Tri tone infektivnog otpada u jednom je danu proizvodila samo KB Dubrava. Maske, zaštitna odijela, rukavice, cijevi za intubiranje i sve drugo trpali su u vrećice, pa su se nadali da ih ptice neće rastrgati i zarazni materijal raznijeti uokolo. Dubrava je nekako pronašla rješenje, ali Klinika za infektivne bolesti Fran Mihaljević u jeku trećeg vala tek rješava zaostatke iz drugog. Bolnice prema lošem starom običaju kasne s plaćanjem čak i tvrtkama koje ih rješavaju opasnog problema. A kapaciteta za zbrinjavanje više gotovo i nema.
Fotografije otpada u vrećama oko KB Dubrava koje je objavio RTL.hr obišle su Hrvatsku, a zbog kanti pobacanih po parkingu za djelatnike klinike Fran Mihaljević, Potragu su zvali zabrinuti zaposlenici. Mjesecima se, kažu, infektivni otpad nije odvozio. I nije to bila borba za parkirno mjesto, već strah – što ako, inače hermetički zatvorene kutije popuste. Jer zaostaci su ovo još iz drugog vala. Krenuo je i treći, a opasan otpad nije se micao s mjesta.
"Zapelo je iz nekoliko razloga. To je posao koji je dobiven na javnoj nabavi. Znači, u trenutku kad je prošli natječaj bio raspisan, nitko nije mogao predvidjeti, budući da je ugovor na godinu dana, što će se desiti, da će tolike silne količine otpada narasti. Tolike količine otpada su rezultirale time da su trenutno u Hrvatskoj svi potencijalni obrađivači kompletno puni. Znači oni rade po 24 sata dnevno 7 dana u tjednu i praktički nisu u mogućnosti svu tu količinu preraditi", kaže Zoran Matić, direktor tvrtke Kemis-Termoclean.
Zarazna je, kaže direktor tvrtke koja odvozi otpad, probila s količinom i taj prvi ugovor. A drugi do neki dan još nije bio prošao javnu nabavu.
"I natječaj je sad raspisan i mi smo dobili taj posao i počeli smo dalje odvoziti. Međutim, s obzirom da se toga nagomilalo jako puno nismo u mogućnosti praktički sve odjednom otpremiti jer nema tko primiti. Znači, vozimo sukcesivno onako kako obrađivači mogu to preuzeti", govori Matić.
Nije ovo bio problem samo klinke za infektivne bolesti, ali kod njih najdulje traje.
"Vidjeli ste i sami da je bio veliki broj bolesnika, pogotovo u ovom drugom valu, velike količine otpada su se nakupile. Jednostavno, oni koji imaju ugovor s nama i drugim bolnicama jednostavno nisu imali takve kapacitete", kazala je dr. Alemka Markotić, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti "dr. Fran Mihaljević".
Mora se poštivati birokracija
Pokušali su, kaže ravnateljica Zarazne, pronaći nabrzinu i neku drugu tvrtku koja bi uskočila, ali nitko nije imao kapaciteta. A bolnice, čak i u ovako ekstremnim situacijama koje potencijalno prijete zdravlju stanovništva, moraju poštovati birokraciju.
"Sve što je bilo u okviru nekakvih ugovora i aneksa ugovora koji su se mogli dodati smo to napravili, a sve ovo ostalo je, mislim da je ustvari najveći problem bio kapacitet njihovog zbrinjavanja", kazala je Markotić.
No, ima tu još posve realnih tržišnih problema.
"Znamo da su bolnice u problemima, znamo da imaju određene prioritete. Međutim, nažalost, ni mi nismo u mogućnosti dugo više izdržati, pucamo lagano po šavovima budući da su se dugovi bolnica i prema nama dosta povećali", upozorava Matić.
"Mislim da nisu glavni problem ove situacije bili novci, bilo je nešto kašnjenja, ali u tom smislu vrlo brzo smo to riješili s gospodom koja odvozi otpad. Bilo je kašnjenja kao i kod većine hrvatskih bolnica, čak i manje, barem što se nas tiče", govori ipak Markotić.
