O čarolijama i kamenu mudracu

A priču o kamenu mudraca znala sam još od vremena kad sam bila u ranim dvadesetim, i to baš priču o Nicholasu Formellu, za koju mislim da je jako zanimljiva. Navodno je taj čovjek zaista živio, i navodno je za sobom ostavio milijune zlatnika. Budući da nitko nije znao kako se domogao svog bogatstva pričalo se da je uspio napraviti kamen mudraca. Moja je teorija da je zapravo bio varalica i da je izmislio tu priču kako bi mu poslužila kao fasada. U Parizu se neke ulice zovu njegovim imenom, a navodno je oženio neku ženu po imenu Peronnell, u što sumnjam! To je nekako prekorisno ime. Dakle, sve sam to znala, a onda kad sam došla na ideju da napišem Harryja činilo se kao da sam nekako podsvjesno istraživala te stvari. Samo sam to uvijek smatrala vrlo zanimljivom temom. Sad kad sam to rekla mogu i dodati da je barem tri četvrtine svih čarolija u knjizi izmišljeno. Zapravo, nisam nikada svjesno upotrijebila čaroliju ili vradžbinu za koju je itko ikada vjerovao da funkcionira. Nikada to nisam svjesno učinila.