Više sam puta u javnosti govorio i pisao o Mili Budaku, dugogodišnjem članu ustaškog pokreta, doglavniku i ministru u Vladi NDH, jednom od vodećih ustaških ideologa i potpisniku rasnih zakona. Često sam spominjao i Julija Makanca koji je ubrzo nakon osnivanja NDH imenovan visokim dužnosnikom u Ustaškom stožeru Bilogora, zatim pročelnikom za duhovni odgoj u zapovjedništvu Ustaške mladeži, a naposljetku i ministrom narodne prosvjete u Vladi NDH. Znao sam spomenuti i Vilima Cecelju, katoličkog svećenika koji je imao čin ustaškog potpukovnika.
Cecelja je ostao poznat kao vojni vikar Poglavnikovog tjelesnog zdruga te zamjenik vojnog vikara oružanih snaga NDH, ali i osobni ispovjednik Ante Pavelića. Nakon završetka rata sudjelovao je u organizaciji bijega pojedinih dužnosnika NDH i drugih političkih izbjeglica iz Europe u Južnu Ameriku i SAD. U nekoliko sam navrata spominjao i velikog simpatizera ustaškog pokreta, sarajevskog nadbiskupa Josipa Šarića. Osim što je podržavao pokatoličavanje srpskog stanovništva i zalagao se za podjelu oduzete židovske imovine onima koji su "zadužili našu hrvatsku stvar", nadbiskup se u svojim pjesmama sve do kraja rata nije prestajao diviti poglavniku.
Svećenici ustaše
Međutim, ne sjećam se da sam ikad spomenuo Josipa Astaloša, katoličkog svećenika i ustaškog tabornika koji je između ostalog sudjelovao u protjerivanju i pokatoličavanju Srba iz Slavonije. Ili, Petra Bakića, pripadnika ustaškog pokreta od 1941., koji je sudjelovao u provođenju terora nad Srbima i Židovima iz Dubrovnika i okolice. Kao i Antuna Bonifačića koji je od 1941. bio zaposlen u Odjelu za kulturne veze pri Ministarstvu vanjskih poslova NDH, a 1970-ih preuzeo vodstvo Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, organizacije koju je u emigraciji osnovao Ante Pavelić.
Nikada nisam spomenuo ni Šimu Debelića koji je u travnju 1941. sudjelovao u pregovorima s nacistima oko proglašenja nezavisne Hrvatske pod zaštitom Njemačke, i koji će kao član ustaškog pokreta obnašati visoke dužnosti u Vladi NDH. Kao ni Vladimira Jurčića koji se za vrijeme Drugog svjetskog rata bavio promidžbom ustaške ideologije, indoktrinacijom Ustaške mladeži i pisanjem pjesama u kojima slavi ustaške heroje poput Jure Francetića i Ante Pavelića. Ili Branka Klarića, suradnika ustaškog glasila Hrvatski narod koji je također svojim pjesmama slavio ustašku ideju, NDH, Pavelića i Francetića.
Nije mi se do sada ukazala prilika spomenuti ni Peru Kojakovića iz Župe dubrovačke koji je odmah po osnivanju NDH postao članom ustaškog pokreta, te kao dobrovoljac ustaške Hrvatske legije poginuo u bitci kod Staljingrada. Ili generala Vladimira Krena, zapovjednika zrakoplovstva NDH, koji se mogao pohvaliti posjetom Adolfu Hitleru u društvu svog poglavnika, ali i naredbama o bombardiranju civilnih ciljeva i likvidacijama ratnih zarobljenika.
Lukas, ideolog hrvatskog nacionalizma
Prvi put sad spominjem i Filipa Lukasa, jednog od predratnih ideologa hrvatskog nacionalizma, poznatog po antisrpskim i antižidovskim stavovima, koji je kao predsjednik Matice hrvatske zdušno pozdravio osnivanje NDH, pojavu poglavnika i ustaškog pokreta. Kao i Franju Nevistića koji nakon osnutka NDH radi kao tajnik u kabinetu ministra pravosuđa, a od siječnja 1945. obnaša dužnost glavnog urednika Spremnosti, glasila ustaškog pokreta.
