"Mislim da je predsjednik Milanović točno ono što je rekao da će biti, predsjednik s karakterom", rekao je u intervjuu za N1 TV sredinom prosinca Ivan Račan, SDP-ovac, vijećnik u Gradskoj skupštini, ali i mnogo više od toga – mnogi će reći jedan od ključnih kreatora "novog" SDP-a predvođenog Peđom Grbinom.
Za razliku od mnogih koji smatraju da je Zoran Milanović razočarao, pa i izdao dobar dio onih koji su mu dali glas na predsjedničkim izborima, Račan smatra da je to što se pokazuje upravo ono što je obećao, najavio. Da je ovo što on radi i kako govori – karakter.
Račan je podsjetio da je Milanović u kampanji rekao da će biti predsjednik svih Hrvata, a on smatra da je u tome i uspio, jer je zauzeo "izvanstranačku i izvanideološku" poziciju – što se nekima ne ljevici čini kao da je otišao udesno. "S druge strane, on se prečesto fokusira na jedan aspekt jednog problema i onda njegova izjava izazove pažnju, a nije rekao ništa krivo", rekao je Račan u funkciji predsjednikova odvjetnika ili tumača i tako definirao glavne konture obrane onog što radi Zoran Milanović kao predsjednik.
A obrambene snage Zorana Milanovića i dalje su snažne i protežu se s ljevice do desnice u Hrvatskoj, a nakon srdačnog pružanja ruke Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću u Bosni i Hercegovini, stekao je i ozbiljne inozemne simpatizere. Prema svim istraživanjima javnog mnijenja u Hrvatskoj godinu 2021. završava kao najpopularniji političar. Njegovi se nastupi u pravilu bombastični i on se doista trudi ne iznevjeriti očekivanja: voli se razmetati neobičnim sintagmama, citatima, sipa uvrede, napada često Plenkovića, a proteklih nekoliko mjeseci posebno je na meti i ministar obrane Mario Banožić, ali i mnogi drugi. Svi mediji znaju da će nakon Milanovićevih nastupa imati mnogo "robe" za naslove.
Vrhunski šoumen, a što je iza?
O referendumskoj inicijativi Mosta: "Vjerojatno će ih probati pokrasti. Imaju posla s lopovima". O Banožićevu oprostu: "Nek ide rokati divlje svinje". O Pupovcu: "On je prljavi Hrvat". O premijeru: "Plenković je puzajući državni udav." O samome sebi: "Ja možda jesam za psihijatriju, ali za šefa klinike."
I tako dalje. Predsjednik Zoran Milanović završava 2021. kao vrhunski šoumen, kao onaj koji jamči medijima da im neće biti uzalud poslati kameru ma gdje išao, no što ostaje kada se razgrne ta sila kojekakvih izjava, šokantnih kvalifikacija i uvreda?
Je li to doista "izvanstranački i izvanideološki" predsjednik kako se to čini Račanu i njegovim najgorljivijim braniteljima ili je ipak prevladala potreba da bude šou pod svaku cijenu, pa se predsjednik pretvorio u samozvanog supermena koji se u sve najbolje razumije i za kojeg je na kraju godine zapravo nemoguće odrediti je li više donio dobrog ili napravio štete?
U 2021. je ušao s demonstracijom javnog cijepljenja, a iako je tijekom godine još zabavljao javnost izjavama tipa "Tko se nije cijepio, magarac je bio", svoj odnos s koronom, koji je varirao od toga da ju je uspoređivao s karijesom, pa i javno demonstrirao nenošenje maske, zapečatio je potkraj godine svojim odbijanjem uvođenja covid potvrda za Ured predsjednika. Tako se odsklizao u red onih koji su počeli javno prosvjedovati protiv covid potvrda, a onda je postao i zaštitnik Mostove referendumske inicijative.
Banožić kao omiljena meta
Činjenica je da je još nakon uhićenja Dragana Kovačevića prošle godine počeo problematizirati odnos DORH-a i USKOK-a s Vladom RH, a nastavio je to činiti intenzivno i ove godine, posebno nakon skandala s glavnom državnom odvjetnicom Zlatom Hrvoj Šipek koja nije pokrenula istragu protiv bivše ministrice i članice Predsjedništva HDZ-a Gabrijele Žalac, a onda je još i lagala o tome u Saboru. I to bi doista moglo biti važno područje djelovanja predsjednika – zalaganje za jačanje nezavisnost institucija koje bi trebale biti ključni centri borbe protiv korupcije – ali on je i tu temu zagadio s toliko neugodnih i skandaloznih izjava (od opisivanja svog boravka u ekskluzivnom klubu Dragana Kovačevića, do vrijeđanja saborskih zastupnica koje su ga kritizirale) da je posve izgubio oštricu borca za pravednu stvar.
