Frakiranje... Riječ za koju donedavno gotovo nitko nije čuo posljednjih se tjedana proširila među građanima, pa čak i saborskim zastupnicima, ali i našim gledateljima koji su nas molili da istražimo o čemu se radi. O načinu na koji je ta metoda vađenja nafte i plina povezana sa seizmikom i potresima – Internet je prepun raznih teorija, što je nekima bilo dovoljno da posumnjaju kako je upravo to uzrok razornog potresa kod Petrinje. Kako se taj postupak provodi u svijetu, a kako na domaćim naftnim i plinskim poljima i ima li ikakvog razloga za strah - Dario Todorović provjerio je s najvećim stručnjacima u zemlji.
Prosvjedi u Kolumbiji, Velikoj Britaniji, SAD-u. Bez obzira na
jezik, jedna riječ se lako da iščitati - zabranimo frakiranje.
Proces kojim se velike kompanije služe da bi lakše izvukle naftu
i plin na noge je digao rijeke ljudi, među njima i doktoricu
Kathy Nolan iz New Yorka koja za Potragu objašnjava može li se
frakiranje doista povezati s potresima.
"Istraživanja su pokazala da zbrinjavanje vode nakon frakiranja i
aktivnost frakiranja može uzrokovati potrese dovoljno snažne da
se mogu osjetiti na površini i koji mogu oštetiti zgrade i ceste.
Potresi uzrokovani frakiranjem čine zagađenje zraka i vode
vjerojatnim. Prijetnja pitkoj vodi bila je najvažniji razlog
zašto je država New York zabranila frakiranje 2014. Neke su
države privremeno zaustavile frakiranje zbog potresa koji su se
događali u prije toga stabilnim regijama",
kaže Kathy Nolan, Concerned Health
Professionals of New York.
Ono što se s prirodom događa u Americi i drugim dijelovima
svijeta, prati se i u Hrvatskoj.
"Imamo evidencije o devastiranim krajolicima nakon masovnog
frakturiranja u područjima gdje se nije pazilo na to jer nije
nastanjeno. Takve slike postoje, posebno Sjeverna Amerika", rekao
je Slaven Dobrović, bivši ministar zaštite
okoliša.
Pitanje frakiranja je u Americi toliko važno da je bilo tema
jednog od prvih govora koje je novi predsjednik Biden održao.
"Bit ću jasan jer ovo se pitanje stalno postavlja. Nećemo
zabraniti frakiranje", kazao
je Joe Biden, predsjednik SAD-a.
Postoji li povezanost između potresa u Oklahomi i onoga u
Petrinji? Na prvo guglanje čini se kako bi tu moglo biti nečega i
mnogi su se raspisali o frakiranju. Od raznorazih portala, sve do
Sabora. Spominje se riječ za koju je donedavno malo tko
čuo.
"Što je frakiranje, odnosno frakturiranje. To je nešto o čemu ja
donedavno ništa nisam čuo. Imamo jednu koincidenciju, a to je da
je prostor koji je nedavno zahvaćen potresom jako blizu
eksploatacijskih polja ugljikovodika. Jako blizu", rekao
je Hrvoje Zekanović (Hrvatski suverenisti),
saborski zastupnik.
Vrši li se ozloglašeno hidraulično frakturiranje po američkom
modelu i kod nas, sigurno znaju stručnjaci s
Rudarsko–geološko-naftnog fakulteta. S profesorom Vladimirom
Brkićem prvo prolazimo osnove koje su važne za ovu priču. Što je
uopće nafta i kako ona izgleda? Posve je krivo ono što mnogi
misle - kako ispod nas teku jezera crne tekućine.
"To zamislite kao kocku šećera koja je zasićena kavom. U tom
volumenu 20 - 25 posto čine šupljine, a u tim šupljinama se
nalazi nafta i plin. Nikako se ne radi o jezeru…. Ima malo i
miris po nafti",
objašnjava Vladislav Brkić,
predstojnik Zavoda za naftno inženjerstvo na
Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu.
Studenti su napravili i maketu koja pokazuje kako izgleda proces
izvlačenja nafte i plina iz stijene. Oni isprva lako izlaze iz
pukotina i putuju prema površini bušotine. Kad nakon nekog
vremena produkcija u bušotini padne, koristi se stimulacijska
mjera - hidrauličko frakturiranje. Ono se kod nas radi još od
1958. godine u Međimurju, Podravini, Slavoniji, Moslavini. Proces
izgleda ovako. Prvo se buši vertikalna rupa, koja se zavija
horizontalno kad se dođe na željenu dubinu. Zatim se
perforirajućim pištoljem napravi mala eksplozija koja buši cijev
i širi pukotine u tlu. Nakon toga se kroz cijev pod pritiskom
pušta mješavina vode, kemikalija i pijeska. Zatim se smjesa
izvlači van, a čestice pijeska drže pukotine raširenima kako bi
se oslobodili plin ili nafta koji mogu putovati do površine.
