće u kojima i dalje spavaju. Mahom raspucalih zidova, nesigurnih krovova. U ovom selu nema signala, ne može se prijaviti šteta niti telefonom, a kamoli emailom. Sad kad je pao snijeg do njih je gotovo nemoguće i doći.
Drugi dan se vraćamo u Stražbenicu, iz Agencije za poljoprivredu pitaju žele li da im zbrinu ovce, ne žele dati jedino što imaju, nepovjerljivi su. Statičara još nema, Ljubica i Đuro prespavali su u kućici. Najavljuju snijeg, svi su u strahu. Pokušavamo saznati kome da se obrate. No, prijava štete se mora raditi elektronskim putem u kraju bez struje i signala u kojemu žive mahom informatički nepismeni ljudi. U prijavama im pomažu volonteri.
Istaknut je i broj za informacije na koji možete kontaktirati pročelnicu za financije na broj mobitela, no kad smo pokušali nazvati, glasovni aparat nam je rekao da smo birali broj koji se ne koristi. Večer prije, nakon Stražbenice i Lovča, obišli smo i selo Veliki Šušnjar u kojem smo na imanju obitelji Bunčić.
Njihova kuća dobila je crvenu naljepnicu. U dvorište im je stigla kućica koju je donirao paroh Saša Umičević. Stiže i gradonačelnik Petrinje Darinko Dumbović. Djevojkama iz svog ureda govori nek pišu kako ovdje treba stići dva kamiona pijeska. Djevojke ne pišu ništa. Hvali se kako je organizirao da kućica stigne u ovo dvorište. Pitamo ga zna li tko je vlasnik kućice? Tko ju je donirao? Ne zna.
Čudi ga što uopće pitamo vodi li ikakvu evidenciju o tome tko šalje kućice i tko ih točno dobiva i ljuti se što postavljamo takva pitanja. U Stražbenicu ni petnaesti dan nakon potresa Ljubici nije stigao kontejner. Kćer ju je odvezla k sebi u Dvor jer je u kamp kućici prehladno. Uglješićima je još uvijek sve pod šatorom.
Obišli su ih statičari, dobili su Crvene naljepnice. U međuvremenu, svojim nespretnim izjavama na dnevnoj bazi netko iz vlasti ili nadležnih insitutcija oduzme dio zasluga kuharima, volonterima, Crvenom križu, humanitarcima za spašavanje svojih sugrađana nakon ove strašne katastrofe. Mediji koji to prenose su neprijatelji koji demontiraju državu.