Eto napokon prilike da spomenem i Vinka Nikolića, dužnosnika u promidžbenim službama ustaškog pokreta, oružanih snaga NDH i Ustaške mladeži, koji je 1962. u Buenos Airesu na pogrebu Eugena Dide Kvaternika, osobe u čijoj je nadležnosti bio rad svih ustaških logora u NDH i provođenje represivnih i genocidnih mjera ustaške vlasti, pokojnika nazvao "prvoborcem" koji se "sav založio i izložio za dobro svoga naroda" zbog čega će jednom "u oslobođenoj Hrvatskoj... doživjeti zasluženu počast".
Široj javnosti vjerojatno je nepoznat i Ivan Oršanić, jedan od najaktivnijih članova ustaške skupine u Hrvatskoj prije rata, a koji će za vrijeme rata obnašati niz visokih dužnosti u državnim institucijama NDH, Glavnom ustaškom stanu i Ustaškoj mladeži. Oršanić će svoj politički angažman nastaviti i nakon rata u proustaškim organizacijama u emigraciji. Siguran sam da su još manje poznati Ante Sugja, pripadnik ustaškog pokreta i vršitelj brojnih dužnosti u diplomaciji i Ministarstvu vanjskih poslova NDH, te Josip Šprljan koji kao predstavnik ustaških vlasti nakon kapitulacije fašističke Italije postaje načelnikom općine Vodice.
Što je zajedničko svim spomenutim osobama? Iz navođenja kratkih crtica iz njihovih biografija očigledno je da su obnašali visoke političke, vojne, vjerske i društvene funkcije u NDH, te na različite načine podržavali ustašku ideologiju i provodili je u djelo. A samo da podsjetim, uz to što je od osnivanja ustaškog pokreta bila antisrpska, ta ideologija je od sredine 1930-ih bila i otvoreno antisemitska. Nažalost, krvavi epilog ustaškog antisemitizma bio je holokaust u kojem je stradalo gotovo 80% Židova s područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Dobili su ulice u Republici Hrvatskoj
A što je još zajedničko spomenutim osobama? To da se po njima zovu ulice širom Hrvatske, od Dubrovnika, Vodica, Pakoštana, Zadra, Paga, Svetog Roka i Svetog Ilije, preko Zagreba, Petrinje, Bjelovara, Davora, Pleternice, Slavonskog Broda, Vinkovaca sve do Erduta.
Zašto sve ovo spominjem. Zato što je nedavno hrvatski premijer i predsjednik HDZ-a javno osudio jednu antisemitsku izjavu novoizabranog zamjenika splitskog gradonačelnika koju je ovaj prije nekoliko godina objavio na društvenim mrežama. Drago mi je što Hrvatska ima premijera kojemu smeta antisemitizam i koji ima potrebu to javno obznaniti.
Međutim, žao mi je što premijer antisemitizam prepoznaje kod političkih protivnika, posebno onih koji na izborima pobjede kandidate njegove stranke, ali ne npr. i u slučajevima koje sam naveo u ovom tekstu. Jer, kako nazvati, ili još bolje opravdati, imenovanje ulica po ljudima koji su provodili ili podržavali antisemitsku i genocidnu politiku? Tim više što je u svim navedenim mjestima i gradovima HDZ imao svoje članove u predstavničkim tijelima, a vrlo često su upravo oni i predlagali nova imena.
Možda premijer nije čuo za ove ulice. Ili jest, ali nije znao tko su spomenute osobe. Evo, sada zna i jedno i drugo. Pa zato i očekujem da, kao što je osudio izjavu političara koji je osramotio sebe, još gromoglasnije osudi nazive dvadesetak ulica koji već 30 godina sramote Hrvatsku.
