26. prosinca 2004., u 7.58 sati ujutro po mjesnom vremenu, (oko ponoći po srednjoeuropskom) zatreslo se oceansko dno pošto se rub indo-australske tektonske ploče podvukao oko 15 metara ispod ruba Euroazijske ploče.
Potres magnitude 9,1 Po Richteru osjetio se 1600 kilometara od epicentra zapadno od Sumatre. Bio je to treći najsnažniji potres ikada zabilježen na seizmografu i trajao je duž rasjeda gotovo deset minuta. Dio oceanskog dna uzdigao se nekoliko metara stvarajući val s oko 30 prostornih kilometara vode koji se potom raširio istočno i zapadno od linije rasjeda i stigao do desetak zemalja, od Australije do istočne Afrike.
Po broju žrtava sumatransko-andamanski potres iz 2004. je treći po redu, iza potresa u Shaanxiju 1556. godine u kojem je poginulo 830.000 ljudi i potresa u Tangshanu iz 1976. s oko 700.000 poginulih.
Tsunamijem, golemim valom koji je uzrokovao potres, prvo je bila pogođena provincija Aceh na Sumatri, s valovima visokim do 35 metara koji su bili smrtonosni za desetke tisuća ljudi. Potvrđeni broj poginulih u Indoneziji je preko 130.000 ljudi, no vlada procjenjuje da je sveukupni broj stradalih, uključujući i nestale, oko 230.000. Na zapadnoj obali Tajlanda, more se uoči udara vala povuklo od obale oko 100 metara na oko pet minuta, a tada su vratili desetmetarski valovi i poslije njih poplava. Poginulo je više od 5000 ljudi, među kojima i više od 1000 turista, ponajviše Šveđana i Nijemaca. Bez krova je ostalo 1,7 milijuna ljudi.
Kao 1500 atomskih bombi
Zapadni valovi su pogodili Šri Lanku i Indiju i u tim je zemljama poginulo 35.000 i 12.000 ljudi. Desetak zemalja također je brojalo mrtve, ali su brojke bile znatno niže. Mrtvih je bilo i na Maldivima, u Mianmaru, Somaliji, Maleziji, Tanzaniji, Sejšelima, Bangladešu, Jemenu, Južnoafričkoj Republici i Keniji.
Znanstvenici su procijenili da je količina oslobođene energije bila 1,1x10 na 17. potenciju džula, što je po ekvivalentu 1500 puta više od količine energije oslobođene prilikom eksplozije atomske bombe na Hirošimu. Podrhtavanje tla je zabilježeno čak i u Oklahomi, u središnjem SAD-u, a vibracije tla kroz Zemlju nastavile su oscilirati još iduća četiri mjeseca, što slikovito govori o silini te prirodne nepogode.
Uzroci nastajanja tsnamija su uglavnom potresi (više od 80 posto slučajeva), odroni (kao na Aljasci 1958.), vulkanske erupcije (Krakatau 1883.), eksplozije (poput nesreće ratnog broda natovarenog eksplozivom u Halifaxu 1917.) i udari meteorita, a mogu ih uzrokovati i lomljenje glečera te nuklearne eksplozije.
Centrifuga od cigala i stakla
Užasnih prizora nakon udara tsunamija vrlo se živo sjećaju preživjeli, među kojima i Phra Kamo Viroj, svećenik u budističkom hramu u Ban Nam Kemu, jednom od najteže pogođenih područja na Tajlandu. Kako je samostan izgrađen na višoj nadmorskoj visini, nije pretrpio štetu i nije bio poplavljen pa je pružio utočište preživjelima i ozlijeđenima.
"Pomogli smo najbolje što smo mogli...krenuli smo dalje", kazao je Phra Kamo. No, kako je kazao, sjećanje na te događaje je i dalje vrlo živo, a on se sjeća da su se pogrebi i kremacije umrlih održavale dva puta dnevno i tako mjesecima.
