Klub koji je iznjedrio Dražena Petrovića, klub koji je svojevremeno pokazao i dokazao kako i mali mogu biti veliki i najveći, ne snalazi se u tržišnoj utakmici, ali ne samo to, snašao bi se on i te kako, nego koga briga za klub koji je svakom poštenom pristalici sporta u Hrvatskoj svetinja.
Šibenka se na sceni pojavila kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina. Igrao je za Šibenku u poznim danima karijere i jedan od najvećih košarkaša s ovih prostora Zoran Slavnić, branič koji je mogao driblati i čuvati loptu duže nego što su trajali govori po mjestima koja su dočekivala tadašnju štafetu.
Slavnić je zavolio Šibenik, ostao u klubu kao trener i uveo u igru jednomg malog čupavog kad mu je bilo tek 15 godina. Bio je to Dražen Petrović , silni talent koji je u dvorani pod Baldekinom vježbao kad u dvorani ne bi bilo nikoga, dan-noć, noć-dan. Slavnić je bio vizionar, znao je da je to – to!
Ali, imala je Šibenka još sjajnih igrača, pa nije mogao sam Dražen Petrović voditi klub do dva finala Kupa Radivoja Koraća, u oba nesretno poraženom od franucuskog Limogesa. Bili su tu Macura, Marelja, Šarić, Jarić, a publika je bila oličenje brazilsko-argentinsko-čileansko-urugvajsko-hrvatskog spoja. Svi su za vrijeme utamice u Šibeniku stajali i navijali. Postalo je prepoznatljivo ono Ši, ši, Šibenika, paralo je uši...
Eto, 1983. godine Šibenka je bila prva u prvenstvu, u doigravanju je išla bez problema do kraja, do finala protiv Sarajevske Bosne. Odigrane su četiri utakmice u finalu, igralo se do tri pobjede, a nakon ta četiri dvoboja bilo je u pobjedama 2-2. Kako je Šibenka bila prva u prvenstvu, tako je odlučujuća peta utakmica bila u Šibeniku.
Bio je to dvoboj titana, kako vole novinari reći, Bosna je u utakmicu ušla bolje i dugo vremena vodila, no šibenska latinoamerička publika (vidi na snimci, op.a.) bila je neumorna. Malo po malo stizala se prednost Benačeka i ekipe, na koncu se dogodila drama nezapamćena na ovim košarkaškim prostorima.
Na dvije sekunde do kraja Šibenka je imala napad za pobjedu, tukao je mlađahni Dražen Petrović, sudac Ilija Matijević, čovjek velikih brkova, sudio je prekršaj za domaćine. Prosvjedi su bili strašni, no bacanja su se izvodila i Petrović je unatoč velikoj odgovornosti kao djetešce pogodio oba.
Najprije su se košarkaši iz Sarajeva bunili za prekršaj Hadžića, kad je snimka pokazala da je kontakta bilo, onda je uslijedilo ogorčenje zbog tvrdnji da su prošle dvije sekunde od početka napada do izbačaja lopte prema košu.
Da sve bude smješnije, predsjednik tadašnjeg Košarkaškog saveza Jugoslavije Vasil Tupurkovski u Šibeniku je podijelio pehar i medalje košarkašima Šibenke, sve je bilo u redu na samoj utakmici. I poslije utakmice.
No, plenumi i sastanci inicirani iz Sarajeva urodili su plodom. Utakmica je poništena zbog greške suca i naloženo je da se odigra nova, u Novom Sadu, kao na neutralnom terenu. Cijeli Šibenik je izašao na ulice, igrači su po novinama govorili kako neće vraćati medalju i pehar. Šibenik je jednostavno rekao – ne političkom odlučivanju prvaka.
No, u Novom Sadu je priređena fešta za Bosnu, koja je istrčala na teren, pred nekoliko stotina svojih navijača, nikoga iz Šibenika nije bilo tog dana u Novom Sadu. Bosna je proglašena prvakom, jer je utakmica registrirana s 20:0 za Sarajlije, no mora da je i njima bilo neugodno tada, kako je to žalosno i smiješno izgledalo.
Danas ovo izgleda kao lijepa, sjetna i nostalgična priča, no tada, prije skoro 30 godina, puno je žuči i suza proliveno zbog male Šibenke koja je morala izgubiti spor protiv moćnije i utjecajnije Bosne.
No, dobili smo svi skupa Šibenku, košarkaški klub koji je davao sjajne igrače, pa i najvećeg, a koji je nebrigom i foliranjem kako će nas spasiti i regionalna liga i ovo i ono, prestajao polako, ali sigurno biti stup razvoja košarke u Hrvatskoj.
Svima nama na sramotu!