Balansiranje neplaćanja
A dok bolnice, u vlasništvu države, kao što je svima poznato, nikome ne plaćaju na vrijeme i u roku koji stoji u ugovorima, ista ta država od privatnika s kojima su sklopili ugovore traži da na vrijeme plaćaju PDV, doprinose i sve ostale namete za odrađen, ali neplaćen posao. I tako bolnice tu i tamo kapnu s nekom sićom veledrogerijama, pa malo njima, pa malo ostalim dobavljačima i tako balansiraju to neplaćanje - plaćaju penale i zadužuju se u milijardama. Našeg novca, da ne bi bilo zabune. No, u ovom slučaju čak ni novac nije bio toliko važan koliko strah od potencijalne zdravstvene katastrofe.
"Mi imamo te čvrste spremnike, hermetički zatvorene i praktično unutra i kad je otpad, on je siguran, zbrinut do odvoza. Ponekad se može dogoditi da se prevrne ili nešto. Bilo kakve vibracije, fizičke sile, iznimno su otporne. Isto tako otporne su na curenja materijala, na bilo kakve agresivne materijale, kemikalije", kazala je Markotić.
U Dubravi, jedinoj Covid bolnici, nisu imali takve spremnike.
"Mi smo ove zime bili u prilično u problemu što se tiče zbrinjavanja infektivnog otpada budući da smo imali u bolnici preko 500 bolesnika. Imali smo dnevno više od tri tone infektivnog otpada kojeg je trebalo zbrinuti, a naš ugovorni zbrinjavač tad nije bio u mogućnosti zbrinuti te količine i tad je nastao ozbiljan problem", kazao je Ivica Lukšić, ravnatelj KB Dubrava.
Ovo su snimke i fotografije s kraja prošle godine. Budući da inače nisu zarazna bolnica, svojih 26 vrsta otpada drukčije zbrinjavaju. I tu se dogodio problem.
"Mi smo iz dana u dan počinjali biti zatrpaniji infektivnim otpadom kojeg je trebalo zbrinuti i privremeno i na siguran način da bi spriječili zapravo mogućnost širenja infekcije dalje ili dolaska u kontakt sa infektivnim otpadom od ljudi ili od životinja", kaže Lukšić.
Najviše ga, je, kaže, bilo strah ptica kojima nije nikakav problem potrgati te plastične vrećice i raznijeti okolo otpad pun korona virusa. I tako su se u jeku pandemije, kad su spašavali živote mnogima, morali razmišljati o dodatnim kontejnerima, spremnicima, prešama.
"Mi smo se trudili to osigurati u vrlo složenim uvjetima. I kada smo dnevno proizvodili velike količine otpada za kojeg smo unaprijed znali da ga nećemo moći zbrinuti. Jedini način koji je tada bio jest formiranje privremenog deponija na siguran način dakle iznajmili smo kontejnere i zbrinuli smo u kontejnerima i na taj način smo premostili taj period najkritičniji i angažiranjem dodatne firme koja nam je odvozila infektivni otpad", kaže Lukšić.
Taj privremeni deponij bio je na prostoru bolničkog heliodroma. Ondje je oko Božića bilo toliko smeća da nakon potresa u Sisačko moslavačkoj županiji helikopteri s pacijentima nisu mogli sletjeti ondje nego su ih preusmjeravali u Lučko. Kumili su i molili pomoć od resornog ministarstva, a ono što su dobili bila je inspekcija.
"Bila su to vremena kada smo mi stvarno bili koncentrirani na prihvat velikog broja bolesnika, u svemu tome brinuli se osigurati dodatne respiratore, intenzivne jedinice. Sigurno da je taj problem infektivnog otpada tada bio za nas strašno veliki", rekao je Lukšić.
Danas je to, barem zasad, riješeno.
"Sada mi nemamo problem. Mi smo zbrinuli sve, mi imamo danas istina i manji broj bolesnika pa imamo i manju produkciju infektivnog otpada", tvrdi Lukšić.
No, brojke zaraženih neumoljivo rastu.
"Što ako se ovaj treći val razmaše, a već je krenulo u tom smjeru, što ako se opet to dogodi? Pa gledajte, to je dobro pitanje jer ponovo se možemo naći u istoj situaciji. Definitivno to zahtjeva društveni odgovor i rješavanje tog problema na sustavan način. Mislim da nije dobro da se ostavi na pojedinim bolnicama institucijama da same to rješavaju", dodaje.