"Bilo je to kao u perilici rublja napunjenoj ciglama i staklom", rekao je Jai Breisch, tada 16-godišnji američki turist na odmoru u Tajlandu. Snaga valova odnijela ga je kilometar i pol na kopnu. Njegova mlađa sestra Kali poginula je.
Mnogi zapadni turisti koji su izgubili nekog bližnjeg u toj katastrofi dolaze odati počast žrtvama, ali neki se i ljute jer smatraju da mještani koriste njihovu tugu, priređujući koncerte i druga događanja. Sociolozi, međutim, objašnjavaju da se radi o kulturološkim razlikama te da su Tajlanđani odgojeni na kulturi nesukobljavanja, a to se odnosi na osobne odnose i tragične događaje. "Njima je stalo do drugih, ali oni žaluju u privatnosti. U javnosti je prihvatljivije slaviti život voljene osobe nego način na koji je umrla", objašnjavaju sociolozi.
Hrvatska žrtva
Među poginulima je bila i jedina hrvatska žrtva, Vivien Slot, trogodišnja unučica tadašnje rektorice Zagrebačkog sveučilišta Jasne Mencer, koju je odnio val u mjestu Krabi na Tajlandu, dok je njezina majka Helena Mencer-Slot bila teško ozlijeđena i u životnoj opasnosti, a otac djevojčice, Nizozemac Stephan Slot i dvojica Vivienine braće lakše ozlijeđeni.
U Singapuru, gdje je Vivien rođena i živjela, osnovana je zaklada "Vivian Slot Scholarship Fund" koja prikuplja novac za siromašne studente medicine na Tajlandu, a taj je studij izabran jer je obitelj Slot doživjela veliku požrtvovnost i nesebičnu liječničku pomoć u danima katastrofe. Cilj je da nakon diplome novi liječnici rade u zemljama podrijetla ili u humanitarnim udrugama poput Liječnika bez granica.
Dvojicu braće, Roba i Paula Forkana, tada starih 17 i 15 godina, tsunami je zatekao na Šri Lanki gdje su ljetovali sa svojim roditeljima te mlađim 12-godišnjim bratom Mattiejem i osmogodišnjom sestrom Rosie. Roditelji su poginuli spašavajući mlađu djecu, dok su se Rob i Paul zajedno popeli na krov hotela. Deset godina kasnije, osjećajući da se moraju odužiti i svojim roditeljima i mještanima, braća su otvorila dječji dom u Mau Gami i osnovala udrugu Siročad za siročad, posvećenu djeci kojima je sudbina bila gora.
Siročad u rukama trgovaca ljudima
Iako je tsunami proizveo golemu svjetsku solidarnost pa je tako bilo utihnulo i oružje između vladinih snaga na Šri Lanki i Tamilskih tigrova, na vidjelo je izašlo i ono najgore u ljudima.
Velik broj žrtava tsunamija u južnoj Aziji su bila djeca, a njih oko 50.000 ostalo je bez roditelja. Mnoge od njih je snašla i gora sudbina jer su se našli na meti trgovaca ljudima. UNICEF je nakon godinu dana od cunamija upozorio na alarmantan problem trgovine ljudima u pogođenom području, a posebice djece siročadi. Iako su udruge koje se bore protiv trgovine ljudima, poput Vital Voices Global Partnership, odmah nakon tsunamija počele popisivati djecu, ne zna se do koliko njih su prije stigli trgovci ljudima.
Taj će tsunami ostati zapamćen i kao najveća ikada poduzeta forenzička operacija na svijetu predvođena australskom saveznom policijom, koja je vratila 4000 tijela obiteljima u 40 zemalja.
To je također i priča o najvećem projektu obnove u zemljama u razvoju. Samo u Acehu je u manje od tri godine izgrađeno 130.000 kuća te ceste, škole, ambulante i zračne luke.
I uništena priroda se preporodila do neprepoznatljivosti, ožiljci su ostali jedino u ljudskim srcima i dušama. Uz više od 230.000 koje je zauvijek odnijela ta katastrofa, tsunami je iza sebe ostavio milijune onih koji još uvijek žive s trajnim posljedicama smrtonosnih valova.