Američke geološke formacije sličnije su betonu. Zato Amerikanci
koriste skupo i agresivno masivno frakturiranje. Iz jedne
horizontalne bušotine šire se desetine drugih na ogromnoj
površini i u njih utiskuju i do tisuću puta više fluida nego što
se to radi u Hrvatskoj.
"Ta voda nakon svoje funkcije razrušavanja stijena mora se
izbaciti van, očistiti i kod njih je problem gdje tu količinu
vode zbrinuti. (Kako to oni rješavaju?) Oni buše namjenske utisne
bušotine koje su na puno većoj dubini i praktički blizu rasjednih
zona gdje ima utjecaja na induciranje seizmičnosti. To je istina
i mi to znamo, ali opet, Hrvatska je daleko od Amerike i u
geološkom smislu i u tehnološkom smislu", kaže Brkić.
Iz prostora zagrebačkog fakulteta selimo do nalazišta u blizini
Ivanić-Grada. Na nalazištu Žutica nalazi se 250 bušotina INA-e na
kojima se s dubine od otprilike dvije tisuće metara crpi nafta.
"Proizvodimo oko 11 000 barela nafte ili oko 1,8 milijuna litara
dnevno. Najviše se proizvodi u Žutici i Slavoniji, dok su najveća
nalazišta plina u Podravini", priča Tvrtko
Perković, operativni direktor istraživanja i proizvodnje
nafte i plina u INA-i.
Nalazište Žutica pronađeno je sredinom 1960-ih godina. Ovo je
remontno postrojenje upravo u funkciji održavanja nalazišta na
dubini od dvije tisuće metara. No, povremeno se koristi i
hidrauličko frakturiranje. INA je njime u 2020. stimulirala tri
bušotine na području Bilogore.
"To radimo mi na nekoliko desetaka metara okolo. Porni prostor je
da se malo poveća protočnost. U Americi, a to je ono što su ljudi
čuli, radi se da se iz jedne horizontalne bušotine napravi
nekoliko desetaka horizontalnih bušotina i s ogromnim količinama
materijala se radi utiskivanje s visokim tlakovima. Da vam to
usporedim. Ovo što mi ovdje radimo je da pecamo ribu s obale, a
ono su velike oceanske ribarice koje vade tone i tone ribe.
Dimenzije tih magnitude su posve različite. Iako, sa potresima
nema nikakve veze. Potres dolazi iz energije iz unutrašnjosti
zemlje, a ne iz nečega što dolaze s površine zemlje", kaže
Perković.
"Kad govorimo o fluidu, ja ću to vrlo slikovito reći, to je gel
na bazi vode koji se utiskuje na dubinu od dvije tisuće metara.
Riječ je o sto metara kubnih. Za ilustraciju, to vam je količina
vode koju mjesečno potroši 30 stanovnika Zagreba. Da li ta
količina od tih 30 stanovnika može narušiti stabilnost ležišnih
stijena, tih rasjednih stijena na deset tisuća metara? To je
velika nebuloza.", objašnjava Vladimir
Brkić, predstojnik Zavoda za naftno inženjerstvo na
Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu.
Svejedno, za odgovorom tragam dalje. Iduća je adresa Agencija za
ugljikovodike, koja izdaje dozvole za eksploataciju. Njihova
javno dostupna karta pokazuje sva nalazišta ugljikovodika, dakle
nafte i plina u kontinentalnom dijelu zemlje. Rozom bojom
označeni su parkovi prirode u kojima su bilo kakve aktivnosti
zabranjene. Najbliže eksploatacijsko polje Petrinji nalazi se na
tridesetak kilometara udaljenosti.
"Na Banovini u zadnjih 30 godina ne samo da nije bilo
hidrauličkog frakturiranja, već nije bilo nikakvih radova
istraživanja i proizvodnje nafte i plina. Dakle, u radijusu od 25
kilometara oko Petrinje otkad postoji Hrvatska nikad nije bilo
istražnih bušenja. Dozvole za masovno hidrauličko frakturiranje
kao dokument ne postoje u Hrvatskoj, niti se izdaju u Hrvatskoj,
niti su kod nas takve operacije ikad rađene",
kaže Marijan Krpan, predsjednik Uprave
Agencije za ugljikovodike.
Potresi su se na ovim prostorima, tako i u Petrinji, događali i
davno prije nego što se počela vaditi nafta. I čovjek kojemu su
potresi specijalnost tumači mi kako agresivna ljudska djelatnost
doista može potaknuti potrese, ali ne i kod nas.
"Postoji nešto što se zove inducirana seizmičnost, gdje nasipanje
velikih brana ili akumulacija izazivaju neke potrese na određenom
području. Oni su mali i neusporedivi sa seizmičnošću koja se
odvija na nekom području. Potres u Petrinji magnitude preko 6,
radi se o energiji koja je usporediva s bombom u Hirošimi. Toliko
energije proizvesti ovakvim djelovanjem je nemoguće. Mora
postojati neki mehanizam, neki drugi uzrok, kojega mi dakako svi
dobro znamo, koji stvara tu energiju i izaziva tako velike
potrese", ističe Krešimir Kuk,
seizmolog.