Koja su moguća rješenja?
No, baš su to za rješavanje ostavili kirurzima, infektolozima – jednom rječju liječnicima koji su, umjesto da brinu o pacijentima u pandemiji morali tražiti rješenje za otpad. A za to im nisu osigurali ni sredstva.
Na pitanje je li ih država ostavila i bez rešenja I bez novca da se same bore s tim problemom, Lukšić odgovara: "Uvijek se može napraviti bolje ali je prilika da iz ove situacije izađemo spremni za neku novu sljedeću koja nam se može pojaviti".
"Bojim se da da ako nadležni ne reagiraju. Rešenje postoji međutim nekako stekli smo dojam da ne postoji baš dobra volja", kaže Zoran Matić, direktor tvrtke Kemis-Termoclean.
Jedno od rješenja je izvoz, za što izvođači već prikupljaju dozvole kako se ne bismo opet zatekli u problemima. No, i tu ovisimo i o novcu i o kapacitetima zemalja u koje bismo izvozili otpad.
"To je rješenje sigurno skuplje I to značajno skuplje nego što sad imamo. Dugo rješenje je ono što smo uporno predlagali da se, vezano uz Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti u kojima su ministri dobili određene ovlasti da mogu brzo I promptno reagirati, da se izda privremeno rješenje cementarama koje imaju tehničko-tehnološke uvjete da mogu prihvatiti taj otpad I potpuno sigurno po građanstvo ga zbrinuti", kaže Matić.
U cementarama se povremeno već spaljuje opasni otpad. I sam ministar Davor Božinović prije godinu i pol u Našicama je spaljivao četiri tone droge. Ta je cementara trenutno u remontu koji bi trebao biti gotov kroz mjesec dana. Ali odgovorili su nam – spremni su preuzeti taj prljavi posao.
"Takav otpad se ne zbrinjava u našoj tvornici iako za to postoje tehnički i tehnološki uvjeti. Uz podršku resornih ministarstava, NEXE d.d. je mogao dati svoj doprinos u rješavanju ove problematike, no taj je doprinos izostao zbog navedenih razloga", napisao je Potrazi u odgovoru na upit Stjepan Ergović iz te tvrtke.
"To ne govorim napamet, to postoji vani. Znači ne moramo otkrivati toplu vodu, topla voda je odavno otkrivena nego je potrebno samo da se prepiše da tako kažem vidjeti šta drugi rade da to primijenimo", kaže Matić.
Iz odgovora resornog ministarstva da se zaključiti da bi cementare za gospodarenje ovom vrstom otpada trebale ishoditi potrebnu dozvolu. No, ne odgovaraju hoće li im je izdati. Što se njih tiče - problema zapravo i nema. Krive su tvrtke kojima država, to jest bolnice, ne plaćaju redovito.
Strah od ptica i štakora
"U tom smislu, ne možemo govoriti o problemu u sustavu gospodarenja ovom vrstom otpada, već o neizvršavanju ugovornih obveza pojeidne tvrtke."
Od toga bi Hrvatska mogla napraviti dobar biznis jer bismo u tom slučaj otpad mogli i uvoziti. Uz preduvjet da nema opasnosti za građane.
"To treba svima iskomunicirati jer je normalan ljudski strah da što će meni 500 metara od kuće tako nešto da se boje za sebe za svoju obitelj za djecu. I ako to ljudima ne objašnjavate kontinuirano ne pokazujete primjerene načine regulative i ostalih procedura I procesa na koji način se to radi normalno je da su otpori". kazala je Markotić.
A kad se otpori pomiješaju s našom birokracijom imamo to što imamo. Točnije, nemamo ništa.
"U slučaju kad se nađete u ovakvim situacijama uvijek je dobro da imate nešto svoje i tvornicu cjepiva i postrojenje za zbrinjavanje otpada i proizvođača zaštitne opreme što više možete imati u svojoj zemlji mislim da je to iznimno važno", zaključuje Markotić.
Dok to ne shvate i oni koji o tome odlučuju, opet će se liječnici bojati ptica i štakora, tražiti kontejnere i kutije za otpad. I sve to dok se na respiratorima izmjenjuju oni koji, ne svojom krivnjom, taj otpad proizvode.