Uostalom, ovogodišnji skandal s glavnom državnom odvjetnicom i cijeli spektar sumnji da je bila i ostala lojalna vladajućoj stranci, Milanović je isprepleo sa svojim ratovanjem s ministrom obrane Marijem Banožićem – koje se široj javnosti ipak doima kao nekakvo nadmetanje pjetlića za privilegije u visokim političkim i vojnim strukturama, a ne nešto što se tiče "onih dolje", građana koji se bore s pandemijom, potresom, neimaštinom, poskupljenjima, korupcijom, od potrage za vezom za mjesto u bolnici do nepotizma ili činjenice da im dijete upravo odlazi u inozemstvo jer ovdje nema posla.
Mario Banožić je jedan od najslabijih Plenkovićevih ministara, no fajt Milanovića Banožića postao je za širu javnost teško razumljiva borba pjetlića
Naravno da je borba s Banožićem inicijalno bila ispravna s pozicije predsjednika države. Ako je vrhovni zapovjednik vojske, onda to valjda donosi i neke konkretne ovlasti i ako mu je ministar obrane pokušao ograničiti te ovlasti, to jest problem koji treba istjerati na čistac. Ali Milanović je i od toga na kraju napravio šou u kojem ne zna stati. Da, Mario Banožić jest jedna od najslabijih karika u Vladi Andreja Plenkovića i značajan pokazatelj njegovog modela vladanja, njegovog uvjerenja da bilo tko može raditi bilo što ako dobije njegov "blagoslov", no činjenica je da je Milanović krenuo to otkrivati tek kada mu je Banožić stao na žulj. Tako je i sam pokazao da misli usko, da ga uglavnom nije baš briga za cjelinu, kako je to za "one dolje", da će djelovati tek ako se netko zamjeri njemu, predsjedniku.
A onda tu pokazuje koliko je nemilosrdan, pretvara proces istjerivanja „prave stvari“ u bullying, i sve to skupa na kraju postaje neugodno za gledati: zlostavljanje pojedinca koji je istjeran na vjetrometinu, bodrenje mase da se baci još jedan kamen, da krene općenarodno veselo vrijeđanje. Milanović je ove godine postao više nego ikada onaj koji usmjerava masu i potpaljuje je gdje treba šutnuti, vrijeđati, pljunuti.
S jedne strane se s nestrpljenjem očekuje koga će sada "razvaliti", a s druge strane nastaje strah da će osoba koja se usudi zucnuti išta o njemu završiti u njegovim tiradama, da će zaraditi kvalifikaciju idiota, prljavca, neznalice, ili naprosto nevažnog.
Barem neki pomak u pravosuđu
No, uz tu neprestanu potrebu za dokazivanjem da je on vrhovni zapovjednik vojske i da mu se tu neće nitko miješati, na unutarnjepolitičkom planu u 2021. godini mora mu se priznati da je svojim manevrima oko izbora šefa Vrhovnog suda pokrenuo i ozbiljno propitivanje funkcioniranja pravosudnog sustava. Bilo je tu i mnogo dobrih nastupa i pogodaka u pravu metu, i konačno – tu je i konkretan rezultat: za šefa Vrhovnog suda je izabran Radovan Dobronić, nesumnjivo nezavisan kandidat s reputacijom borca za sređivanje stanja u pravosuđu.
Ali na vanjskopolitičkom planu predsjednik Zoran Milanović je odsklizao u teško razumljive stranputice koje se ne usude tumačiti niti njegovi najgorljiviji obožavatelji. U slučaju Bosne i Hercegovine našao se na istoj strani s HDZ-om, podržava njihova Dragana Čovića, a s Miloradom Dodikom, beskrupuloznim gospodarom Republike Srpske, i otvoreno prijateljuje. Bošnjacima drži prodike, upustio se u relativiziranje genocida u Srebrenici, govori o "predstavnicima naroda", piše pisma… ukratko, ostavlja dojam da bi najradije sjeo s trojicom "poglavica" i krojio budućnost Bosne i Hercegovine. Istovremeno dok mu Hrvatska propada, a on to ne stigne niti zapaziti s Pantovčaka, okružen svojim omiljenim pretorijancima i savjetnicima za koje smo zaboravili i da postoje.