Proizvodnja nafte u Hrvatskoj u stalnom je padu. Trenutačno
proizvodimo samo 20 posto potreba. Jedini način da smanjimo
ovisnost o uvozu je da se okrenemo novim istraživanjima - i to je
realnost. Kanadska tvrtka Vermilion je na četiri istražne
bušotine u istočnoj Slavoniji pronašla dva nalazišta. Iako se
masivnim hidrauličkim frakturiranjem ne koristi u Australiji i
Europi, osim na jednom nalazištu u Mađarskoj, u Kanadi i drugim
zemljama doista koristi masivno frakturiranje.
"Oni koji dovode u vezu kanadsku korporaciju Vermillion s
operacijama masivnog hidrauličkog frakturiranja su potpuno u
krivu... To su plitke bušotine na kojima je Vermillion našao
komercijalne količine plina za koje se nadamo da će sljedeće
godine ići u proizvodnju, njihova dubina, sve što je u njima
rađeno spada u konvencionalno bušenje", kaže Krpan.
Slaven Dobrović, bivši ministar zaštite okoliša, ujedno i
profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, napominje kako
kod velikih igrača koji dolaze u Hrvatsku moramo biti oprezni,
osobito kad je riječ o istraživanjima u Dinaridima.
"Ne smijemo dopustiti kolonijalistički pristup gdje je
koncesionar Bogom dan jer on je tu odlučio uložiti svoje novce.
On je ovdje došao zaraditi novce jer očekuje da će eksploatacijom
to učiniti. Tehnike koje pritom koristi moraju biti pod
kontrolom, a danas je to sve teže činiti jer moramo znati da su
velike korporacije postigle jedan status gdje svoju tehnologiju
proglašavaju poslovnom tajnom", kaže Dobrović.
"Najznačajnije stavke su te to ćemo zakonski učiniti sve te
projekte o kojima ste pitali javno dostupnima. Dosada nije bilo
zakonske pretpostavke da se to učini.
(-Znači bile su poslovne tajne?) -Da jer svi ugovori u naftnom
svijetu su imali confidentiality close, dakle ne možete vi
objaviti javno nešto što može povrijediti klauzulu o
povjerljivosti podataka", kaže Krpan.
U novom prijedlogu dopuna Zakona o eksploatiranju ugljikovodika o
kojemu se ovih dana raspravljalo u Saboru, stoji da se zakonski
zabranjuje bilo kakva mogućnost masovnog hidrauličkog
frakturiranja.
"Prema tome, imamo i zakonsku regulativu kako bi se te
špekulacije uklonile iz javnosti", objašnjava Vladislav
Brkić.
Mene je zanimalo kakvu korist od toga što će se na njihovom
području vaditi plin mogu imati građani Vukovarsko - srijemske
županije.
"INA je dosad plaćala 10 posto naknada na pridobivene količine
ugljikovodika. Ovaj novi model koji smo uveli, model podjele
proizvodnje dovodi do toga da je udio države znatno veći. On u
neto tijeku novca iznosi gotovo 50 posto. Sasvim sigurno je da
lokalna zajednica i u postotnom i apsolutnom udjelu će prolaziti
puno bolje nego što je prolazila prije", ističe
Krpan.
Gotovo polovina plina kojega koristimo u kućanstvima dolazi nam
iz naših platformi iz sjevernog dijela Jadrana. Još donedavno smo
u proizvodnji plina bili samodostatni. Danas zadovoljavamo samo
38% svojih potreba. Izgubljena platforma Ivana D, što je bila ne
samo hrvatska, već i svjetska vijest, sigurno ne pomaže u trendu
pada proizvodnje. Problema u proizvodnji imamo i bez izmišljanja
problema koji ne postoje.
"U redu je da se ispituje, međutim u situaciji ovakvog jada ljudi
u Banovini da se poteže ovakva tema i ovakve špekulacije… Ja neću
govoriti o nekakvoj izdaji ili veleizdaji, ali to je čisto
psihološko narušavanje ljudi koji tamo žive i bore se da nekako
riješe to stambeno pitanje. Zato smo mi stručnjaci i
znanstvenici, a hvala vama što ste došli, izuzetno ljuti na takve
radnje", kaže Vladimir Brkić.
Jedna mala i, priznajmo si, siromašna zemlja s nikakvom
proizvodnjom i ovisnošću o turizmu mora se osloniti na svoje
resurse. Imamo 7 milijuna tone rezerve nafte i sedam milijardi
metara kubnih plina. Velik potencijal za koliku toliku ekonomsku,
ali i energetsku neovisnost.