Šutljivi i ustrašeni savjetnici
Da, više nego kod svih predsjednika Hrvatske do sada, u slučaju Milanovića na Pantovčaku se formirala šutljiva masa savjetnika i djelatnika svih vrsta. Što kaže, recimo, Melita Mulić, savjetnica za ljudska prava i civilno društvo, na izjave predsjednika Milanovića o mjerenju genocida ili o likvidaciji djevojčice Aleksandre Zec? Zašto svi ti savjetnici šute, zašto ne nastupaju, ne obrazlažu? Zašto Neven Pelicarić, savjetnik za vanjsku i europsku politiku, ne objasni hrvatskoj javnosti što to smjera Milanović u slučaju Bosne i Hercegovine? Radi se, naime, o dužnosnicima koji bi mogli govoriti u javnosti.
Je li moguće da im predsjednik ne da nastupati? Ili bi se oni radije sakrili da ne moraju tumačiti njegove poteze?
Sve se više stvara legenda o toliko samostalnom i nepredvidljivom Zoranu Milanoviću da ni njegov najbliži krug više ne zna što će i kako napraviti. Ali što će nam onda uopće tako mnogoljudan ured predsjednika, ako on to sve skupa sam radi i nitko to ne može spriječiti, niti utjecati na to što radi i kako radi?
Iako Ivan Račan tvrdi da je ovaj Zoran Milanović s kojim ulazimo u novu, 2022. godinu, onaj isti koji se nudio za predsjednika i izabran je sa sloganom da ima karakter, činjenica je da je onaj Milanović koji je bio tek kandidat za predsjednika tvrdio da je sazrio, čak je i analizirao svoje pogreške iz vremena kada je bio premijer.
Zoran Milanović je tijekom predsjedničke kampanje i na početku mandata najavljivao da će biti bolji nego što je bio premijer, da je mnogo toga naučio na vlastitim pogreškama, a u 2021. - je demantirao sam sebe
Da, točno je da je već i kao premijer bio bully, mnogo puta bešćutan, da smo mu pisali da mu treba savjetnik za stvarnost, da je pokazivao da prezire provinciju (sjećate li se kada se sprdao sa Špičkovinom?) ili da je snob (kada se, primjerice, hvalio da ide na suši s generalom Gotovinom), ali upravo on je tvrdio da se promijenio, da je spreman slušati, da je spreman opreznije vagati. Tako je i startao. A onda je potkraj prošle godine, a pogotovu ove, 2021., opet iskočio onaj stari Zoran Milanović, ali ovaj put još nadograđen novim vještinama i uvjeren u svoje nove moći. Ali malo je tu iznadstranačkog i izvanideološkog. A previše osobnog, nejasnog i mutnih pozadinskih igara.
Zamućen pogled s visine Pantovčaka
Kao da ne može stati, kao da ne može vidjeti ono najvažnije od svega što bi mogao biti – glas onih koji teško žive u Hrvatskoj.
I tu bi bio mnogo moćnija kontra Plenkoviću. I oko potresa i oko gospodarskog stanja i oko korupcije i nepotizma predsjednik države bi mogao mnogo govoriti i učiniti, samo kad bi htio. Šteta što u tim temama nije tako veliki frajer kakav je, recimo, dok ganja Marija Banožića. Šteta što nije naučio na primjeru svojih akcija oko pravosuđa da mu takve teme prolaze mnogo dublje i izazivaju mnogo pozitivnije reakcije nego kad u predvečerje grli gospodara Republike Srpske, Milorada Dodika.
U 2022. ulazimo s nikad popularnijim Milanovićem, političarem koji je rastao na negativnim strastima i agresivnosti koju vole društvene mreže. Popularan kod nejasne mase kojoj se tek naziru konture, mase koja će se isto tako lako prikloniti nekom drugom, bahatijem ili zabavnijem. No, za veliki dio onih koji su povjerovali uoči predsjedničkih izbora da dobivaju boljeg, popravljenog Milanovića, on je – sigurno zauvijek izgubljen.
